Introspektivni ritual smrti

Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a, Kanconijer, Smrti vrijedne življenja, Akademski zbor I. G. Kovačić, Diana Haller, sopran, Tomislav Fačini, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Koncert pod naslovom Smrti vrijedne življenja donio je glazbene interpretacije smrti iz pera različitih skladatelja prošlosti, te su se izvođači, Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a zajedno sa sopranisticom Dianom Haller, pod vodstvom Tomislava Fačinija, pokazali dostojnim prenositeljima njihovih djela.

  Kao uvod u koncert i tematiku smrti zbor je a cappella izveo modernu parafrazu Bachovog Komm, süßer Tod (Dođi, slatka smrti) norveškoga skladatelja Knuta Nystedta. Jedna je od glavnih karakteristika ovoga djela ponavljana melodija zajedno s tekstom kojom vjernik priziva smrt da mu pruži spokoj od muka zemaljskoga života. U slučaju Nystedtove obrade, umjesto ponavljanja sadržaja pet puta, prva je glazbena perioda razvučena kroz cijelo trajanje skladbe od oko četiri minute zahvaljujući raznim neobičnim skladateljskim postupcima. Nakon što je sopran otpjevao melodiju te je zbor za njim harmonizirano ponovio, slijedi treće ponavljanje koje prvo unosi naznake modernosti: zbor započne istodobno, zatim se glasovi slobodno razilaze, pojedini se zadržavajući dulje na određenim tonovima, čime dolazi do harmonijskog prelijevanja koje kao da vrijeme izbacuje iz svojeg toka, dok se dionice postepeno ne pronađu na toničkom durskom akordu u drugome taktu. Zadnji akord u svakoj frazi tako će služiti kao orijentir kojemu se svi glasovi kreću vlastitim tempom i dinamikom, čime skladatelj u Bachovo djelo efektno unosi dozu aleatorike koju je zbor prikazao s intonativnom preciznošću i vokalnom homogenošću.

  Velika napetost nastaje naročito u drugoj frazi koja završava na dominanti, te se zaostatci iz prošlih harmonija s tim akordom sukobljavaju u malim sekundama i drugim disonantnim intervalima. Završna rečenica donosi vrhunac emotivnog zanosa s usponom soprana do najvišeg tona (ta je dionica najzamjetnija u moru titrajućih disonanci), te polaganim opadanjem u eteričnim harmonijama sve do konačnog smiraja na završnom akordu. Zanimljivo je kako rezultat ovog modernog pristupa materijalu zvučno može podsjetiti na renesansnu polikoralnost i tehniku cori spezzati prisutnu u djelima kao što je Spem in alium za četrdeset glasova Thomasa Tallisa, uz to pružajući novi pogled na povijesno remek-djelo.

  

  S atakom uslijedio je Preludij i Izoldina ljubavna smrt, Wagnerov sažetak glazbene drame Tristan i Izolda koji spaja uvodni Preludij i završnu Izoldinu ariju nad preminulim Tristanom. Naime, ovaj spoj djeluje kao destilat emotivne napetosti cijele opere, s obzirom na to da se na početku Preludija nalazi slavni tzv. Tristanov akord, iznimno disonantan spoj tonova koji zajedno s melodijom koja mu prethodi (sama karakterizirana čežnjom, s obzirom na početnu uzlaznu malu sekstu) čini leitmotiv čežnje koji svoje potpuno razrješenje pronađe tek u završnom durskom akordu cijele opere, akordu koji bismo inače čuli tek nakon nekih četiri sata glazbenih previranja. To rastezanje glazbene napetosti i odgađanje predaha zahvaljujući beskrajnoj melodiji čini paralelu sa Schopenhauerovom filozofijom vrlo jasnom, jer je i sâm Wagner bio njezin pristaša. Njegovi spisi o konsonanci i disonanci, kao zadovoljenju volje i njezinom protivljenju, te o glazbi kao transcendentalnoj igri volje koja bi nas od nje trebala osloboditi jer predstavlja izvor svih boli čovječanstva, osjetno su djelovali na Wagnerov glazbeni jezik.

  Izoldina je arija zasjala toplom punoćom sopranskoga glasa Diane Haller, koja svojom vokalnom snagom i u najgušćim orkestralnim momentima dolazi do izražaja, što nije zanemarivo postignuće s obzirom na gustu napučenost kasnoromantičkoga orkestra. Svojom je vokalnom vještinom i glazbenom tankoćutnošću uz njegovu potporu strastveno iznijela liniju te beskrajne muzikalne niti koja se provlači kroz harmonijske čvorove sve do svog konačnoga spokojnog raspleta.

  

  Zbor se vratio na scenu kako bi uz orkestar iznio Brahmsovu Pjesmu sudbine, monumentalno uglazbljenje Hölderlinove Hyperionove pjesme sudbine o božanskom savršenstvu i ljudskoj patnji, čija je tematika centralna u ovome djelu. Prvi dio skladbe, kao i prve dvije strofe pjesme, oslikava spokoj božanske sfere, kroz prozračnu orkestraciju obilježenu suzvučjima među puhačima, gudačima i pjevačkim glasovima koja kao da oslikava stihove: „Blistavi božanski lahori / blago vas dotiču“, uz povremeno usidrenje zahvaljujući stabilnosti ritamskog uzorka u timpanima. Taj se mir naruši na sredini skladbe s naglim prelazom u molski tonalitet, kada se lahori pretvore u vihor intenzivnih brzih pasaža u gudačima zajedno s dramatičnim zborskim akcentima, odražavajući beznađe ljudske osuđenosti da nesigurno egzistira poput vode bacane s hridi na hrid, kao što je u tekstu opisano. Iako je to sadržaj završne kitice, Brahmsov humanizam nije mogao dopustiti da se slika čovječanstva zaključi u očaju, te je glazbu iz tame vratio u početnu svjetlost, ponavljajući materijal iz prvoga dijela. Tom je sintezom Brahms čovjeka približio božanskome, čime kao da nas, možda nenamjerno, podsjeća na temeljnu kršćansku ideju da je stvoren po Božjoj slici, te ishodište njegove sudbine ne može biti bezdan.

  Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa (prve tri na poeziju Hermanna Hessea i četvrta na pjesmu Josepha von Eichendorffa), ujedno i posljednje pjesme koncerta, pružile su nam pogled u razuzdani postvagnerijanski romantizam. Taj je idiom vrlo prikladan za izražavanje bujne emotivnosti poezije, naročito zahvaljujući njegovoj harmonijskoj fluidnosti koja mu omogućuje nagle prijelaze iz jednog ozračja u njegovu suprotnost, čime pojedine strofe postaju kolaž stihova gdje svaki donosi svoj zaseban ugođaj. Tako prva od četiriju pjesama, Frühling (Proljeće), počinje mračnim i tjeskobnim glazbenim uvodom, s obzirom na to da joj prvi stih glasi: „U polumračnim grobnicama“, prije promjene u zanosne harmonije u orkestru i vokalne visine u skladu s tekstom o ljubavnoj čežnji.

  Čeznutljivost je jednako snažna u sljedećoj pjesmi, September (Rujan), u kojoj je riječ o kasnome ljetu kojemu se bliži kraj, čiji je ugođaj Haller strastveno prenijela. Straussovo je karakteristično tonsko slikanje također prisutno, u skladu s njegovom usredotočenosti na programnu glazbu, naročito u oslikavanju hladnih kišnih kapi kroz harfistička arpeggia. Beim Schlafengehen (Pri odlasku na spavanje) donosi snovitu atmosferu i ponovnu čežnju, ali ovaj put za počinkom nakon teškoga dana, čime se uklapa u gradaciju prema zadnjoj pjesmi gdje će taj spokoj konačno doći. Nakon pozivanja vlastitog tijela na odmor pjev zastaje, te glavnu ulogu preuzima prva violina sa solističkom melodijom iznimne profinjenosti koja se uspinje u visine uz harmonijsku pratnju orkestra, prije ponovnog uključenja sopranistice s tekstom o slobodnom letu duše. Taj je trenutak još emotivniji jer violinski solo kao da je svojom uzvišenošću prikazao lakoću i čistoću duše kakvu je nemoguće drukčije nego glazbeno iznijeti, te je time dao dublje značenje cijeloj pjesmi. Završna pjesma, Im Abendrot (U večernjem rumenilu), donosi zaključak stremljenja za spokojem uspostavljenog u prijašnjima. Zbog njezinog ugođaja i trenutka njezinog skladanja djeluje kao nostalgičan suton nad skladateljevim životom, ujedno i romantizmom, budući da ju je napisao godinu dana prije smrti (1948.), te u svojem stvaralaštvu ostao blizak modernističkom i kasnoromantičkom idiomu čak duboko u dvadesetom stoljeću.

  Gorkosladak osjećaj pomirenja prevladava u ovoj skladbi, učinjen još osjećajnijim zahvaljujući Eichendorffovom tekstu gdje se lirski subjekt obraća svojoj ljubavi i poziva je da zajedno počinu, „umorni od lutanja“. Ti su stihovi sigurno duboko rezonirali sa Straussom, koji je 55 godina proveo u sretnom braku sa sopranisticom Pauline de Ahna, s kojom je i nastupao te pored koje je proživio svoje završne trenutke. Završno pitanje: „Je li to možda smrt?“, postavljeno je s neizvjesnošću, te orkestar zalazi u mračnije molske harmonije, ali se pri završetku ipak vrati u dur, popraćen ranije odsviranim lepršajućim motivom ševa, koji pridonosi spokoju pomirenosti sa smrću, čime se zaokružuje tematska cjelina koncerta.

  

  Smrti vrijedne življenja prikladan je naslov za introspektivni ritual koji su nam pružili izvođači, prenoseći nam poglede na smrt kroz perspektive velikih skladatelja. Iako prostorno-vremenski udaljeni, ta nas je vječna tematika zbližila s njima, i nastavit će to činiti sve dok ima umjetnosti koja je može izraziti.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 4. lipnja 2026.
  © Fotografije: Jasenko Rasol

  Program:

  Johann Sebastian Bach / Knut Nystedt: Besmrtni Bach, za zbor a cappella
  Richard Wagner: Predigra i Izoldina ljubavna smrt
  Johannes Brahms: Pjesma sudbine, op. 54, za zbor i orkestar
  Richard Strauss: Četiri posljednje pjesme, za sopran i orkestar

Piše: