Poezija utkana u glazbu

3. Zagrebačko glazbeno proljeće 20. – 22. ožujka 2026.: Osvrt na programska događanja i koncert Zbora Hrvatske radiotelevizije, Uglazbljeni Nazor, Tomislav Fačini, dirigent

• 

  Pretpostavka da je umjetničko izražavanje svojstveno ljudima još od njihovih prapovijesnih početaka temelji se na etnološkim i antropološkim istraživanjima još uvijek živućih rodovskih zajednica u zabitim dijelovima nekih kontinenata (Afrika, Australija). Na toj prapovijesnoj stepenici – zaključak je znanstvenika, različiti oblici umjetničkog izražavanja bili su stopljeni u cjelinu obuhvaćajući (nekakav) govor, ples, pjevanje, sviranje, (jednostavnu) glumu, likovnu sastavnicu, vjerovanja, magiju. Usudili bismo se reći da se i danas priređuju eventi u kojima se povezuju pjevanje, sviranje, ples, gluma, scena i kostimi (likovni elementi), što kod nas možda najbolje potvrđuju projekti studenata triju akademija: Muzičke, Likovne i Akademije dramskih umjetnosti te studenata Arhitektonskog i Tekstilno-tehnološkog fakulteta. No prateći glazbenu umjetnost u povijesnome kontekstu, zaključujemo da je možda više nego uz ostale grane umjetnosti povezana s riječju, što potkrjepljuju istraživanja tradicijske glazbe raznih naroda, duhovne i crkvene glazbe – čiji je jedan od temelja jednoglasni gregorijanski koral, glazbeno-scenskih vrsta, zborskih i skladbi za vokalne soliste. Riječi pjesnika privukle su mnoge skladatelje da ih odjenu u glazbeno ruho, što se može pratiti od renesansnih madrigala koje je nadahnjivala ljubavna poezija Francesca Petrarce (1304–1374) i njegovih sljedbenika pjesnika-petrarkista. Poezija različita sadržaja podloga je i dijela hrvatske vokalne glazbene baštine: od madrigala i moteta Julija Skjavetića (?–?) iz 16. stoljeća do suvremenih skladatelja. U svome ciklusu Sfumato Zbor Hrvatske radiotelevizije predstavlja zborske skladbe hrvatskih skladatelja, ali i europskih, kao što je bio osmišljen koncert pod naslovom Besmrtni Palestrina priređen 14. listopada 2025. povodom skromne proslave 500. obljetnice rođenja jednog od najvećih majstora renesansne vokalne polifonije Giovannija Pierluigija da Palestrine (1525–1594) s njegovim, te sličnim skladbama drugih skladatelja.

  

  

  Jedna obljetnica, i to pjesnička, tematski je odredila program koncerta Zbora Hrvatske radiotelevizije (HRT-a) održanog u utorak, 10. veljače 2026. u dvorani Lauba pod ravnanjem šefa-dirigenta Tomislava Fačinija (1975.). U našem koncertnom životu rijetko se ponavljaju koncerti istoga programa, što se ove godine dogodilo upravo s tim programom Zbora HRT-a koji je sadržajno odgovarao programu trećeg Festivala Zagrebačko glazbeno proljeće održanog od 20. do 22. ožujka 2026. u više prostora Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Organizatori Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Zagrebačka filharmonija svake nas godine iznenade bogatom opremom i bojom programske knjižice za koju je ove godine odabrana crvena, jedna od boja proljetnoga cvijeća. Temu festivala Glazba – poezija svaki na svoj način objasnili su uvodničari šef-dirigent Zagrebačke filharmonije i umjetnički ravnatelj Festivala Dawid Runtz (koji je u pozdravu gostima pokazao zavidno poznavanje hrvatske književnosti) i autorica koncepta i sadržaja Festivala ravnateljica Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog Nina Čalopek, koja je u svom tekstu Postoje li svjetovi drukčiji od ovog? pisala o odnosu poezije i glazbe, zaključivši da su „nerazdvojne [su] inkarnacije ljudske misaonosti i osjećajnosti, stalne pratiteljice i refleksije naše zbiljnosti.“ Tekst pod naslovom Pjevač sâm uz klavir napisao je naš proslavljeni bariton Matija Meić, potpisan kao „kurator koncertnog programa Glazbena poezija“, zaključivši kao interpret kako je „Interpretirati poeziju u najintimnijem sastavu – uz klavir vrlo [je] delikatan pothvat jer se pjevač ogoljuje vokalno i umjetnički, pa i fizički.“ Kako su teme Festivala bile glazba i poezija, tekst naslovljen Lira i lirika – kad se vode spajaju u rijeku napisao je književni teoretičar i filozof dr. Slaven Jurić, razmišljajući o tome jesu li glazba i poezija suvišne jedna drugoj ili stapajući se kao dvije vode u rijeku stvaraju novu umjetničku formu.

  Odabirom teme Glazba – poezija organizatori su željeli proslaviti obljetnicu iz hrvatske književnosti – 90. obljetnicu prvog tiskanog izdanja zbirke pjesama Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže (1893–1981). Antologijsku zbirku sa trideset pjesama pisanih na kajkavskome narječju tiskala je 1936. godine Akademska založba u Ljubljani. Deset godina kasnije – 1946., zbirka proširena s novoispjevane četiri pjesme, tiskana je u Nakladnome zavodu Hrvatske u Zagrebu s „reprezentativnom likovno grafičkom opremom“ slikara Krste Hegedušića (1901–1975). Balada kao književna vrsta „uključuje tragičnu viziju svijeta“ pa je u suprotnosti s tim pojmom lik Petrice Kerempuha, zabavljača i lakrdijaša koji je živio u kajkavskim pučkim legendama poput njemačkoga junaka Tilla Eulenspiegela.

  

  Balade su svojevrsna Krležina kritika izopačenoga suvremenog svijeta i zbog svoje aktualnosti privlačile su skladatelje koji su pronalazili glazbena rješenja za vrhunski sročene stihove. Dio novih notnih izdanja skladbi nadahnutih Krležinim djelom predstavljen je u petak, 20. ožujka 2026. u okviru projekta Muzičkog informativnog centra (MIC-a) koji je ove godine proslavio 55. obljetnicu djelovanja. To su suita Komendrijaši Ive Lhotke Kalinskog (1913–1987) i dvije inačice Balada za mješoviti zbor i orkestar te mješoviti zbor i dva klavira Anđelka Klobučara (1931–2016). Kako je zamisao o zagrebačkome proljetnom glazbenom festivalu rođena zapravo 2023. prigodom obilježavanja 100. obljetnice smrti skladateljice Dore Pejačević (1885–1923), Muzički informativni centar i dalje promovira i glazbeno stvaralaštvo hrvatskih skladateljica 20. stoljeća. Priređene su dvije inačice skladbi Ivane Lang (1912–1982) nastalih na stihove soneta Utjeha kose Antuna Gustava Matoša (1873–1914): op. 4 za glas i klavir i op. 91 za glas i orkestar. O Krležinoj zbirci Balade Petrice Kerempuha održan je okrugli stol prije koncerta Zagrebačke filharmonije u petak, 20. ožujka 2026. Na programu su predstavljene skladbe Ivane Lang i Ive Lhotke-Kalinskog, zatim nagrađena skladba Tomislava Uhlika (1956.) na Natječaju za novu skladbu festivala Zagrebačko glazbeno proljeće Zavjet, za mezzosopran i orkestar skladana na stihove Vesne Parun (1922–2010). Za drugi dio koncerta maestro Dawid Runtz odabrao je šest (od dvanaest) pjesama iz ciklusa Des Knaben Wunderhorn (Dječakov čarobni rog) Gustava Mahlera (1860–1911) u kojima je uz mezzosopranisticu Ivanu Srbljan nastupio bariton Ludwig Mittelhammer. Opširan tekst o skladbama koncerta napisao je muzikolog dr. sc. Davor Merkaš. Kako bi i ljubitelji lakših nota osjetili draž Zagrebačkoga glazbenog proljeća, u predvorju velike dvorane nastupio je sastav Cinkuši.

  Program drugoga dana Festivala, 21. ožujka 2026. odvijao se u Maloj dvorani, a donio je više koncerata s izborom solo-pjesama koje su izvodili vrsni vokalni solisti i pijanisti (naslovi koncerata: Glazbena poezija – strani odjeci, Glazbena poezija – suvremeni susreti, Glazbena poezija – sumrak: pjesme kušnje, sjete i smrti i Glazbena poezija – strasti: pjesme života i ljubavi). Za posjetitelje koji su pratili sve izvedbe učinjena su i dva predaha u formi razgovora sa skladateljima (Glazba iz poezije?) i pjesnicima (Glazba u poeziji, poezija u glazbi) čiji su moderatori bili muzikologinja Dina Puhovski i književnik Ivica Prtenjača. Događanja drugoga dana Festivala zaokružio je tekst Zrinke Matić Hrvatska vokalna lirika – cvjetnjak u vlastitim bojama u kome je dala kratki povijesni pregled skladanja solo-pjesama u Hrvatskoj od početka 19. stoljeća do naših suvremenika.

  

  Program posljednjega dana festivala Zagrebačko glazbeno proljeće mogao bi se podijeliti u dva žanrovski različita sadržaja, ali opet vezana uz poeziju i glazbu. Prijepodnevni dio ostao je još u okvirima tzv. klasične glazbe, dok je poslijepodnevni i večernji program bio posvećen tzv. zabavnoj glazbi i posebnome žanru – šansoni. U razgovoru i minikoncertu Ima li šanse za šansonu? sudjelovale su kantautorice Nina Bajsić, Mary May i Nina Romić uz moderatoricu Sonju Mrnjavčić. Jedan od doajena Zagrebačke škole šansone Hrvoje Hegedušić sudjelovao je u razgovoru s moderatoricom Branimirom Lazarin naslovljenom Pretočene riječi, a završni koncert u velikoj dvorani Koncertne dvorana Vatroslava Lisinskog, naslovljen Arsen, posvećen glazbi i poeziji nezaobilaznog umjetnika Arsena Dedića (1938–2015) ostvarili su u organizaciji sa scenom Amadeo Rade Šerbedžija, Miroslav Tadić i Zagrebački solisti.

  U prijepodnevnome programu Zagrebačkoga glazbenog proljeća u nedjelju, 22. ožujka 2026. predstavio se dirigent Tomislav Fačini u dvostrukoj ulozi: na koncertu održanom u Maloj dvorani kao dirigent Zbora HRT-a te unuk skladatelja, pedagoga i dirigenta Josipa Vrhovskog (1902–1982) tijekom promocije kompakt-ploče, tj. autorskog albuma Vrtek ograjeni s djelima njegova djeda. Tomislav Fačini nastavljač je glazbene tradicije u obitelji, jer se i njegova majka Branka Fačini-Vrhovski profesionalno bavila glazbom kao klavirska pedagoginja. Koncertom naslovljenim Uglazbljeni Nazor Zbor HRT-a podsjetio nas je na 150. obljetnicu rođenja pjesnika, prozaista, prevoditelja i političara Vladimir Nazora (1876–1949), pruživši nam uvid u dio vokalne glazbene baštine hrvatskih skladatelja. Mnogi su posezali za Nazorovim pjesmama ispjevanima na štokavskom i čakavskom narječju – sjetimo se Blagoja Berse (1873–1934) i njegove antologijske solo-pjesme Seh duš dan iz 1918. godine. U programskoj knjižici festivala objavljen je tekst Nataše Leverić Špoljarić Nazor kao trajno nadahnuće glazbenicima (skraćena verzija teksta iz programske knjižice koncerta održanog 10. veljače 2026.) u kom je autorica povezala Nazorove pjesničke tekstove i glazbu.

  

  Već spomenuta pjesma Seh duš dan (1983.) nadahnula je skladatelja i dirigenta Igora Kuljerića (1968–2006) da je obradi za mješoviti zbor, a posvetio ju je zboru KUD-a Matko Brajša Rašan iz Pule. Koristeći u harmonizaciji i rješenja iz istarskog folklornog izričaja kao i ležeće tonove s ponavljanjem istih stihova, stvorio je skladbu u kojoj melodijske linije s istančanim naglascima unutar taktova u polaganome tempu iskazuju bol i tugu majke koja žali za preminulim sinom. Skladatelj Rudolf Matz (1901–1988) osnovao je u dobi od samo osamnaest godina Glazbeno društvo intelektualaca (1919.) u kome je najprije djelovao muški zbor, a od 1921. godine mješoviti zbor. Kao njegov umjetnički ravnatelj mogao je kreirati programe koncerata, pa je tako u ožujku 1923. praizveo suitu Faun za osmeroglasni mješoviti zbor, sopran i tenor. U pet stavka suite (Šuma spava, Jutro, Podne, Kraljica cvjetova i Pjesma uskrsnuća) podloga su stihovi iz Nazorova ciklusa Šumske idile (1913.). Matz – tad još student kompozicije u razredu Blagoja Berse, proniknuo je u smisao Nazorovih poetskih slika kojima je dao harmonijsku podlogu primjerenu kasnome romantizmu, osvježivši je impresionističkim kolorističkim rješenjima.

  Kratak odmak od Uglazbljenog Nazora bila je skladba Madrigal (iz Suzaninog spomenara) koju je Marko Ruždjak (1946–2012) skladao 1976. godine, a sljedeće godine pod ravnanjem skladatelja praizveo ju je Ženski zbor SKUD-a Ivan Goran Kovačić na 9. Muzičkome biennalu Zagreb. Tekstualna podloga ove skladbe koja izmiče čvrstim obrisima tonaliteta su slogovi ili samo glasovi bez značenja, osim u dva slučaja kad se razabiru pitanje „Čuješ li?“ i naredba „Slušaj bolje!“. Stihovi Vladimira Nazora privukli su Igora Kuljerića već ranije pa je 1976. godine uglazbio Galiotovu pesan i posvetio Hrvatskome glazbenom pjevačkom društvu Zoranić iz Zadra koje je prvi put skladbu izvelo 1978. godine pod ravnanjem dirigenta Antuna Doličkog (1935–2022). Nazorova Galiotova pesan jedina je pjesma iz zbirke Hrvatski kraljevi (1904., objavljena 1912.) pisana na čakavskom dijalektu i dio je cjeline Zmajevi morski. Spjevana je u stilu bugarštice koja je prema definiciji književnih teoretičara „najstarija hrvatska narodna pripovjedna pjesma lirsko-epskoga karaktera ispjevana u dugom stihu, najčešće u 15-ercima i 16-ercima s cezurom iza 7. ili 8. sloga.“ Galiotova pesan (pisana u Ich-formi) ima pet strofa sa po četiri stiha i sa po šesnaest slogova (uz rijetke iznimke) u prva tri stiha. Posljednji stih prvih četiriju strofa je šesterac s istim tekstom „Mȏre, mȏre, sĩnjē!“ dok peta strofa, nakon galijotova predskazanja smrti u galiji i potonuća na dno mora završava stihovima uspavanke „Trãjna, nȋna, nȅna!“. Polagani tempo obilježje je i ove skladbe u kojoj je posebni ugođaj skladatelj postigao ponavljanjem stiha „Mȏre, mȏre, sĩnjē!“ u dubokome registru, melodijske linije ponekad su u tercama što je blisko tradicijskoj glazbi, a slobodne harmonije neodređene tonalitetom kadikad odaju prizvuk istarskoga folklora.

  Još jedan odmak od Nazorove poezije i igru sa glasovima, slogovima i ponekim riječima doživjeli smo u pjesmi Abecedarium mladoga skladatelja Viga Kovačića (2003.), studenta pete godine kompozicije. Bila je to druga javna izvedba te skladbe u kojoj se mladi, nadareni skladatelj u šest kratkih stavaka (u kojima ima i imitativnoga vođenja dionica) oslanja manje na oblikovanje jasnih melodijskih linija a više u prvi plan stavlja dikciju i sposobnosti izgovora glasova i slogova koji nemaju uvijek određeno značenje u brzome tempu.

  Završetak koncerta opet nas je vratio u antologijska ostvarenja hrvatske zborske glazbe i skladbu Zvonimirova lađa (1952.) Jakova Gotovca (1895–1982). Posljednja je to pjesma – epilog zbirke Hrvatski kraljevi, u kojoj Nazor pjeva o Hrvatskoj koja se i nakon osamsto godina uspjela sačuvati kao država Hrvata odolijevajući različitim političkim izazovima. Od jedanaest katrena Gotovac je za Zvonimirovu lađu odabrao njih osam; skladbu svečanoga, gotovo himničkoga karaktera, ostvario je kao slobodnu, rapsodičnu formu s jasnim melodijskim linijama približivši ih povremeno i pučkome pjevanju, oslonivši ih na harmonijske sklopove s određenim funkcijama unutar tonaliteta.

  Koncert Zbora HRT-a u sklopu festivala Zagrebačko glazbeno proljeće pratila je brojna publika u Maloj dvorani Lisinski. Neki su možda odlučili još jedan put čuti izvrsne izvedbe s koncerta održanog u dvorani Lauba 10. veljače 2026., a program je zasigurno privukao i druge slušatelje koji prate izvedbe zborske glazbe. Dobro uvježban zbor (sastavljen od profesionalnih pjevača) i ovom je prigodom potvrdio svoje pjevačke kvalitete: sigurnu intonaciju, jasnu dikciju što je osobito došla do izražaja u skladbi mladoga Viga Kovačića, besprijekorno disanje i fraziranje te širok raspon dinamike: od osjetljivog prigušenog pianissima do punog, snažnog i neusiljenog fortissima. Maestro Tomislav Fačini na svoj osebujan način (uključujući se kadikad i sam u zborski sastav) ravnao je izvedbom, ne skrivajući dobro poznavanje partitura u kojima je pronašao prava uporišta za njihovu nadahnutu i muzikalnu interpretaciju.

  Nakon koncerta Zbora HRT-a dio publike iz Male dvorane Lisinski pridružio se uzvanicima i gostima pristiglima na promociju autorskog albuma (kompakt-ploče) Vrtek ograjen skladatelja Josipa Vrhovskog. Program predstavljanja počeo je nastupom Dječjeg zbra HRT-a koji je pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija otpjevao pjesmu Mačak. Moderatorica programa bila je muzikologinja Srđana Vrsalović, ujedno i urednica albuma Vrtek ograjen objavljenog u novoj ediciji Ligatura kao zajednički projekt tvrtke Cantus, Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatske radiotelevizije. Maestro Tomislav Fačini u razgovoru podsjetio se svog djeda Josipa i susreta od djetinjstva, njegova profesionalnog djelovanja i skladateljskog opusa koji danas nije često na programima koncerata. O opusu Josipa Vrhovskog i njegovu mjestu u mozaiku hrvatske glazbe 20. stoljeća govorila je muzikologinja Marijana Pintar, urednica u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža. Zanimanje za stvaralaštvo Vrhovskog pokazala je još za vrijeme studija muzikologije, odabravši tu temu i za svoj diplomski rad koji je kasnije objavljen kao monografija. Iako nam je Josip Vrhovski ostavio u naslijeđe brojne skladbe, od kojih su mnoge antologijskog značaja – primjerice Hrvatska misa, njegove se skladbe danas rijetko izvode pa su priređivači albuma Vrtek ograjen imali na umu popularizaciju skladbi Josipa Vrhovskog koje bi – s obzirom na stilsku pripadnost (većinom) tzv. nacionalnom stilu mogle steći publiku i popularnost te tako utjecati na recepciju njegova opusa u Hrvatskoj (i izvan njenih granica). U nastavku programa (u kome su se izmjenjivali glazba i razgovor) bariton Leon Košavić uz klavirsku pratnju Tomislava Fačinija pjevao je pjesmu Zelena Dubrava (harmonizacija tradicijske pjesme iz Međimurja), a završnu skladbu Proljetno cvijeće (naslovom primjerenu nazivu festivala) otpjevao je Zbor HRT-a pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija.

  Još jedno izdanje festivala Zagrebačko glazbeno proljeće je iza nas, još jednom je festival obogatio glazbeni život našega grada u proljeće. Uz prošlogodišnji festival posvećen violinistu, skladatelju i dirigentu Stjepanu Šuleku (1914–1986) postavili smo pitanje kriterija za odabir teme festivala. Ove godine uz slogan Glazba – poezija nekako se na poticaj organizatora u prvi plan provukla tema: skladbe nadahnute zbirkom Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže povodom 90. obljetnice objavljivanja. Istraživanja muzikologa možda još uvijek ne mogu dati potpuni odgovor na pitanje: koliko su skladatelja na stvaranje novih skladbi potaknule Balade tijekom devedeset godina od njihova prvog objavljivanja? Je li 90. obljetnica toliko značajna da je treba posebno obilježiti ili je trebalo sačuvati malo strpljenja i proslaviti 100. obljetnicu? Ove godine proslavljamo 150. obljetnicu rođenja pjesnika Vladimira Nazora, što je skromno obilježeno (ponovljenim) koncertom Zbora HRT-a.

  

  Prema broju izvedenih skladbi i skladatelja na koncertu 22. ožujka 2026., ali i prema dostupnim podatcima o opusima hrvatskih skladatelja, književna ostavština Vladimira Nazora često je poticala nastanak novih skladbi – već od Bersine solo-pjesme Seh duš dan do suvremenih skladatelja. Vladimir Nazor nije samo značajna osoba u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća nego i u hrvatskoj politici 20. stoljeća kao predsjednik ZAVNOH-a i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske, institucija koje su na određeni način utirale put današnjoj samostalnoj Republici Hrvatskoj. Je li njegovih posljednjih šest godina života, kad je odabrao život S partizanima (prema istoimenome dnevniku od 1943. do 1945. godine) zajedno s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem (1913–1943) i kasnije njegovo uključivanje u politički život, mogle biti presudne za to da mu se ne posveti više vremena u okviru ovogodišnjega Zagrebačkoga glazbenog proljeća te pokuša vrednovati i objaviti skladbe nadahnute njegovom književnom ostavštinom?

  Ponovno zaključujemo da nisu potpuno jasni kriteriji odabira tema Zagrebačkoga glazbenog proljeća, pa bismo na kraju mogli ponuditi i odgovor na odabir jedne od ovogodišnjih tema: Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Nisu li se glavni organizatori možda zapitali hoće li biti u mogućnosti za deset godina osmisliti program prigodom proslave 100. obljetnice objavljivanja Krležinih Balada pa su malo požurili (deset godina) kako bi se proslava 90. obljetnice trajno vezala uz njihova imena? Na odgovor ćemo pričekati još jedno desetljeće!

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 9. travnja 2026.

Piše: