Živući kontinuitet neugasiva žara

Lisinski da camera, Papandopulo kvartet, Illyricum, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Papandopulo kvartet osnovan je 2008. godine, te ga sačinjavaju Nikola Fabijanić (sopran-saksofon), Gordan Tudor (alt-saksofon), Goran Jerković (tenor-saksofon) i Tomislav Žužak (bariton-saksofon). U svojem bogatom portfoliju broji preko 300 koncerata diljem Europe i SAD-a, uključujući nastupe u prestižnim koncertnim dvoranama poput Carnegie halla, te brojne prve nagrade na velikim glazbenim natjecanjima poput Berlinskog međunarodnoga glazbenog natjecanja, Međunarodnoga glazbenog natjecanja u Beču, Međunarodnoga glazbenog natjecanja Manhattana, te domaća priznanja poput Diplome Milka Trnina i Nagrade Orlando. Danas ga se smatra jednim od vodećih ansambala svoje generacije.

  Illyricum prikladan je naslov ovoga koncerta na kojemu se, prema riječima saksofonista Tomislava Žužaka, nižu slike iz različitih vremena i prostora našega kraja, bez suvremenih pretenzija. Iako pretenzija izostaje, preostaje činjenica da je, unatoč mogućim težnjama ka povijesnoj obaviještenosti, svaka glazbena izvedba sama po sebi anakrona, s obzirom na to da skladbe nisu drugo no vremenski isječci iz prošloga konteksta oživljeni u novome. Stoga anakronizam može imati dva učinka: prvi jest da u promatraču izazove nelagodu potaknutu oprečnošću pojave elementa iz jednog konteksta u drugome kojemu ne pripada, kada između njih nema vezivnog sredstva koje bi ih ujedinilo; dok drugi, ako se radi o ukusnoj estetskoj igri povezivanja vremenski nespojivog kroz otkriven zajednički aspekt, ima za učinak otvaranje novih perspektiva, te time potiče dublje upoznavanje kako jednog, tako i drugog razdoblja. Imajući to na umu, možemo bez oklijevanja reći da je nastup Papandopulo kvarteta, ispunjen spojevima takvih kontrastnih doba, uz glazbeni užitak publici pružio i dublji uvid u njihovu bliskost.

  Papandopulo kvartet kao prvi primjer ove sinteze izveo je Simfoniju u D-duru Luke Sorkočevića. Unatoč modernosti pristupa pretklasicističkom djelu kroz obradu za kvartet saksofona, izvođači su u odabiru Sorkočevićeva manuskripta umjesto revidiranoga Šulekovog izdanja pokazali nastojanje za očuvanjem autentičnosti glazbenih ideja, rezultirajući jedinstvenom zvukovnom slikom koja se približava neoklasicizmu. Iako je Šulekova obrada obrazovanom uhu udobnija zbog njezine izbrušene forme, mora se priznati da i neregularnosti izvornog zapisa nose određen šarm koji svojom iskrenošću pristaje uz galantni stil. Taj su sentiment glazbenici izvrsno prenijeli, s virtuoznom jasnoćom u Allegro i Presto, te elegantnom osjećajnošću u drugom stavku, favoritu Andante.

  

  Thymos, skladba Gordana Tudora, nastavlja interpretaciju klasičnog duha kroz suvremen pogled. Kao što sâm naslov skladbe ukazuje, ovaj put radi se o klasičnosti antičke Grčke, dalekom izvoru svih njezinih kasnijih oživljavanja. O značenju toga duha u ovoj skladbi ne možemo govoriti bez da se osvrnemo na višeznačan smisao pojma thymos u grčkoj misli: označavao je čovjekovu težnju k višim idealima, hrabrosti, slavi, kakva je prisutna u homerskim epovima (sjetimo se Ahilejeva gnjeva), dok je kod Platonove trodiobe duše predstavljao posrednika između razuma (logos) i žudnje (epithymia), što se također preslikalo na timus, žlijezdu koja se nalazi u prsnom košu, pretpostavljenom izvorištu tih osjećaja. Dočaravanju ove tematike pridonijela je promjena boje scenske rasvjete s plave na crvenu, naglašavajući intenzitet tog unutarnjeg žara. Prvi je dio započet jazzy kromatskim pasažama u intervalu oktave, nakon čega je uslijedio prijelaz u groove, nošen ponavljajućim sinkopiranim uzorkom u tenor i bariton-saksofonu. Njima se priključuju sopran i alt-saksofon donoseći melodiju u kvarti, koji svojom stopljenošću podsjećaju na zvuk grčkoga biaulosa, gdje svirač istodobno upuhuje zrak u dvije cijevi različitih dimenzija i time gradi razne intervalske teksture. Skladatelj se također odlučio za modalni jezik umjesto dura i mola, čime se stvara najizravnija poveznica s antikom, jer su se modusi od antike kroz crkvenu glazbu provukli sve do jazza, gdje su našli plodno tlo.

  Nakon još jednog niza pasaža dolazi do smirenja, gdje ritamski obrazac biva zamijenjen harmonijskom pratnjom, dok gornje dionice ponove početnu melodiju. Slično prvome stavku, drugi se također zasniva na ostinatu nad kojim lepršaju linije drevnog prizvuka, do ponovnog sublimiranja u eteričnim harmonijama nalik jazz baladi, poslije čega dolazi do sinteze nježno ali precizno odsviranog ostinata, čiji kontekst ostale dionice modificiraju nizanjem akorda u tihoj dinamici. U posljednjem stavku triptiha naglasak je na ritmičnosti uz artikuliran tok na ponavljajućem tonu, pretežito u basu. Međutim, također se pojavljuju i smiraji gdje harmonija dolazi do izražaja prije povratka u hipnotičnost početnoga neprekinutog ritma. Izvedbu kvarteta odlikuju iznimno jasna artikulacija i ritmička preciznost, bez zanemarivanja mekoće sporijih dijelova, gdje zasja njihova vještina stvaranja homogenog zvuka.

  Neoklasicistički ciklus Borisa Papandopula Osam studija za klavir u obradi klavirista Ivana Batoša prikladno se nadovezao na prijašnji program. Ovoga se puta boja pozornice promijenila u zeleno, donoseći optimistično ozračje u skladu s vedrinom Papandopulovih skladbi. Kroz pet odabranih etida kvartet je iznio vrlo raznolik kolaž raspoloženja i skladateljskih tehnika, koje su unatoč njihovoj šarolikosti sve jednako papandopulovske, komponirane karakterističnom lakoćom majstora skladatelja. Osim spomenute lakoće, čujna je i duhovita ironija kojom se Papandopulo osvrće na prošla razdoblja; stoga kao da svaku skladbu prati kompozitorov skriven i dobroćudan podsmijeh. Taj je podsmijeh posebno primjetan u ovoj izvedbi jer, osim što izvođači s velikom vještinom prenose duh glazbe, saksofon (naročito sopran) kroz tehnike poput glissanda postiže komičan efekt, možda i zbog asocijacije na njegovu uporabu u filmskoj glazbi kao u djelima Charlieja Chaplina ili Jacquesa Tatija.

  

  Takvo je raspoloženje donijela prva od pet odabranih etida, Con brio, sa svojim unificirano skakutavim, pumpajućim ritmom, unutar kojega se pojavljuju i neočekivane promjene naglasaka poput hemiola prije kraja. Završetak u kvintnom slogu nakon raspršenja u uzlaznim arpeggima također je još jedan primjer profinjene igre s konvencijama koja iznenađuje, ali ne šokira. Andante con moto donio je promjenu raspoloženja te prikaz Papandopulovoga dodekafonskog skladanja. Time se glazba možda najdrastičnije udaljava od klasičnih ideala, iako je struktura djela raspoznatljiva i harmonija još nije potpuno razgrađena. S Allegro vivace vraćamo se u tonalitet i karakterističnu skakutavost, ovoga puta u trodobnoj mjeri, poput parodije valcera, naravno uz ritamske pošalice koje svako malo uzdrmaju slušatelja. Tu je još jednom osjetna spretnost sviračâ koji sva ta iznenađenja prenose velikom uvjerljivošću.

  Tempo di tango, iako vuče inspiraciju iz argentinskoga plesa, ljestvicom i orijentalističkim manirama asocira na spoj daleke Latinske Amerike s Bliskim istokom, pri čemu saksofoni mogu još vjernije od klavira prenijeti egzotičnu atmosferu. Vivacissimo vraća nas u lepršavost prve odsvirane etide, kroz vrlo sličan skokovit ritam popraćen virtuoznim arabeskama. Uz takvu brzinu i disonance zvučna bi slika vrlo lako mogla prerasti u buku i kaos, međutim odlična usklađenost glazbenika nije to dopustila te je svaki takav segment odsviran s izrazitom efektnošću. Zanimljiv popratni zvuk klapni također je pratio brze pasaže te pridonio ritmičnosti cijele izvedbe, poput šuma malog bubnja koji svira u daljini. Još je to jedan primjer tih nesvjesnih efekata svojstvenih pojedinim instrumentima koji, unatoč nastojanju da ih eliminiramo (poput tihog škripanja žice na gitari), u nekim situacijama nose poseban šarm i naglašavaju njihov identitet. Jasnim i svečanim završetkom ove etide, ponovno u kvintnom položaju, zaokružen je cijeli Papandopulov ciklus.

  Još je jedna obrada iz klavirskog repertoara našla svoje mjesto na programu, u obliku Polka slava slabije poznatoga romantičkog skladatelja Nikole Strmića (Nicolò de Stermich di Valcrociata). Radi se o kratkoj ljupkoj minijaturi karakterističnoj za onodobnu salonsku glazbu, punoj vedrine i suptilnih manira koje se na zanimljiv način pretaču u saksofonski idiom. Naime, zvuk koji rezultira ovom izvedbom lako može asocirati na limeni ansambl (iako je saksofon službeno drveni puhački instrument), ali svojom je profinjenošću bliži naivnom pastoralnom prizoru nego uobičajenom um-ca um-ca karakteru koji često povezujemo s tim sastavom.

  

  Reminiscenciju na narodnu glazbu donijele su i Neozbiljne (Božićne) varijacije za kvartet saksofona Mladena Tarbuka, gdje se melodija popijevke Narodi nam se provlači kroz niz skladateljskih tehnika i glazbenih ugođaja. Odabirom ovakve jednostavne melodije, duboko ukorijenjene u kolektivno sjećanje, varijacijski postupci još su očitiji te se slušatelj može bolje na njih usredotočiti, što je naročito korisno u ovom slučaju gdje su igre s materijalom vrlo sofisticirane. Od polifonije, romantizma, bitonaliteta do jazza, uistinu je zadivljujuće koliko skladateljska vještina može modificirati početni materijal, a da on ostane prepoznatljiv i njegov duh očuvan. Uzbudljivi su efekti poput prelijevanja tonova, gdje svaki saksofon u slijedu odsvira sljedeći ton melodije te ona postane titrajući klaster (kao kad se stisne pedal na klaviru), te uzvik „Aha!“ nakon kojega slijedi karikatura jazz gaže sa swing bas dionicom u bariton-saksofonu popraćenu stereotipnim body percussionom i scat usklicima, duhovita slika koju su izvođači živahno dočarali svojim entuzijazmom. Sva se ta razigranost (ponovno se sjetimo Papandopula!) na kraju ipak umiri, dok se nad bordunom isječci melodije tiho nižu sve do titrajuće sublimacije.

  Svojim je nastupom Papandopulo kvartet još jednom u potpunosti opravdao svoj ugled, pružajući slušateljima glazbeno putovanje obilježeno ne samo izvođačkom izvrsnošću, nego i strastvenom vitalnošću. Uz duboku muzikalnost i timski duh, tome su pridonijeli i informativni intermezzi Tomislava Žužaka kojima je, na način blizak Bernsteinovim edukativnim koncertima, nastojao publici dočarati kontekst i značenje djelâ: njima nas podsjeća da se duh njihovih skladatelja i dalje kroz njih oživljava, po čemu klasična glazba nije relikvija prošlosti niti anakronizam, nego živući kontinuitet neugasivoga žara.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 13. svibnja 2026.

  Nikola Fabijanić, sopran-saksofon
  Gordan Tudor, alt-saksofon 
  Goran Jurković, tenor-saksofon
  Tomislav Žužak, bariton-saksofon

  Program:

  Luka Sorkočević: Treća simfonija u D-duru (obr. Tomislav Žužak)
  Allegro
  Andante
  Presto

  Gordan Tudor: Kvartet za saksofone Thymos

  Boris Papandopulo: Pet studija iz ciklusa Osam studija za klavir (obr. Ivan Batoš)                    Con brio
  Andante con moto
  Allegro vivace
  Tempo di tango
  Vivacissimo

  Nicolo Cavaliere di Stermich (Nikola pl. Strmić): Polka slava, za klavir (obr. Gordan Tudor)  

  Mladen Tarbuk: Neozbiljne varijacije, za kvartet saksofona

Piše: