Rijetka prilika za solistički sjaj kontrabasa

Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Nikša Bobetko, kontrabas, Enrico onofri, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Na repertoaru Zagrebačke filharmonije u ovoj koncertnoj sezoni bilo je više skladbi nastalih u razdoblju kasnoga romantizma, 20. i 21. stoljeću. Na dva tematski određena „ranoromantična“ koncerta izvedene su simfonije Roberta Schumanna (1810–1856) i klavirski koncerti Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809–1847). Na prvome koncertu s uvertirom operi Don Giovanni Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791) počela je ova koncertna sezona u kojoj su izvedene još tri njegove skladbe za violinu i orkestar. Njima su filharmoničari pridodali i njegovu posljednju, Simfoniju br. 41 u C-duru „Jupiter“, KV 551 na koncertu održanom 17. travnja 2026. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Koncert za pretplatnike Plavoga ciklusa otvorila je Simfonija br. 96 u D-duru „Čudo“, Hob. I:96 Josepha Haydna (1732–1809), a iz koncertantne literature odabran je Koncert za kontrabas i orkestar br. 2 u h-molu Giovannija Bottesinija (1821–1889). Kao solist nastupio je solo–kontrabasist Zagrebačke filharmonije Nikša Bobetko (1975.), dok je pred njom stajao violinist Enrico Onofri (1967.). U posljednjih dvadesetak godina je i dirigent, a zagrebačka ga publika poznaje s brojnih nastupa s Hrvatskim baroknim ansamblom. Program ovoga koncerta bio je sastavljen slično programu koncerta održanog 24. listopada 2025. kojim su bile obilježene tri obljetnice (o čemu smo opširno pisali). Tad su izvedeni Simfonija br. 92 u G-duru – Oxford Josepha Haydna i Mozartov Koncert za violinu i orkestar br. 1 u B-duru uz po jednu skladbu Franza Schuberta (1797–1828) i Johanna Straussa ml. Skladbe iz razdoblja klasike i ranoga romantizma, uvjerili smo se, uvijek nailaze na dobro prihvaćanje publike.

  Odrastajući u obitelji koja je prikupljala i vodila brigu o starim umjetninama, maestro Enrico Onofri stjecao je glazbeno obrazovanje usmjerivši kasnije svoje zanimanje prema tzv. povijesno obaviještenoj izvedbi, što ga je u dobi od samo dvadeset godina dovelo u ansambl Il Giardino Armonico, čiji je koncertni majstor bio do 2010. godine. Upoznavši kroz izvedbe poznatih i novootkrivenih skladbi glazbu baroka, Onofri je s vremenom počeo tumačiti i glazbu drugih razdoblja – ne kao koncertni majstor nego kao dirigent koncerata, a postupno i opera. Temeljita glazbena naobrazba i muzikalnost promaknuli su ga među priznate i tražene dirigente pa je uz nastupe (koje je i dalje nastavio kao violinist) obnašao i dužnosti šefa-dirigenta više orkestara, primjerice Filharmonije Arturo Toscanini iz Parme (osnovane 2002. godine) i Münchenskoga komornog orkestra te dužnost prvog ili pridruženog dirigenta više europskih orkestara. Dug je popis opernih kuća u kojima je nastupao Enrico Onofri, a njegovi i violinistički i dirigentski uspjesi zabilježeni su na brojnim izdanjima kompakt-ploča i videozapisa.

  Uhodana praksa predstavljanja članova orkestra kao solista dovela je na ovome koncertu pred Zagrebačku filharmoniju kolegu Nikšu Bobetka. Studij i magisterij kontrabasa završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Josipa Novosela (1932–2018), a usavršavao se na Visokoj glazbenoj školi Hans Eisler u Berlinu u razredu prof. Stefana Adelmanna te kasnije na više seminara. Već u dobi od dvadeset godina Nikša Bobetko postaje članom Zagrebačke filharmonije i ostaje kraće vrijeme, a ponovno joj se vraća 2009. godine i postaje njenim solo-kontrabasistom. Uz brojne nastupe s poznatim europskim orkestrima i uz rad u orkestru, posvetio se i pedagoškome radu, naslijedivši od 1997. godine na Muzičkoj akademiji kao docent svoga profesora Josipa Novosela, stekavši današnje zvanje redovnoga profesora.

  Haydnova Simfonija br. 96 u D-duru – Čudo nije prva od njegovih dvanaest Londonskih simfonija koje prema popisu Anthonya van Hobokena (1887–1983) nose brojeve od 93 do 104, ali je prva izvedena za njegova prvog boravka u Londonu između 1791. i 1795. godine. Podnaslov Čudo ne potječe od skladatelja, nego je ime dobila zahvaljujući jednome događaju s praizvedbe 11. ožujka 1791. u dvorani Hanover Square Rooms: tijekom izvedbe sa stropa je pala velika svjetiljka ne ozlijedivši nikoga u publici. Haydnove Londonske simfonije kruna su njegova simfonijskog opusa kao skladbe čvrstih formalnih značajki i duljega trajanja u odnosu na rane simfonije, zahvaljujući produbljenijoj razradi tematske građe. Orkestar je sastavljen od gudača, po dva drvena puhača (flaute, oboe i fagoti), dva roga, dvije trube i timpana. Nakon kratkoga polaganog uvoda s iznošenjem teme u dionici prvih violina počinje prvi stavak (Allegro) pisan u sonatnom obliku; drugi polagani stavak (Andante) je trodijelna pjesma (A-B-A) s kodom, u čijoj su kadenci solo-nastupi dviju violina i prvih puhača. Plesni stavak Menuet je po shemi u trodijelnom obliku i srednji dio Trio krasi tema oboe-solo, dok posljednji stavak (Finale: Vivace) rondo (A-B-A-C-A) ima i elemente sonatnog oblika.

  Ravnopravan status solističkoga glazbala s drugim gudačkim glazbalima kontrabas je počeo stjecati u drugoj polovini 18. stoljeća u koncertima Carla Dittersa von Dittersdorfa (1739–1799), a prava potvrda toga statusa uslijedila je u prvoj polovini 19. stoljeća u skladbama Domenica Dragonettija (1763–1846). Djelujući od 1794. godine do smrti u Londonu, Dragonetti je upoznao Josepha Haydna, a nekoliko susreta s Ludwigom van Beethovenom (1770–1827) u Beču bilo je presudno za razdvajanje dionica violončela i kontrabasa (i njeno osamostaljenje), što je prvi put Beethoven primijenio u Simfoniji br. 5 u c-molu, op. 67, dovršenoj 1807/1808. godine. Još jedan talijanski skladatelj, šezdesetak godina mlađi od Dragonettija, ostavio je neke od najljepših skladbi za kontrabas-solo, u komornim sastavima ili uz orkestar. Bio je to Giovanni Bottesini, čiji je Koncert za kontrabas i orkestar br. 2 u h-molu danas ogledni za kandidate na natječajima za prijem u orkestar, a s vremenom je postao i jednim od najpopularnijih iz te glazbene vrste. Rođen u glazbeničkoj obitelji u gradu Cremi (u blizini Cremone, gdje su djelovali najpoznatiji graditelji majstorskih gudaćih glazbala), Bottesini je najprije učio svirati violinu i timpane. Dobivši stipendiju Konzervatorija u Milanu za studij kontrabasa, postao je jednim od njegovih najuspješnijih polaznika i završio ga kao osamnaestogodišnjak u samo četiri godine studija. Već 1839. počeo je sedmogodišnja gostovanja u Europi i nastavio u Južnoj Americi, gdje je skladao prve opere kojima je i ravnao. Besprijekorna tehnika sviranja, snažna interpretacija i muzikalnost pribavili su mu naziv „Paganini kontrabasa“, čime je uspješno izdržao usporedbu s nedavno preminulim violinskim virtuozom Niccolòom Paganinijem (1782–1840). Od nastupa u Parizu 1855. godine Bottesini je nastupao više kao dirigent, a od 1880. posvetio se skladanju i pedagoškome radu, što ga je 1888. godine, nedugo prije smrti, dovelo do mjesta direktora Konzervatorija u Parmi.

  Giovanni Bottesini bio je istinski virtuoz na kontrabasu i svoja je iskustva i preporuke za učenje objelodanio u priručniku Grande méthode complète de contre-basse (Pariz, 1869.). Prvi dio posvećen je osnovama glazbene teorije i svakodnevnim vježbama, dok je drugi dio posvećen budućim solistima s uputama o sviranju arpeggia, ljestvica, tonski izjednačenih rastavljenih akorda kroz više oktava, dvohvata (koliko dopuštaju veliki razmaci na vratu kontrabasa), raznih ukrasa, o korištenju palca (visoko na vratu) i dr. Posebnu pozornost posvetio je i držanju gudala, opredijelivši se za tzv. francusko gudalo. Sve navedeno Bottesini je primijenio u skladbama za kontrabas, a posebno mjesto u njegovu opusu zauzima Koncert br. 2 u h-molu koji je dovršio 1845. godine (kad je djelovao u Teatru San Benedetto u Veneciji) iako ga je počeo skladati za vrijeme studija u Milanu. Prvi stavak (Allegro moderato) počinje kratkim uvodom u belcanto-stilu, a u glavnome dijelu stavka u bržem tempu razvija se dijalog između orkestra i kontrabasa, u čijoj su dionici predviđene brze promjene žica, različita artikulacija tonova, brze pasaže te virtuozna kadenca (uobičajena za prvi stavak). Drugi stavak (Andante) je lirska, duga arija s dramatskim epizodama i naglim dinamičkim promjenama, a treći stavak (Allegro) plesnog je karaktera s duljim uvodom koji priprema virtuozne nastupe kontrabasa. Iz sastava Haydnovog orkestra izostavljena je u Bottesinijevu koncertu jedna flauta, a dodana su dva klarineta.

  

  Poput Haydnovih posljednjih Londonskih simfonija, tako su i posljednje tri simfonije Wolfanga Amadeusa Mozarta, skladane od 26. lipnja do 10. kolovoza 1788., kruna njegova simfonijskog opusa. Posljednju od njih, Simfoniju br. 41 u C-duru, KV 551, njemački violinist, skladatelj, dirigent i impresario Johann Peter Salomon (1745–1815) nazvao je Jupiter, po rimskome vrhovnom bogu. Možda je time želio posebno istaknuti vrijednosti ove najdulje Mozartove simfonije koju neki glazbeni pisci smatraju „jednom od najvećih simfonija u klasičnoj glazbi“. Uz manji sastav orkestra u kome su uz gudače zastupljeni od drvenih puhača flauta, dvije oboe i dva fagota, od limenih puhača dva roga (in C) i dvije trube (in C) te timpani, Mozart je ostvario skladbu iznimne ljepote i izražajnosti, formalne uravnoteženosti te dinamičke raznolikosti u četiri stavka klasičnoga ciklusa.

  Prvi stavak (Allegro vivace) pisan u sonatnom obliku počinje energičnim, kontrastnim motivima s ubačenim pauzama, a druga tema je mirnijega, lirskog karaktera. Drugi stavak Andante cantabile (jedini polagani stavak s oznakom cantabile), pisan također u sonatnom obliku, je (ples) sarabanda francuskoga tipa. Graciozni Menuet (s Triom) iz trećega stavka, sličan po ritamskoj shemi austrijskome narodnom plesu Ländler, građen je na silaznoj temi s profinjenim kromatskim pomakom, a kratki Trio predah je prije ponavljanja Menueta. Za četvrti stavak (Molto allegro), pisan također u sonatnom obliku, rekao je u članku o simfoniji osnivač i urednik enciklopedije Grove's Dictionary of Music and Musicians Sir George Grove (1820–1900): „Za kraj je Mozart rezervirao sve izvore svoga znanja i svu moć, koju, čini se, nitko nije posjedovao u istom stupnju kao on sam, da prikrije to znanje i učini ga sredstvom za glazbu koja je jednako ugodna kao što je naučena. Nigdje nije postigao više.“ Mozart počinje stavak motivom od četiri tona (cijele note u 4/4 mjeri) iz himana Pange lingua, uvodi još pet kraćih tema koje će se u veličanstvenoj kodi nizati neposredno jedna za drugom, a držeći se osnovne sheme sonatnog oblika (ekspozicija-provedba-repriza) pojedine dijelove oblikuje u fugatu u imitativnoj tehnici polifonoga vođenja glasova, povjeravajući teme različitim instrumentima, postižući raznoliki orkestralni kolorit, vodeći kroz različite dinamičke nijanse do snažnog vrhunca u kome se čini da je dosegnut najviši vrh na kome sjedi božanski vladar Jupiter, „tvorac apsolutne ljepote, simbol ravnoteže i dovršenosti“, kako je rekao muzikolog i  dirigent Kurt Pahlen (1907–2003) u predgovoru (iz izdanja iz 1966. godine) u svojoj knjizi Sinfonie der Welt (Simfonija svijeta) objavljenoj 1978. godine u Zürichu.

  

  Pretplatnicima Plavoga ciklusa pružila se na koncertu 17. travnja 2026. prilika da prate izvrsno pripremljenu i izvrsno vođenu izvedbu osjetljivoga klasičnog i ranoromantičnog repertoara. Izvedbe Haydnove i Mozartove simfonije iziskuju iznimnu preciznost u intonaciji i ritamskoj sastavnici, eleganciju, lakoću i primjerenu, neusiljenu dinamiku u čitavom rasponu. Gotovo isto se može reći i za Bottesinijev koncert za kontrabas, čija izvedba uključuje i virtuoznoga solista. Dakako, neizostavan je pokretač dirigent, o čijem angažmanu i tumačenju notnih predložaka i ovisi konačni ishod glazbenoga događanja. Maestro Enrico Onofri naišao je na izvrstan odaziv glazbenika Zagrebačke filharmonije koji su se priklonili njegovu promišljenom tumačenju triju izvornika. Slijedeći njegove temperamentne pokrete ruku, u određenim trenutcima i tijela, svirali su poletno i precizno u najbržim stavcima, nježno i profinjeno u polaganim stavcima, potvrđujući visoku razinu profesionalnosti i zrelost interpretacije.

  Najveći gudaći instrument kontrabas nemamo često priliku slušati kao solistički u koncertantnoj glazbi, pa je Bottesinijev Koncert br. 2 u h-molu bio vrijedno obogaćenje ovogodišnjega repertoara. Solo-kontrabasist Zagrebačke filharmonije i pedagog koji, poput Bottesinnija, prenosi svoje umijeće sviranja i bogato iskustvo mlađim naraštajima, Nikša Bobetko osvojio je svojom dorečenom, s orkestrom usklađenom i muzikalnom interpretacijom publiku koju je, nakon virtuoznog Bottesinija, nagradio polaganim stavkom Sarabande iz Suite za violončelo-solo u d-molu, BWV 1008 Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) u obradi Josipa Novosela.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 7. svibnja 2026.

  Program:

  Franz Joseph Haydn: Simfonija br. 96 u D-duru „Čudo“, Hob. I:96
  Giovanni Bottesini: Koncert za kontrabas i orkestar br. 2 u h-molu
  Wolfgang Amadeus Mozart: Simfonija br. 41 u C-duru, KV 551 „Jupiter“

Piše: