Živa zagrebačka baština kroz zajedništvo zbora i orkestra

Komorni zbor Ivan Filipović, Simfonijski puhački orkestar OSHR, Uskrsni koncert – Misa jubilaris, Milan Hibšer, orgulje, Goran Jerković, dirigent, Bazilika sv. Antuna Padovanskog, Zagreb

•  

  Prelistavanje novina i časopisa iz 19. stoljeća ponudilo mi je odgovor na pitanje: jesu li uskrsni koncerti u Zagrebu bili iznimka ili tradicija? Iz godine u godinu priređivali su ih glazbenici-amateri i profesionalci – bilo na odvojenim ili zajedničkim nastupima, a ta se tradicija nastavila i u prvoj polovini 20. stoljeća. Društveno-političke promjene nakon Drugoga svjetskog rata i ostanak Hrvatske u sastavu NR Jugoslavije na određeni su način odredile i smjernice kulturne politike. Vjerski život u Hrvatskoj ostao je u crkvenim i samostanskim prostorima u kojima su se – uz obvezne liturgijske obrede, mogli održavati i poneki koncerti zahvaljujući predanome zalaganju najčešće redovnica – voditeljica crkvenih zborova i orguljašica, ali i dirigenata i zborovođa. Nakon raskida svih političkih odnosa sa SFR Jugoslavijom, od 1991. godine u novostvorenoj samostalnoj Republici Hrvatskoj sloboda vjeroispovijesti ponovno je postala povlasticom hrvatskih građana (vjernika), što se odrazilo ne samo u slobodnim odlascima u crkvu nego i u obogaćenju kulturnoga života. Već od 1992. godine u organizaciji novoutemeljene Udruge Pasionska baština priređene su, sve do danas, brojne književne večeri, likovne izložbe i glazbene priredbe čiji su sadržaji bili nadahnuti Mukom i Smrću Isusa Krista. Te su priredbe potaknule nastanak novih književnih, likovnih i glazbenih djela, kao i predstavljanje tradicijskih korizmenih i uskrsnih običaja u svoj njihovoj punini.

  Podsjetimo se opet nakratko podataka o glazbenome životu u 19. stoljeću: u vrijeme Korizme nisu se održavali koncerti, zabave ni plesovi, čiji je vrhunac dosegnut u karnevalsko vrijeme. Već od početka 90-ih godina prošloga stoljeća priređivani su Uskrsni koncerti koji se nužno i ne moraju održavati samo na najveći kršćanski blagdan – na dan Kristova Uskrsnuća, nego i tijekom Uskrsnoga vremena koje počevši od Uskrsa traje sljedećih pedeset dana (u narodu poznato kao Vazmeno vrijeme) sve do svetkovine Duhova. Slijedeći već više od tri desetljeća postojeću tradiciju, Uskrsni koncert priredio je Komorni zbor Ivan Filipović tri dana nakon Uskrsa, u srijedu, 8. travnja 2026. u bazilici sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu. Susretljivi oci franjevci konventualci su, ugostivši Komorni zbor Ivan Filipović s njegovim voditeljem i dirigentom Goranom Jerkovićem (od rujna 2023. voditeljem njihova Župnog zbora Tomislav Talan), ugostili i glazbenike Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske. Njihov zajednički nastup oslonjen je na tradiciju muziciranja u Zagrebu koja seže gotovo do najranijih koncerata održanih nakon 18. travnja 1827. i prvoga društvenog koncerta Societas filharmonica zagrabiensis (od 1925. godine Hrvatski glazbeni zavod): zajedničko muziciranje profesionalnih i glazbenika-amatera. Kao primjer takve suradnje kroz gotovo dva stoljeća (do danas) mogu se izdvojiti Hrvatsko pjevačko društvo Kolo (djelovalo od 1862. do 1947. godine), Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (utemeljen 1948. godine), i dr.

  

  Izraz „glazbenici-amateri“ shvaćen je isključivo kao način bavljenja glazbom ako pjevači ili svirači u pravilu nisu po struci glazbenici, ali imaju opća ili nešto temeljitija znanja o glazbi, lijepe glasove i dakako, želju za pjevanjem. Dostupni podatci o našim amaterskim pjevačkim zborovima potvrđuju da su njihovi voditelji u pravilu bili profesionalni glazbenici – dirigenti, pedagozi, pjevači ili skladatelji, kao primjerice Boris Papandopulo (1906–1991) koji je od 1929. do 1934. vodio Šibensko pjevačko društvo Kolo, a gotovo istodobno od 1932. do 1935. godine Učiteljski pjevački zbor Ivan Filipović u Zagrebu. Brojni tekstovi glazbenih pisaca i kritičara o nastupima glazbenika-amatera (solista, zborova ili orkestara) objavljeni u novinama i časopisima nerijetko ističu visoku razinu i dotjeranost njihovih izvedbi koje pridonose različitosti i bogatstvu glazbenoga života jedne sredine. Poznata je činjenica da su u 19. stoljeću učitelji uz svoj posao u školi vodili crkvene (ponegdje i mjesne) zborove i svirali orgulje u crkvi pa ne iznenađuje da su se i sami udruživali u društva i osnivali zborove.

  Godine 1930. osnovan je u Zagrebu Učiteljski pjevački zbor Ivan Filipović čiji su zborovođe bili poznati hrvatski glazbenici, a kad je zborovođom postao mladi dirigent Goran Jerković (1968.) odlučio se za smion potez, 1998. godine osnovavši Komorni zbor Ivan Filipović od mlađih članova zbora. Nakon završenoga studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Goran Jerković usavršavao je zborsko dirigiranje u Njemačkoj i Kanadi pa je svoja znanja i iskustva pretakao u visoko stručan, savjestan, predan i ambiciozan rad sa mladim pjevačima lijepih i svježih glasova, članovima novoga komornog zbora. Povezanošću pjevača i dirigenta potvrđenom kroz sustavan zajednički rad ostvarili su zapažene uspjehe na nastupima i natjecanjima u Hrvatskoj i u svijetu, što je okrunjeno i brojnim visokim nagradama. Bogati repertoar zbora obuhvaća skladbe od renesanse do suvremenih skladatelja – kako hrvatskih, tako i svjetskih. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske osnovan je 1991. godine kao Vojni orkestar Hrvatske vojske, a današnje ime nosi od godine 1995. Uz svoju protokolarnu zadaću kao reprezentativni orkestar Republike Hrvatske sudjeluje od početka djelovanja u glazbenom životu Hrvatske, ali možda najviše grada Zagreba, priređujući koncerte s izvornim skladbama ili obradama za puhački orkestar skladbi hrvatskih i svjetskih skladatelja. Prvi šef-dirigent Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske bio je maestro Mladen Tarbuk (1962.) koji je promišljeno odabirao repertoar orkestra, izvevši s njim te Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić i središnju skladbu Uskrsnoga koncerta održanog 8. travnja 2026. Missu eucharisticu jubilaris Franje pl. Lučića (1889–1972).

  

  U programu koncerta sudjelovao je i orguljaš bazilike sv. Antuna Padovanskog Milan Hibšer i to prateći na orguljama (tvrtke Škrabl, izgrađenim 2022. godine) prve tri skladbe koje je zbor pjevao na koru uz orgulje. Bile su to tri hrvatske uskrsne pjesme i to dvije iz zbirke Cithara octochorda (Zagreb, 1757.). Pjesmu Pjevaj hvale, Magdaleno harmonizirao je profesor glazbe i dirigent iz Tuzle Čestmir Mirko Dušek (1930–2016), a pjesmu Isus je uskrsnuo harmonizirao je muzikolog, pedagog, dirigent, orguljaš i skladatelj Lovro Županović (1925–2004). Treću pjesmu Isus usta slavni iz zbirke Napivi bogoljubnih cérkvenih pisamah (1850.) harmonizirao je skladatelj i glazbeni pedagog Vilko Novak (1865–1918). Harmonizacije svih triju pjesama polagana tempa primjerene su klasičnim harmonijskim rješenjima, a orguljaš Milan Hibšer povezao ih je u uvodu i međustavcima maštovitim improvizacijama, spajajući tonske boje iz bogatog izbora od četrdeset i jednog registra novih orgulja.

  Franjo pl. Lučić skladao je godine 1940. Missu eucharisticu jubilaris povodom Euharistijskoga kongresa održanog u više župa Zagrebačke nadbiskupije u Zagrebu i Hrvatskoj. Između 1934. i 1940. godine najmlađi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac (1898–1960) – imenovan 1937. u 39. godini života, priredio je dvadeset takvih kongresa, svaki kao „javan, pomno pripremljen skup katolika (biskupa svećenika, redovnika i laika) s ciljem produbljivanja vjere, klanjanja Kristu u Euharistiji te promicanja njezina značenja u životu Crkve i društva.“ Svrha i smisao euharistijskih kongresa definirani su u Statutu Papinskog odbora za međunarodne euharistijske kongrese. Euharistijskim kongresom održanim u Zagrebu 1940. godine obilježena je i 1300. obljetnica pokrštenja Hrvata. Takvoj prigodi priličila je i reprezentativna duhovna skladba za svečani liturgijski obred, pa je dugogodišnjem orguljašu zagrebačke katedrale Franji pl. Lučiću pripala čast skladanja svečane mise za tu važnu prigodu. Izvorna inačica Missae eucharisticae jubilaris iz 1940. godine skladana je za mješoviti zbor i puhački orkestar (u rjeđe odabranome tonalitetu Es-duru zbog mogućnosti puhačkih glazbala).

  Nastojanja oko pronalaženja podatka o nadnevku praizvedbe 1940. godine ostala su bez uspjeha pa se može prihvatiti podatak Sare Vrdoljak, autorice teksta u programskoj knjižici, da planirana izvedba nije održana zbog ratnih okolnosti (u Europi). Skladatelj, dirigent i pedagog Mladen Pozajić (1905–1979), Lučićev kolega s Hrvatskoga državnog konzervatorija čijim su profesorima imenovani u lipnju 1941. godine, predložio mu je da partituru Missae eucharisticae jubilaris preradi za prihvatljiviji sastav – mješoviti zbor i orgulje. Nova inačica predstavljena je prvi put 5. kolovoza 1943. na prvome Duhovnom koncertu Zbora hrvatskih učitelja u bazilici Presvetog Srca Isusova pod ravnanjem glazbenoga pedagoga, orguljaša i zborovođe Božidara Antonića (1907–1983). Orgulje je svirao skladatelj i pijanist Božidar Kunc (1903–1964), što proširuje novim podatkom pregled njegove koncertne djelatnosti koju inače povezujemo uz solističke nastupe kao pijanista i pratitelja pjevača i instrumentalnih solista na klaviru. 

  

  Missa eucharistica jubilaris doživjela je još jednu preradbu i to za zbor, simfonijski orkestar i orgulje koju je Franjo pl. Lučić skladao ponovno na poticaj Mladena Pozajića. Svaka izvedba neke skladbe temelji se na rukopisnom ili tiskanom izdanju, što u slučaju ove mise Franje pl. Lučića predstavlja malu poteškoću. Iako je ostavština skladatelja od 2007. godine pohranjena u Hrvatskome glazbenom zavodu, u njoj se ne nalazi izvorni skladateljev rukopis (koji je možda zauvijek uništen u požaru obiteljske kuće) pa se kao jedini izvor za izvedbu koristi jedan prijepis (kopija) koja se danas nalazi u zbirci muzikalija Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske.

  Missa eucharistica jubilaris Franje pl. Lučića sadrži šest stavaka misnog ordinarija na latinski tekst (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Benedictus, Agnus Dei), jer iznimno su skladatelji skladali mise na hrvatski ili staroslavenski tekst s obzirom na činjenicu da je jezik bogoslužja sve do II. vatikanskog koncila (održanog od 1962. do 1965. godine) bio latinski. Tekst misnih stavaka je na stanoviti način odredio i njihovu glazbenu formu pa su tako Kyrie i Agnus Dei trodijelni (iako Agnus Dei nije koncipiran u klasičnoj A-B-A formi), a ostali su stavci prokomponirani. Pri oblikovanju melodijskih linija Franjo pl. Lučić prilagodio je melodijsko-ritamske obrasce latinskome jezičnom predlošku, a njihova jednostavnost i uronjenost u tonalitet (povremeno i starocrkvene ljestvice) pridonosi prihvatljivosti širokog slušateljstva različitih glazbenih znanja i iskustava. Pazeći na razumljivost pjevanoga teksta Franjo pl. Lučić, izraziti majstor polifonih skladateljskih postupaka i autor nezaobilaznog udžbenika Polifona kompozicija (Zagreb, 1955., nakon skladateljeve smrti prerađeno i nedopustivo izmijenjeno izdanje Zagreb, 1997.), odustao je uglavnom od strogo imitativnog vođenja glasova, oblikujući homofone odlomke uz rijetke odmake u kratke fugato-epizode. Na snažnije isticanje dramatičnosti u melodijskim linijama proširenim blagim disonancama potaknuo ga je tekst (osobito u stavku Credo), a veoma često je u stavcima izmjenjivao a cappella odlomke zbora sa zajedničkim nastupima s orkestrom i orguljama.

  Poznajući dobro raskošan izbor od šezdeset (od 1913. godine), odnosno sedamdeset i pet registara (od 1940. godine), još uvijek najvećih (crkvenih i svjetovnih) orgulja u Hrvatskoj, onih u zagrebačkoj katedrali na kojima je godinama svirao, s registrima s bojama puhačkih glazbala, Franjo pl. Lučić odlučio se za decentan, manji puhački sastav (po dvije flaute, oboe, klarineta i fagota; četiri roga, dvije trube, tri trombona, jedna tuba i timpani) kao pratnju zboru. Ti su nastupi osobito efektni u dinamički glasnije stupnjevanim dijelovima stavaka, prilagođeni mogućnostima pjevačkoga korpusa. Povremeni nastupi orgulja obogaćuju zvukovnu paletu instrumentalnoga sastava. Predviđena tempa su – uz rijetke iznimke, umjerena ili polagana, što zasigurno pridonosi boljem razumijevanju pjevanoga teksta, a uz rijetke iskorake u disonantne sklopove Lučić je lijepim melodijskim linijama ili četveroglasnome zborskom slogu te pratnji puhačkog orkestra prilagodio čvrstu harmonijsku podlogu u okvirima tonaliteta. Nakon piano-završetka stavka Agnus Dei s tekstom „dona nobis pacem“ („daruj nam mir“) prepušta nas skladatelj razmišljanjima u ugođaju „dubokog unutarnjeg mira“. Skladba kojom je završen koncert bila je hrvatska uskrsna antifona iz 18. stoljeća Kraljice neba u harmonizaciji Franje Dugana st. (1874–1948), a obradili su je Milan Hibšer i dirigent Franjo Klinar te trombonist, skladatelj i aranžer Marin Rabadan za puhački orkestar, pribjegavši disonantnijim harmonijskim rješenjima i snažnijoj dinamici.

  

  Sišavši s prostora kora bazilike sv. Antuna Padovanskog, gdje su izveli prve tri skladbe, pjevači Komornoga zbora Ivan Filipović i orguljaš bazilike sv. Antuna Padovanskog Milan Hibšer pridružili su se pred oltarom glazbenicima Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske. Pripremajući ovu izvedbu, sigurno kao i prvu održanu na Lučićevim danima 15. ožujka 2026. u Velikoj Gorici u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, maestro Goran Jerković pomno je proučio partiture skladbi ne propuštajući izraditi i najsitnije detalje u svim dionicama gradeći – osobito u Lučićevoj misi, veće cjeline od rapsodičnih nizova kraćih odlomaka.

  Pjevači Komornoga zbora Ivan Filipović pjevali su svoje dionice neupitnom intonacijom i ritmički sigurno oblikujući dulje ili kraće fraze u pretežno polaganijim tempima, izgovarajući razgovjetno tekst te raslojavajući dinamičke nijanse od neusiljenog fortea do gotovo nečujnog pianissima na završetku stavka Agnus Dei u Lučićevoj misi. Njihovi glasovi doimaju se kao homogena, izbalansirana cjelina.

  Visoka razina profesionalnosti glazbenika Simfonijskoga puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske savršeno se stopila s izvrsno uvježbanim zborom prema koncepciji maestra Gorana Jerkovića. Iako je u prvome dijelu nastupa na koru maestro ostao pomalo skriven publici, njegov pristup vođenju velikog vokalno-instrumentalnog ansambla u potpunosti smo doživjeli u dijelu nastupa ispred oltara. Mirni pokreti ruku, povremeni znakovi upućeni decentnim pokretima tijela bili su poticajni za pjevače i članove orkestra da koristeći svoje pjevačke i sviračke vještine sudjeluju u dojmljivom oživljavanju hrvatskih uskrsnih pjesama i jedne gotovo zaboravljene partiture – Missae eucharisticae jubilaris Franje pl. Lučića, čije su skladbe tek iznimno na repertoaru koncerata.

  Svi oni koje ta misa više zanima mogu je poslušati na snimci zabilježenoj na kompakt-ploči iz 1997. godine (nominiranoj za nagradu Porin) zajedno s Papinskom misom Anđelka Klobučara (1931–2016). Tako su najširoj javnosti dostupne dvije mise vezane uz dva značajna događaja iz povijesti kršćanstva i Crkve u Hrvata – uz Euharistijski kongres iz 1940. godine i obilježavanje 1300. obljetnice pokrštavanja Hrvata, te uz posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. godine, kojom je prigodom na zagrebačkom hipodromu pred milijunskim slušateljstvom prvi put izvedena Papinska misa Anđelka Klobučara.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 16. travnja 2026.

  Program:

  Franjo pl. Lučić: Missae eucharisticae jubilaris

Piše: