Antologijska večer hipnotizirajuće svježine i radosti muziciranja

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2026.: Academy of St Martin in the Fields, Joshua Bell, violina i umjetničko vodstvo, Knežev dvor

• 

  Ono što nam je priredio violinist Joshua Bell i Academy of St Martin in the Fields na drugom koncertu po redu Dubrovačkih ljetnih igara (14. 7. 2026., Knežev dvor) ući će u antologijske izvedbe povijesti ovog festivala. Raduje činjenica da je Dubrovnik jednu koncertnu večer postao svjetska pozornica na kojoj nastupaju glazbenici bez premca. Neizmjerni alati društvenih mreža promidžbe i samopromidžbe, te tehnološka perfekcija i UI učinili su suvremenu izvođačku praksu u domeni klasične glazbe teško mjerljivom kvalitetom, a u poplavi svakojakih tehnički i kompetitivno spremnih glazbenika s nedostatkom osnovne muzikalnosti i znanja, prepunjenu raznoraznim nadriglazbenicima i karijeristima.  Pa kad vam se dogodi onaj The Concert i to uživo, ostajete inspirirani i začarani danima poslije.

  Orkestar Academy of St Martin in the Fields umjetnički vodi Joshua Bell, pa je i kao koncertmajstor i solist preuzeo ulogu i dirigenta. Već prvim tonom skladbe, koncertne uvertire Hebridi, op. 26, znane i kao Fingalova špilja ranoromantičarskoga njemačkog skladatelja Felixa Mendelssohna, koju započinju  gudači, a već u prvoj dobi takta pridružuje im se fagot i klarinet, ozračili su hipnotizirajuće prostor atrija jedinstvenom zvučnom magijom. Iz Italije, gdje se u ranoj mladosti Felix Mendelssohn nastanio, često je posjećivao Škotsku gdje su ga mistični i olujni krajolici, litice, otoci i pješčane plaže inspirirali za ovu skladbu, ali i za njegovu Škotsku simfoniju. Privlačnost kojom ovi majstori-svirači doslovno oduzimaju dah jest nevjerojatno uzajamna suživljenost, pa kao rezultat čujemo besprijekorno i kompaktno suzvučje u kojem je boja ansambla, ali još važnije – energija, jedinstvena. Na takav uvod prirodno se naslonilo glazbeno tkivo istog autora i to Koncert za violinu i orkestar u e-molu, op. 64. Tada je Joshua Bell preuzeo svoju treću paralelnu ulogu večeri, onu solističku.  

  

  Violinski koncert napisan je za Mendelssohnovog prijatelja Ferdinanda Davida koji  je sviračkim savjetima nadopunjavao Felixovu partituru. Kadenca u doba klasike do tada u pravilu se nalazila na kraju prvog stavka, a zanimljivost je da ju je Mendelssohn smjestio prije reprize. Joshua Bell ovom prilikom autor je svoje kadence, po uzoru na svirače iz perioda baroka i klasike. I to ima svoje logično promišljanje utoliko što je ovaj skladatelj bio veliki promotor Johanna Sebastiana Bacha, pa je Bell našao zgodnu idejnu poveznicu. Djelo očituje u najboljem omjeru okvir opreznosti i ukusa klasike i ranoromantičarske melodije koja nikad ne prelazi u dekadentnu romantičarsku raspojasanost. A o izvedbi Joshue Bella mogla bi se napisati cijela studija kao primjer što znači vrhunski glazbenik i performer. On prenosi muziku slušateljstvu na nevjerojatno uvjerljiv način, ali nenametljivo, pa i onaj koji ne razumije jezik muzike, prevodi je u maniri najbolje razumljivosti.

  Mogla bi se slikovitije opisati ta razumljivost na sljedeći način: pretpostavimo da ne znate jezik na kojem vam se obraća sugovornik, ali ga usprkos neznanju jako dobro razumijete. Dijalog koji uspostavlja s publikom, Joshui Bellu je, čini se, po hijerarhiji parametara izvedbe prva mjera muziciranja i muzikalnosti. Toliko važna da medij glazbe postaje medij komunikacije, a ne sredstvo iskazivanja svojih sposobnosti. On je violinist koji s lakom tehničkom zaigranošću zabavlja slušateljstvo svirajući Mendelssohnove bravuroze, a ujedno ni u jednom trenutku ne tumači notni tekst suvišnim simbolima i emocijom nepotrebnom za muzički sadržaj. Interpretaciju u ovom slučaju nadilazi užitkom sviranja kojeg želi podijeliti s publikom. Veliko fizičko kretanje, popratna pojava kod nekih glazbenika, može vizualno omesti izvedbu i smanjiti usredotočenost slušatelja, ali i svirača. Međutim, kako je Bell bio i u ulozi dirigenta i solista, takve kretnje nimalo nisu ometale cjelokupan dojam. Gotovo da ne treba spomenuti kako ga je orkestar posvećeno pratio s potpunim povjerenjem.

  

  Beethovenova Simfonija br. 5 u c-molu, op. 67, velebno je djelo čiji prvi interval velike terce odzvanja kao pečat sudbine i čiji je početak mitski općeznan.  Skladatelj koji je ključna figura klasične glazbe Zapadnog svijeta, koji je uspio usprkos gluhoći, ali eruptivnoj intelektualnoj i muzičkoj energiji promijeniti način razmišljanja i za skladateljski i izvođački glazbeni svijet, između ostalog ostavio nam je ovo genijalno četverostavačno djelo bez premca. Joshua Bell i Academy of St Martin in the Fields s takvom vulkanskom snagom i s takvim žarom izgarali su na sceni da je atrij Kneževa dvora bujao od zvuka i Beethovenove čelične žestine.

  Ono što je pratilo cijelu izvedbu ovog ansambla i solista jest iznenađujuća svježina. Naime, od ansambla s velikim brojem godišnjih nastupa i ovakvog renomea očekivao bi se samo visokoprofesionalno izvođen program s dobro postavljenim emocionalnim ugođajem. Međutim, činilo se po angažmanu kao da im je ovo jedan od prvih nastupa ove godine. Svirali su ga punim srcem, svi do jednoga. Academy of St Martin in the Fields postoji skoro sedamdeset godina i zadivljuje ta dosljednost kvalitete i radosti sviranja. Oni su vrh i primjer kako bi orkestri i ansambli trebali postojati i kojem cilju i rezultatu težiti. I zato moram ponoviti misao s početka teksta: antologijski koncert Dubrovačkih ljetnih Igara!

  

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 22. srpnja 2026.

  Program:

  Felix Mendelssohn: 
  
  Hebridi, koncertna uvertira, op. 26    
  
  Koncert za violinu i orkestar u e-molu, op. 64    
     Allegro molto appassionato  (Kadenca: Joshua Bell)   
     Andante             
     Allegretto non troppo ‒ Allegro molto vivace                                     

  Ludwig van Beethoven: 
  
  Simfonija br. 5 u c-molu, op. 67   
     Allegro con brio             
     Andante con moto   
     Scherzo: Allegro    
     Allegro

Piše: