Muzikalna profinjenost, stilska širina i komorni sklad

Trio Elogio, Lisinski da camera, koncert u povodu 400. godišnjice smrti Johna Dowlanda, Mala dvorana Lisinski

• 

  Trio Elogio 2009. godine osnovali su Petrit Çeku, Pedro Ribeiro Rodrigues i Tomislav Vukšić, sva trojica iz klase Darka Petrinjaka. U svojemu repertoaru broje raznolika djela, od obrada orkestralnih skladbi do suvremenih kompozicija posvećenih upravo njihovome triju, uz davanje važnosti promicanju glazbe hrvatskih skladatelja i održavanju hrvatske kulturne baštine. Osim istaknutosti na domaćoj sceni (nastupi na Zagreb Komu, Dubrovačkim ljetnim igrama, Osorskim glazbenim večerima, osječkoj Glazbenoj tribini i dr.), Trio je također i međunarodnoga ugleda, brojeći nastupe na festivalima kao što su Grachtenfestival, Wonderfeel (Nizozemska), Festival Internacional de Música de Marvão (Portugal), Kyburgiade (Švicarska) i Alpenarte (Austrija). Uz nastupe u uglednim svjetskim dvoranama poput amsterdamskog Concertgebouwa, u svoje uspjehe ubraja i nagrade poput Porina za najbolju skladbu klasične glazbe – Acumal Bruna Vlaheka izvedene u sklopu ciklusa Lisinski da camera, te Nagrade Milka Trnina za najbolje glazbeno postignuće u 2022. godini. S obzirom na raznolikost porijekla glazbenika koji ga sastavljaju, Trio Elogio primjer je moći glazbe u povezivanju različitih kultura koje se udružuju kako bi zajedno promicale dobri duh umjetnosti.

  Trio Elogio započeo je koncert uzvišenim tonom renesansne glazbe engleskoga dvora, izborom plesova iz zbirke Lachrimae Johna Dowlanda. Pri tome je trio poprimio ulogu drevnoga consorta, koju je odlično utjelovio zahvaljujući vještini svirača, ali i obradi Darka Petrinjaka koji je cijeli ansambl raznolikih instrumenata uspješno sažeo u trima gitarskim dionicama. Dakako, jedan je od prvih doživljaja punoća zvuka koja daje raskoš i masivnost glazbenom izražaju trija, što je u kontekstu gitarskih nastupa izazovno postići, pogotovo u većim prostorijama poput Male dvorane Lisinskog. Ta je zvukovna masa međutim profinjeno oblikovana, te nikada ne zalazi u grubost. S takvom su plemenitošću iznesene delikatne polifone linije u kojima se pjevne melodije rascvjetavaju u brojnim diminucijama, čime glazba dobiva snažan polet koji je gura naprijed, što je posebno efektno u brzim plesovima.

  

  Skladba Captain Digorie Piper his Galliard donijela je smirenje i nježnu patetiku kroz istančanu izvedbu trija, pri čemu je duh teksta (koji se zasniva na klasičnoj tematici neuzvraćene ljubavi) također ostao očuvan. Tu se također pribraja i igra bojama gitare kojom se obogaćuje zvukovna slika, pospješujući emuliranje consorta. Iz dinamičkih vrhunaca i radosne prštavosti Mistress Nichols Almand, kroz Lachrimae tristes prelazi u suzdržanu introspekciju karakteriziranu zanosnom polifonijom, gdje zaostajalice potenciraju čeznutljivost i silazni motivi kao da oslikavaju tok suze na licu. Iako je sâm Dowland u predgovoru zbirke spomenuo kako se suze mogu pojaviti i u radosnim trenucima, kod ove skladbe, osim po naslovu, osjetno je da one proizlaze iz duboke žalosti. Kao zaključak ciklusa Trio Elogio izveo je The Earl of Essex his Galliard (poznatu i kao Can She Excuse My Wrongs, čijoj je popularnosti pridonio Sting snimivši je s Edinom Karamazovim), složenu skladbu bogatoga ritma s obzirom na brojne promjene rasporeda naglašenih doba u taktovima, čime je renesansna epizoda efektno zaokružena.

  Lagani je duh klasicizma također progovorio kroz Trio br. 2 u C-duru, op. 42 Antoinea de Lhoyera, i to u vrlo živoj izvedbi trija. Već od razloženih akorda unisono u oktavama na samome početku prvoga stavka Moderato, jasna je visoka razina usklađenosti trojice gitarista, čiji trzaji žice zvuče poput jednoga. Takva primjedba može djelovati banalno u širem kontekstu komorne glazbe visoke razine gdje se podrazumijeva vrhunska koordinacija, međutim postići to s trima gitarama nije najjednostavniji pothvat, s obzirom na jasnu ataku odsviranog tona i njegovo kratko trajanje. Ta se preciznost nastavlja i u brzim pasažama koje su dodatno impresivnije s obzirom na odabrani tempo. Cjelokupnoj živosti izvedbe doprinosi i činjenica da je Lhoyer Trio skladao na način da vodeća uloga nije konstantno u prvoj gitari nego se melodija nerijetko premješta i u druge dionice, stvarajući dojam dijaloga (ili trijaloga), dodajući time još jednu dimenziju ljudskosti glazbenome stilu koji se inače odlikuje po svojoj formalnosti. Specifičnost sloga također je zanimljiva značajka: prva je asocijacija na gudački kvartet (u koji se Lhoyer sigurno ugledao) iako su prisutne i karakteristike klavirske fakture poput albertinskoga basa u pratnji, a svemu tome pridodaje se raznolikost kolorita gitare koja donosi i orkestralnu dimenziju, tvoreći time jedinstven zvučni doživljaj.

  Uistinu je važno naglasiti vitalnost ove izvedbe, gdje se stavci poput Romance ističu svojom delikatnošću i zanosom melodije koja evocira belkanto, dok Polonaise pršti životom zahvaljujući povremenim zastajkivanjima i ubrzanjima u sklopu s velikom razgovjetnosti i duhovitom artikulacijom. Petrit Çeku je tom prilikom odlično iskoristio svoju svojstvenu solističku karizmu i prodoran (iako profinjen) svirački ton, pritom ne zasjenjujući izvrsnost svojih kolega. U tome se, a i u drugim elementima ovoga nastupa, razabire snažan timski duh prisutan u triju, zbog čega ako na trenutke zaboravimo na svjetla pozornice i diskretno šuštanje programskih knjižica, u izvođačima lako možemo prepoznati trojicu prijatelja koji uživaju u glazbenome druženju.

  

  Glazbeni se razgovor nastavlja Trijalogom Zorana Juranića. Zagonetno je to djelo koje unatoč svojoj složenosti i misterioznosti sadrži vrlo jasnu strukturu i artikulirane ideje. Kao što ime ukazuje, radi se o trodijelnoj skladbi čiji je svaki dio zaokružena cjelina koja djeluje samostalno, iako svoj materijal crpi iz prethodno etabliranih glazbenih ideja koje vrhunac svojeg razvoja dostižu u završnom trećem odjeljku. U izvedbi ponovno je upečatljiva tonska raznolikost i jasnoća iznošenja glazbenih ideja, čime Trio potvrđuje da je suvremena hrvatska klasična glazba u dobrim rukama.

  Çekuova je majstorska obrada Četiriju impromptua, D. 899 / op. 90 Franza Schuberta, zajedno s iznimno ekspresivnom izvedbom donijela dah ranoromantičkoga šarma. Zaista je fascinantan Schubertov glazbeni jezik unutar kojega se s klasičnom strukturiranosti i neafektiranom melodičnosti miješa snažna osjećajnost karakteristična za romantizam, stvarajući spoj čiji je zanos posebno snažan, po mojemu mišljenju čak i snažniji od velikog dijela skladbi kompozitora koji će nakon njega uslijediti. Toj iskrenosti izražaja pridonosi klasična jasnoća kojom se sprječava eksces patetike, poput apolonijskoga principa koji u tragediji čini protutežu dionizijskome i omogućuje mu da se njegova snaga ne rasprsne u razuzdanoj emociji. Takvu je uravnoteženu izvedbu postigao i Trio Elogio, istančano iznoseći osjećajne vrhunce uz veliku pažnju na eleganciju cjeline. Brzi su impromptui odsvirani s briljantnošću i zadivljujućom jasnoćom – bio to Allegro koji svojim hitrim tokom artikuliranih triola može asocirati na živahan talijanski razgovor, ili Allegretto s jednako impresivnim kaskadama arpeggia koje unatoč svojem isticanju ne nadglasuju pjevnu melodiju u dionici basa. Kao kulminaciju izvedbe istaknuo bih slavni Impromptu br. 3, čije se oslanjanje na razložene akorde radi stvaranja zanosnoga pokreta odlično slaže s prirodom gitare.

  Naročito je ganutljiv trenutak kada melodija dostiže svoj vrhunac, te je najviši ton Çeku odsvirao u gotovo nečujno tihoj dinamici prije povratka u mezzopiano, dok su mu Vukšić i Rodrigues jednako profinjenim iznošenjem dionice basa i pratnje u arpeggima davali odličnu podlogu za ostvarenje takvih emotivnih momenata. Gitara, volumenom svojeg fortea daleko inferiorna klaviru, može posebno zasjati u ovakvim trenutcima iznimne nježnosti, neponovljive delikatnosti. Bis Auf dem Wasser zu singen, izvorno skladan za baritona, također se savršeno uklopio u raspon i topli sonoritet gitare, dajući zanosan zaključak ovome nastupu, čiji je svaki trenutak bio obilježen najvišom muzikalnom rafiniranošću.

  

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 15. travnja 2026.

  Program:

  John Dowland: Plesovi iz zbirke Lachrimae, ili Sedam suza (obr. Darko Petrinjak)
  Mr. Bucton’s Galliard
  Captain Digorie
  Piper his Galliard
  Mistress Nichols Almand  
  Lachrimae tristes  
  The Earl of Essex Galliard                                  

  Antoine de Lhoyer: Trio br. 2 u C-duru, op. 42
  ModeratoMenuetto i Trio: Vivace
  Romance: Andante sostenuto
  Polonaise: Moderato
  
  Zoran Juranić: Trijalog
  
  Franz Schubert: Četiri impromptua, D. 899 / op. 90 (obr. Petrit Çeku) 
  Allegro molto moderato
  Allegro
  Andante
  Allegretto

Piše: