Hommage Papandopulu s Dešpaljevim pamtljivim odjekom

Dubrovački simfonijski orkestar, koncert obilježavanja 120 godina od rođenja Borisa Papandopula, Nikola Fabijanić, saksofon, Ivan Hut, dirigent, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku

• 

  Danas, kada je evidentno da je klasična glazba istiskivana širokim poljem glazbenog šunda, a u ozračju svijeta u kojem živimo, muzičku arheologiju jednog vremena i društva vrijedno je izvaditi iz arhiva i oživiti na koncertnom podiju. Sačuvana u uskom krugu umjetnika povijesnog i klasičnoga glazbenog odgoja, obljetnice, prisjećanja i spomeni često se obistine u načelnom činu, a bez perpetuiranog sustava stvarnog efekta na generiranje memorije kao buduće umjetničke snage. Ipak, svaki obljetnički koncert takve vrste je pokušaj kulturnog otpora umjetničke elite koja djeluje u dubokom uvjerenju da su nositelji provjerenog i kvalitetnog sadržaja. Prizivajući prošlost i njene vrijednosti, bar što se klasične muzike tiče, pokušava se usporiti zaborav, što pridonosi obogaćivanju kolektivnog sjećanja potrebnog da bolje sagledamo daljnji umjetnički put.   

  Dubrovački simfonijski orkestar uz inspirirajuće prijedloge programskih smjernica dirigenta Ivana Huta, već neko vrijeme nastoji promovirati opuse hrvatskih skladateljskih reprezentanata. Tako su koncertom održanim u teatru Marina Držića (23. travnja 2026.) obilježili 120 godina od rođenja najznačajnijega hrvatskog skladatelja dvadesetog stoljeća – Borisa Papandopula.

  Dubrovnik je većinu svoga glazbenog stvaralaštva ostvario stoljećima kroz okvir slobode i bogatstva i gotovo je jedina sredina toliko jedinstvena na hrvatskom kulturnom obzorju kojoj je bilo dano da se u prošlosti bavi umjetnošću. Trgovački i pomorski način života nikad nije umanjio dubrovačku osjetljivost i potrebu za umjetnošću, pa su često posezali za angažmanom aktualnih inozemnih umjetnika i arhitekata. Suvremeni Dubrovnik, nakon Drugog svjetskog rata, nastavlja skromni niz lokalnih skladateljskih imena klasične provenijencije, jer ipak najviše se u to doba pišu skladbe lakih nota popularnih melodija. Stoga Papandopulova pojavnost na dubrovačkoj glazbenoj sceni imala je višestruko značenje, pa su ga lokalni glazbenici i publika objeručke i prigrlili. Na koji je način Boris Papandopulo utjecao na glazbenu aktivnost, a ujedno i koliko je njemu samome Grad bio drago umjetničko hodočašće, evidentno je kroz uzajamno prožimanje umjetnika i mjesta. Povremeno djelujući kao dirigent i skladatelj, a potaknut dubrovačkim  atraktivnim duhom, srasta zdušno s njegovim tkivom.

  Znatan je broj djela Borisa Papandopula posvećenih i inspiriranih Dubrovnikom i njegovim pjesnicima, a najviše ih je nastalo u razdoblju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prva u nizu je kantata Libertas, naručena od strane Dubrovačkih ljetnih igara za potrebe ceremonijala otvaranja festivala 1974. godine, a potom je slijedio niz skladbi vezanih za orkestar, solo glas i/ili zbor: Lapadski soneti za bariton solo i gudački orkestar, na stihove dubrovačkog pisca  Iva Vojnovića, najboljeg pjesnika dubrovačke plemenitaške dekadencije, Koncert za ksilofon i orkestar posvećen dubrovačko-poljskom udaraljkašu Dubrovačkog simfonijskog orkestra Janu Lotku, Koncert za klarinet i orkestar, Pohvala Dubrovniku, Himna suncu, Non bene pro toto libertas venditur auro – kantata posvećena Dubrovačkom simfonijskom orkestru i zboru Libertas. Predmnijevam da su neke od ovih skladbi, s obzirom na njihovo dugotrajno prijateljstvo, nastale poticajem tadašnjeg šefa-dirigenta orkestra i voditelja zbora Libertas, maestra Iva Dražinića, a i u suradnji s akademikom, pjesnikom i prevoditeljem Lukom Paljetkom, čiji su stihovi ravnopravni dio partiture i koncepcije Papandopulovih kantata.

  

  Za obljetnički koncert izabrana su dva djela Borisa Papandopula: Hommage a Sorkočević i Sinfonietta za gudače, dvije često izvođene skladbe na repertoaru Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Nije bilo jasno koncepcijski zašto se na programu našla treća skladba – Koncert za alt saksofon i gudače Pavla Dešpalja, s obzirom na to da postoji Papandopulova skladba ovog sastava i s ovakvim solo instrumentom. Ipak, Dešpaljev maestralno napisan Koncert za alt saksofon i gudače u izvedbi solista večeri Nikole Fabijanića i gudača Dubrovačkog simfonijskog orkestra, pod ravnanjem Ivana Huta, bila je onaj pamtljivi dio koncerta. Nikola Fabijanić umjetnik je ovjenčan brojnim značajnim nagradama. Njegov umjetnički put sazdan je od velikoga koncertnog iskustva, a pristup partituri je ozbiljan i muzikalan. Izazovan Dešpaljov koncert, u gustoj postmodernističkoj strukturi, stavlja pred svirača velike zahtjeve, a Fabijanić ih je bez sumnje i kolebanja prevladao, donijevši nam esenciju finog i sadržajnog sviranja.       

  Na samom početku koncerta, u Papandopulovom djelu Homagge a Sorkočević orkestar je zvučao pomalo nesigurno i neprecizno, a dirigent Ivan Hut  indisponirano, kao da su se svi skupa zagrijavali. Međutim, u Sinfonietti za gudače op. 79, a nakon Koncerta za alt saksofon i gudače Pavla Dešpalja, ansambl je napokon homogeno prodisao kroz zaigranu Papandopulovu glazbu.     

  

  Ovoga puta tehnologija je u odličnom ozvučenom balansu pomogla da neadekvatan prostor za akustične koncerte, kakav je prostor teatra Marina Držića, bude preobražen u vrlo solidan. Svaka pohvala inženjeru zvuka!

  ©Marija Grazio, KLASIKA.hr, 10. svibnja 2026.

  Program:

  Boris Papandopulo:
  Hommage a Sorkočević
  Simfonietta za gudače

  Pavle Dešpalj: Koncert za alt saksofon i gudače

Piše: