Izvrsno pripremljen povratak polikoralne raskoši u zagrebačku katedralu

Ciklus Sfumato: Polychoralis, Zbor Hrvatske radiotelevizij, Dječji zbor Hrvatske radiotelevizij, Concerto dei Venti, Tomislav Fačini, dirigent, Zagrebačka katedrala

• 

  Nastavljajući dvadeset i osmu sezonu ciklusa Sfumato koji je 1998. godine pokrenuo njegov tadašnji stalni dirigent Tonči Bilić (1969.), Zbor Hrvatske radiotelevizije priredio je (sedmi po redu) koncert u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zagrebu u utorak, 14. travnja 2026. U opširnom tekstu muzikologinje Nataše Leverić Špoljarić u programskoj knjižici navedena je godina 1941. kao godina osnutka zbora čije je djelovanje bilo osmišljeno prije svega za izvedbe u radioemisijama pa se ove godine može proslaviti 85. obljetnica njegova osnutka. Već sljedeće godine, 8. rujna 1942. prvim javnim nastupom u zagrebačkoj katedrali Zbor HRT-a uključio se u glazbeni život grada Zagreba, ostavši do danas jednim od nositelja profesionalnoga zborskog pjevanja, pokrivajući repertoar a cappella i skladbi uz instrumentalnu pratnju svjetskih i hrvatskih skladatelja skladanih od renesanse do danas.

  Ponovno odabran prostor zagrebačke prvostolnice, djelomično obnovljen nakon potresa koji ga je značajno oštetio 22. ožujka 2020., činio se primjerenim za program koncerta naslovljenog Polychoralis. Prema definiciji iz glazbene terminologije, pojam polychoralis (polikoralni ili višezborski) odnosi se na tehniku ili stil skladanja za dva ili više zborova ili dva ili više vokalnih i instrumentalnih sastava raspoređenih na dva ili više mjesta u prostoru crkve. Prvi skladatelj kome se pripisuju prve skladbe u tzv. tehnici cori spezzati (razdvojeni zborovi) i utemeljitelj tzv. Venecijanske škole bio je flamanski skladatelj Adrian Willaert (1490–1562). On je od 1527. godine do smrti djelovao kao maestro di cappella u bazilici sv. Marka u Veneciji u kojoj su postojale dvoje orgulje, što je omogućilo podjelu zbora na dva manja i skladanje za odvojene skupine izvođača. Nastavljači Venecijanske škole bili su Andrea Gabrieli (1533–1585) i njegov nećak Giovanni (1557–1612) te Claudio Monteverdi (1567–1643). [Dvozborni stil imao je i kasnije sljedbenike, na što upućuje i skladba Credo concertato a otto voci s napomenom Per Sebenico?!!! koja se nalazi u zbirci rukopisnih muzikalija iz druge polovine 19. stoljeća iz katedrale sv. Jakova u Šibeniku. Autor skladbe, talijanski skladatelj Lugi Vecchiotti (1804–1867) koristio je za zbor dva kora u šibenskoj katedrali iako su postojale samo orgulje Vincenza Montecucchija (?–?) izgrađene 1801. godine, koje 1818. – prema organologu Božidaru Grgi (1942–2019), „radikalno popravlja“ Gaetano Moscatelli (1765–1822).]

  

  Bogat program iz kog su (zbog duljine) bile izostavljene dvije instrumentalne skladbe (Sinfonia prima à 8 i Canzon prima à 8) Francesca Sponge Uspera (1561–1641) pripremili su Dječji zbor HRT-a i zborovođe Nina Cossetto i Vinko Karmelić, pod čijim su ravnanjem nastupili mladi pjevači, od 2022. godine nastavljači tradicije dječjeg zbora utemeljenog još davne 1949. godine. Program Polychoralis upotpunili su i članovi ansambla Concerto dei venti, osnovanog 2019. godine poradi snimanja nosača zvuka Nebo i zemlja Tomasa Cecchinija, a njegov je umjetnički voditelj njemački trombonist Robert Schlegl, koji se uz moderni trombon specijalizirao i na području povijesno osviještene izvođačke prakse. U ansamblu Concerto dei venti muzicirali su gosti iz inozemstva i hrvatski glazbenici na (replikama) baroknih puhačkih instrumenata: dva korneta (Friedirike Otto i Doron David Sherwin), tri trombona (Robert Schlegl, Cameron Drayton i Raphael Robyns) i pet truba (Yosemeh Adjel, Martin Weichselbaumer, Vedran Kocelj, Krešimir Fabijanić i Zvonimir Lazar). Pridružilo im se po dvoje solista na violinama (Henriette Otto i Mojca Jerman) i violama (Amy Shen i Sebastian Gwilt), Domen Marinčič na violoneu, Izidor Erazam Grafenauer na teorbi, Fran Krsto Šercar na udaraljkama te Franjo Bilić na pozitivu. Koncertom je ravnao šef-dirigent Zbora HRT-a maestro Tomislav Fačini.

  Dječji zbor otpjevao je a cappella „kontemplativnu molitvu za pokoj duše“ Pie Jesu velikoga renesansnog skladatelja Giovannija Pierluigija da Palestrine (1525–1594) i četveroglasni motet skladan na dio teksta Psalma 8 Ex ore infantium (Iz dječjih usta) Ivana Lukačića (1585–1648). Slijedila je instrumentalna skladba Sonata à 13 Johanna Stadlmayra (oko 1580–1648), a kroz svečani Te Deum à 23 (Tebe Boga za 23) Andreasa Hofera (1629–1684), prema nekim izvorima nadahnut „monumentalnom katedralom u Salzburgu,“ isprepletale su se vješto pisane vokalne i instrumentalne dionice. Slijedio je još jedan, nešto dulji „instrumentalni predah“ Sonata à 3, ranobarokna sonata Gabriela Uspera (druga polovina 16. st. – nakon 1623.) za dvije violine i basso continuo, objavljena 1619. godine u zbirci Compositioni harmoniche Gabrielova strica Francesca. Muzikolog dr. Ennio Stipčević (1959.), stručnjak za hrvatsku glazbu baroka, opisuje skladbu kao „sastavljenu poput kolaža, od odsjeka raznih zvučnih efekata, da bi se postigla maniristička meraviglia.“ Iz opusa Francesca Sponge Uspera čuli smo u nastavku koncerta motete Nudus egressus sum à 6 (Gol iziđoh iz krila za 6) na tekst iz Knjige o Jobu i Intonuit de caelo à 6 (Jahve s neba zagrmje za 6) na tekst Psalma 18 iz zbirke Messa e salmi de concertarsi nell'organo (Misa i psalmi za izvedbu uz orgulje) tiskane u Veneciji godine 1614. Kao učenik Giovannija Gabrielija (a ne Andree, kako je navedeno u programskoj knjižici) Usper je upoznao venecijanski dvozborni stil, povezavši u polifonome slogu instrumente i glasove.

  

  Hrvatski skladatelj koji je djelovao u Veneciji, Londonu, Torinu i nekim drugim gradovima Ivan Šibenčanin (između 1630. i 1640–1705) bio je neko vrijeme pjevač bazilike sv. Marka u Veneciji. Iz njegova nevelikoga crkvenog opusa odabran je motet Lauda, Jerusalem, Dominum (Slavi Gospodina Jeruzaleme) čija je tekstualna podloga Psalam 147, a u izvedbi ove dojmljive skladbe u kojoj se izmjenjuju odlomci različita tempa (brzo-polagano) sudjelovali su zbor, vokalni i instrumentalni solisti, među kojima trube pridonose svečanom ugođaju. Motet Ivana Lukačića Quam pulchra es (Kako je lijepa) skladan na stihove iz Pjesme nad pjesmama, jedini je koji se može formalno odrediti kao rondo iz njegove jedine sačuvane zbirke Sacrae cantiones tiskane 1620. godine u Veneciji. Četvero vokalnih solista pjeva uz bogato razrađeni basso continuo o ljepotama (pjesnikove) prijateljice i izmjenjuje se s nastupima zbora a cappella osim u zadnjem u kome ga prati basso continuo. Još jedan predah između nastupa pjevača bila je Sonata Sancti Polycarpi à 8 Heinricha Ignaza von Bibera (1644–1704) koji je 1684. godine naslijedio Andreasa Hofera u katedrali u Salzburgu. Svečanu sonatu za osam truba (prirodnih in C), timpane i basso continuo Biber je skladao 1673. godine u Salzburgu i posvetio je salzburškome grofu Polykarpu von Kuenburgu (1633–1675) koga je salzburški nadbiskup Max Gandolf von Kuenberg (1622–1687) tad imenovao biskupom u Gurku (Koruška). Na koncertu 14. travnja 2026. čuli smo Sonatu Sancti Polycarpi u sastavu od pet truba i tri trombona.

  U posljednjem bloku od četiri skladbe slušali smo motet Deus, canticum novum (Bože, novu pjesmu) u izvedbi četvero pjevača (Anabela Barić, Loredana Medan, Richard Resch i Želimir Panić) uz basso continuo, a zatim motet Giovannija Gabrielija Surrexit Christus Dominus à 11 (Krist Gospodin je uzašao) iz druge zbirke Symphoniae sacrae (Svete simfonije?) objavljene 1615. godine u Veneciji. Brži tempo, svečani ugođaj i snažnija dinamika koja se izmjenjuje u nastupima zbora i instrumentalnih solista dočaravaju radost Kristova uskrsnuća koju vjernici doživljavaju svakog Uskrsa. Slijedila je skladba Anima mea liquifacta est à 8 (Duša mi se topi za 8) na tekst prema Pjesmi nad pjesmama Gabriela Uspera. Skladbu svjetovnoga sadržaja u polaganijem tempu pjevao je zbor, podijeljen u više dionica, praćen skupinom glazbenika koji su svirali dionicu bassa continua. Zbor raspoređen u dvije skupine i svi instrumentalni solisti udružili su se u vrhuncu koncertnoga programa, u skladbi Magnificat à 17 (Veliča duša moja za 17) Giovannija Gabrielija. Tekst hvalospjeva iz večernjih molitvi časoslova (Vesperae) moli se nakon pet psalama, a sadrži (možda najdulji) tekst Blažene Djevice Marije koji je – prema Evanđelju po Luki, 1:46-55, izrekla u posjeti sestrični Elizabeti radujući se što će postati majkom Sina Božjeg, Isusa Krista.

  

  Raznovrstan i bogat program koncerta Polychoralis pružio je posjetiteljima (i slušateljima Trećega programa Hrvatskoga radija) uvid u dio glazbene baštine kasne renesanse i dvaju razdoblja baroka – ranog i srednjeg. Palestrinin vokalni opus postao je klasičnim uzorom polifonoga sloga, kome se suprotstavlja početkom 17. stoljeća vokalna monodija – jednoglasje uz neizostavnu dionicu bassa continua koji joj daje harmonijsku potporu ističući sve više ulogu instrumenata. U dijelu vokalnih skladbi izvedenih na koncertu uz homofoni slog (primjerice nastupi zbora u Lukačićevu motetu Quam pulchra es) ostao je zamjetan i polifoni slog kao ostatak stare prakse (prima prattica). Neke od skladbi skladanih za velik broj dionica iziskuju visok stupanj koncentracije kako članova ansambla, tako i dirigenta čiji jasni znakovi oblikuju oživljeni notni zapis u vremenskome toku.

  Izvrsno pripremljeni zborovi – Dječji zbor HRT-a i Zbor HRT-a, pjevali su svoje dionice intonativno sigurno, što je osobito došlo do izražaja u a cappella nastupima (Dječji zbor HRT-a pjevao je tako i Lukačićev motet Ex ore infantium) i što je pridonijelo dobrome razumijevanju pjevanoga teksta. Nastupe instrumentalnih solista također je obilježila pouzdana intonacija svih, kao i lijepi, plemeniti ton limenih puhača koji su sudjelovali u izvedbi više skladbi. Dirigent Dječjeg zbora HRT-a Vinko Karmelić imao je kraći, ali zahtjevan i osjetljiv zadatak izvedbe skladbe u kojoj glasovi nastupaju u imitaciji (Lukačić), što je besprijekorno proveo s mladim pjevačima.

  

  Iskusan maestro Tomislav Fačini ostvario je u izvedbama potrebnu ravnotežu vokalnih i instrumentalnih dionica u zajedničkim nastupima, prilagodivši i dinamiku u svim njenim stupnjevima. Kako u Zboru HRT-a djeluju profesionalni pjevači, nije bilo teško izdvojiti ih iz zborskoga korpusa kao soliste u nekoliko skladbi. Bio je to još jedan uspješan koncert Zbora HRT-a i njegovih gostiju održan u katedrali još ne potpuno obnovljenoj nakon potresa. Ipak, iako još puna maski koje zaštićuju stupove i oltare koji čekaju na obnovu, zagrebačka katedrala ponovno se vraća u koncertni prostor grada, kao što je u 19. i 20. stoljeću pružala gostoprimstvo izvedbama skladbi za koje nisu postojali odgovarajući prostori u gradu.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 27. travnja 2026.

  Program:

  Andreas Hofer: Te Deum laudamus à 23 voci
  Damian Nembri: Brevis et facilis psalmorum quatuor vocibus modulatio (izbor)
  Francesco Sponga Usper: Compositioni armoniche (izbor)

Piše: