Argentinski tango u sugestivnom sjaju zborske izvedbe

Ciklus Glazbene staze, Oratorijski zbor Crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci, Ansambl Glazbene staze, Dina Jularić Ivančić, mezzosopran, Jurica Petar Petrač, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog – Mala dvorana

• 

  Posljednji koncert 17. ciklusa Glazbene staze 2025/2026., održan u četvrtak, 16. travnja 2026. u Maloj dvorani Koncertne dvorana Vatroslava Lisinskog, odveo je brojne slušatelje na južnu Zemljinu polutku. Na putovanje u glazbeni život jedne od tamošnjih zemalja Argentine poveli su nas pjevači Oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci, mezzosopranistica Dina Jularić Ivančić, Ansambl Glazbene staze i dirigent Jurica Petar Petrač (1985.). Na koncertu naslovljenom Misatango slušali smo skladbu Ave Maria Astora Piazzolle (1921–1992) koju je za instrumentalni sastav obradio José Bragato (1915–2017) i Misu a Buenos Aires – Misatango Martina Palmerija (1965.).

  Tango – ples koji je od 2009. godine upisan u UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine, nije ostao rezerviran samo za tzv. zabavnu glazbu, nego je kao u 19. stoljeću i mnogi europski tradicijski plesovi, zakoračio u svijet tzv. ozbiljne glazbe. Nastao u Južnoj Americi spajanjem „elemenata crnačkog plesa i španjolske melodike“ krajem 18. stoljeća, tango su u početku plesale samo žene, a kasnije se počeo plesati u paru. Domovina tanga kao društvenoga plesa od 1880-ih godina je Argentina i njen glavni grad Buenos Aires, odnosno porječje rijeke La Plata koja kao prirodna granica razdvaja Argentinu i Urugvaj. Izvori tanga su – prema nekim glazbenim piscima, argentinska milonga (ples u 2/4 mjeri, sinkopirani ritam), kubanska habanera (ili contradanza u 2/4 mjeri s karakterističnom ritamskom figurom) i urugvajski candombe (ples koji se plesao u vrijeme karnevala u pratnji gitare).

  Skladatelj i pjevač koji je popularizirao tango u prvoj polovini 20. stoljeća Carlos Gardel (1890–1935) utjecao je na mladog bandoneonista Astora Piazzollu kog je nakon susreta 1934. godine pozvao da se pridruži na turneji s njegovim orkestrom. Piazzollov otac nije dopustio da se sin uključi u turneju koja je 1935. godine nenadano završila pogibijom glazbenika u avionskoj nesreći.

  Izmakavši ovome tragičnom događaju, Astor Piazzolla nastavio je svirati bandoneon u raznim orkestrima i stvarati svoj osebujan opus na čijim je početcima njegov prvi tango La Catinga iz 1932. godine. Došavši 1938. godine u Buenos Aires, uključio se u orkestar Anibala Troiloa (1914–1975), a na preporuku pijanista Arthura Rubinsteina (1887–1982) počeo je studirati kompoziciju kod argentinskoga skladatelja Alberta Ginastere (1916–1983). Sredinom 50-ih godina 20. stoljeća Piazzolla je otišao u Pariz na studij kompozicije kod Nadie Boulanger (1887–1979) koja ga je usmjerila na očuvanje tradicije tanga, ali i otkrivanje novih rješenja. Godine nakon studija proveo je živeći burno neko vrijeme u New Yorku, ponovno u Buenos Airesu i nekim drugim gradovima u Južnoj Americi da bi se 1970. godine Piazzolla ponovno vratio u Europu i osim u Parizu živio u Njemačkoj i Italiji (od 1976. do 1983. za vrijeme vojne diktature u Argentini). Posljednje godine života proveo je u Buenos Airesu, gdje je 11. lipnja 1983. u Teatro Colon održao „jedan od najboljih koncerata u životu“.

  Piazzolla je tijekom svoje bogate izvođačke karijere osnivao manje ansamble i orkestre s kojima je izvodio najviše svoje skladbe nastale u novome stilu tango nuevo uvevši tako tango, lišen plesne sastavnice, u standardni koncertni repertoar. Inovacije koje je unio bile su elementi jazz-glazbe, bogatije harmonije, disonance i kontrapunkt, a zvuk simfonijskog orkestra obogatio je instrumentima netipičnima za taj sastav.

  Instrumentalna skladba Ave Maria izvedena na koncertu 16. travnja 2026. poznata pod naslovom Tanti anni prima (Mnogo godina ranije) izvorno je pisana za film, a kasnije je dobila vokalnu inačicu s dodavanjem liturgijskoga teksta molitve Ave Maria. Skladbu je za mali sastav obradio José Bragato, a sudjelovali su članovi Ansambla Glazbene staze: Paulo Rušnov (harmonika), Đana Kahriman (violina), Anvar Turdyev (violina), Jasna Simonović Mrčela (viola), Andrija Šimić (violončelo), Ivan Džajić (kontrabas) i Iva Ljubić Lukić (klavir). U skladbi polagana tempa ističe se na početku viola s dugom temom.

  Kao što je Carlos Gardel snažno utjecao na glazbeni put Astora Piazzolle, tako je i Piazzolla sa svojim stilom tango nuevo utjecao na argentinske skladatelje sljedećih naraštaja. Među njima je i pijanist, dirigent i skladatelj Martín Palmeri koji je plesni obrazac tanga unio i u duhovne, odnosno liturgijske skladbe. Svojevrstan prodor elemenata tradicijske glazbe u liturgijsku već je učinio argentinski skladatelj Ariel Ramírez (1921–2010) u svojoj skladbi Missa Criola (iz 1964.) povodeći se za zaključcima II. Vatikanskog koncila (održanog od 1962. do 1965.) prema kojima su se liturgijski obredi mogli održavati na narodnome jeziku. Ramírez, doduše, nije unio elemente tanga, ali je koristio neke druge ritamske plesne obrasce (vidala-baguala, carnavalito, carnaval cochabambino, i dr.) Argentine i Bolivije, dodavši solistima i zboru instrumentalnu pratnju klavira i brojnih udaraljki.

  Misatango (1996.) Martín Palmerija „predstavlja izniman spoj tradicionalne latinske mise i argentinskog tanga“, zapisano je u programskoj knjižici. Šest stavaka (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Benedictus, Agnus Dei) misnog ordinariuma oblikovao je Palmeri iskoristivši boje mezzosoprana, mješovitoga zbora i instrumentalnog sastava – klavira, bandoneonea i gudačkog orkestra koji je u ovoj izvedbi bio sveden na po jedan instrument. Gotovo u svim stavcima mise dominira zbor, a nastupi vokalne solistice vraćaju iz zahuktalog tempa zbora u polagani tempo u tekstu „et incarnatus est“ („i utjelovljen je“) u stavku Credo. Drugačije od ostalih oblikovao je Palmeri posljednji stavak Agnus Dei povjerivši, nakon polaganog uvoda klavira i kontrabasa, prva dva nastupa (Agnus Dei miserere nobis – Jaganjče Božji, smiluj nam se) mezzosopranistici dok je u završnu misao (Agnus Dei, dona nobis pacem – Jaganjče Božji, daruj nam mir) uveo potpuni instrumentalni sastav i mješoviti zbor koji u fugatu i u bržem tempu prvo donosi cijeli tekst, a na kraju u snažnom dinamičkom usponu višekratnim ponavljanjem riječi pacem ističe ljudsku želju za trajnim spokojem i mirom (što je aktualno osobito danas u vrijeme nedovršenih i novih ratnih sukoba s neizvjesnim trenutkom njihova završetka).

  Na više mjesta zbor je pjevao a cappella kao primjerice u stavku Credo u tekstu „crucifixus ètiam pro nobis sub Pònzio Pilato“ („raspet za nas pod Poncijem Pilatom“) koji se ponavlja nekoliko puta, nestajući u posve tihoj dinamici. Nakon stavka Kyrie odmah (attacca) nastupa stavak Gloria, a u njega kao ni u stavak Credo Palmeri nije na početku uvrstio napjev iz gregorijanskoga korala, prepustivši ga zboru.

  Značajke stila tango nuevo prepoznatljive su u ritmičkom obrascu u četverodobnoj mjeri, u sinkopiranim ritmovima, naglascima usko povezanima s tekstom i promjenama tempa, osobito izraženima u rubatu (usporenju). U oblikovanju melodijskih linija Palmeri se pokazao vrsnim poznavateljem kako vokalnog tako i instrumentalnog sastava, a u harmonijskome izričaju dominiraju tonalitetni odnosi prošireni disonantnim akordima usklađenima s dramatikom teksta. Instrumentalna pratnja svedena je u nekim odlomcima na samo jedan instrument (klavir) ili njih nekoliko, čime im je skladatelj dao posebnu zvučnu boju, potvrdivši u zajedničkim nastupima sa zborom i solisticom promišljeni odabir i kolorističku usklađenost.

  

  Na temelju dostupnih podataka teško je reći je li Palmerijeva Misatango već ranije izvedena u našoj glazbenoj sredini i tko su bili izvođači. No, pouzdano se može reći da je maestro Jurica Petar Petrač odabrao ovu misu s neupitnim povjerenjem u izvođačke mogućnosti članova Oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci, koji vodi već posljednjih petnaest godina. Oratorijski zbor crkve sv. Marka osnovan je još daleke 1920. godine i djelujući do 1946. godine uključio se u glazbeni život Zagreba (i šire) na osobit način prijenosom nedjeljnih misa na Radiostanici Zagreb i koncertima. Rad zbora obnovljen je 1988. godine zalaganjem pjevača Nevena Valenta (1964–2012). U prvome razdoblju djelovanja zbor su vodili Franjo Dugan st. (1874–1948) i Mladen Pozajić (1905–1979), a u drugome razdoblju djelovanja vodili su ga Vladimir Kranjčević (1936–2020), Ivan Repušić (1978.), Tomislav Fačini (1975.) i od 2011. godine Jurica Petar Petrač.

  Uz sudjelovanja u liturgijskim obredima u župnoj crkvi sv. Marka i na brojnim koncertima, pjevači ovoga zbora potvrđuju visokom razinom izvedbe zagrebačku dugu tradiciju amaterskoga pjevanja svojim uspjesima na brojnim natjecanjima zborova, osobito u posljednjih petnaest godina. Maestro Jurica Petar Petrač završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studij glazbene teorije (2009.) i zborskoga dirigiranja (2021.) u razredu Tomislava Fačinija. Uz pedagoški rad na Glazbenoj školi Blagoja Berse vodio je zborove, a od 2022. godine je glazbeni voditelj-dirigent Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO.

  Mezzosopranistica Dina Jularić Ivančić rođena je u Švicarskoj, a glazbeno obrazovanje stjecala je u Kazahstanu, Sarajevu i Zagrebu, gdje je na Muzičkoj akademiji diplomirala klavir i solo-pjevanje u razredu Renate Pokupić. Karijeru počinje kao vokalna solistica nastupajući solo, s orkestrima i komornim ansamblima te u opernim predstavama u zagrebačkome Hrvatskom narodnom kazalištu. Mezzosopranistica iznimno lijepe, nešto svjetlije boje glasa, Dina Jularić Ivančić odlikuje se izbrušenom tehnikom pjevanja, muzikalnošću i snažnom interpretacijom.

  

  U prvoj skladbi programa Ave Maria Astora Piazzolle predstavio se Ansambl Glazbene staze, jedinstven u Hrvatskoj, jer se po svom promjenljivom sastavu s obzirom na zahtjeve partitura naziva i Pierrot-ansambl. Njegovi su članovi, od kojih su neki solisti, komorni ili orkestralni glazbenici i pedagozi, svirali uigrano muzikalno slijedeći naznake maestra Petrača i zapise u svojim dionicama. Istinsku ljepotu zbornoga pjevanja doživjeli su posjetitelji u Maloj dvorani Lisinski u Palmerijevoj skladbi Misatango izvodeći zasebne dionice dotjerano s obzirom na intonaciju, ritamsku raznolikost, dikciju, fraziranje, dinamiku, tempa i agogiku.

  Sve te odlike spojile su se u zajedničkim nastupima s instrumentalnim sastavom i solisticom pod ravnanjem maestra Jurice Petra Petrača. Njegovi su sugestivni pokreti rukama (i povremeno tijelom) davali impulse svim glazbenicima da s najvećom mogućom sabranošću (koncentracijom) iščitavaju notne zapise, pretvarajući ih u skladno, sjajno osmišljeno i muzikalno, ali kratko oživotvorenje.

  Ugođaj dopadljivoga argentinskog tanga osvojio je publiku za koju su umjetnici priredili još jedno malo iznenađenja: Libertango Astora Piazzolle, uz koji su tango i zaplesali jedna članica zbora i maestro Jurica Petar Petrač. I da ovaj izniman i izvrsno pripremljen program ne ostane samo u sjećanju zagrebačke publike, koncert je ponovljen u petak, 1. svibnja 2026. u Hrvatskom domu u gradu Visu na otoku Visu.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 5. svibnja 2026.

  Program:

  Astor Piazzolla: Ave Maria
  Martín Palmeri: Misa a Buenos Aires – Misatango
  
  Jurica Petar Petrač, dirigent
  Dina Jularić Ivančić, mezzosopran
  Oratorijski zbor Crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci
  
  Ansambl Glazbene staze:
  Paulo Rušnov, harmonika
  Đana Kahriman, violina
  Anvar Turdyev, violina
  Jasna Simonović Mrčela, viola
  Andrija Šimić, violončelo
  Ivan Džajić, kontrabas
  Iva Ljubičić Lukić, klavir

Piše: