Recital u znaku tonske profinjenosti i interpretativne zadrške

Guitarra viva – ciklus gitarskih koncerata, Dejan Ivanović, gitara, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Dejan Ivanović rođen je u Tuzli 1976. godine, gdje je završio osnovno i srednje glazbeno obrazovanje. Diplomirao je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi profesora Darka Petrinjaka. Usporedno studiju, započinje svoju karijeru javnih nastupa te sudjeluje u međunarodnim manifestacijama kao što su Festival Dva svijeta u Spoletu, ljetni festivali u Edinburgu i Estorilu, Porto 2001 – Europski glavni grad kulture i natjecanja Dona Infanta Cristina u Madridu, Sinaia ’98 u Rumunjskoj, 17. Natjecanju Andrés Segovia u Španjolskoj, na kojima dobiva prve nagrade. Nastupio je s velikim orkestrima poput Orchestre Royal de Chambre de Wallonie (Belgija), Orquestra Metropolitana de Lisboa (Portugal), Vojvođanskog simfonijskog orkestra (Srbija) i drugima. Godine 2002. izdaje svoj debitantski CD, a 2010. izlazi prvijenac Dua Kontaxakis – Ivanović pod naslovom Les Deux Amis, koji je snimio s kolegom Michalisom Kontaxakisom, s kojim i danas nastavlja suradnju. Od 2007. predaje gitaru na Glazbenom odjelu Sveučilišta u Evori, gdje je i stekao naziv doktora znanosti iz glazbe/muzikologije.

  Na veliko zadovoljstvo ljubitelja klasične gitare, ciklus Guitarra Viva ponovno je privukao značajan broj slušatelja u Malu dvoranu Lisinskog, potvrđujući da interes za gitaru još uvijek zdravo pulsira u zagrebačkoj publici. Ulogu nositelja toga žara na ovome koncertu preuzeo je Dejan Ivanović koji ju je, iako uz nekolicinu izvedbenih zadrški, većim dijelom opravdao i donio novu perspektivu na gitarski repertoar.

  Otvaranjem koncerta Bachovom Prvom sonatom za violinu solo, BWV 1001 u obradi Valtera Dešpalja Ivanović je nastup započeo tehnički i memorijski izazovnim djelom. Jedan je od prvih slušnih dojmova baršunast ton kojim se delikatno iznose polifone linije, plod mikroskopskih namještanja pokreta trzaja prsta i oblikovanja nokta koje čini cjelovit zanat izvan same svirke. Taj je sonoritet zajedno s Ivanovićevom suzdržanošću dao vrlo decentnu interpretaciju Bachove glazbe. Međutim, iako je udaljenost od romantične egocentrične sentimentalnosti poželjna pri izvođenju glazbe baroka (pogotovo J. S. Bacha), u ovome je slučaju nerijetko ta suzdržanost više nalikovala na distanciranost od glazbe, čineći cjelovitu glazbenu sliku prilično monotonom. Izražaj u nekoliko navrata zakočile su i memorijske greške, zbog kojih je slušni doživljaj pojedinih stavaka ostao pomalo isprekidan, što je dodatno primjetnije zbog karakteristične barokne motoričnosti (npr. u Fugi). Zadnji je stavak, Presto, ipak osvježio atmosferu zahvaljujući čistoći i živahnosti virtuozne izvedbe te vještog baratanja dinamikom u lažnom kontrapunktu, gdje se jedna melodijska linija razlama kako bi se stvorila iluzija dvaju glasova u dijalogu.

  Nešto samouvjereniji (iako još uvijek blago zauzdan) dojam ostavila je Ivanovićeva izvedba Sonate Anđelka Klobučara, koja je od svoje praizvedbe 1992. zauzela važno mjesto u gitarskom repertoaru. Uistinu, suvremeni su skladatelji u potrazi za novim zvučnim efektima i mogućnostima u gitari pronašli plodno tlo. Izravan kontakt sa žicom, bez posredstva mehanizma ili gudala, otvara širok spektar boja i sonoriteta, što se posebno uklapa u prevladavajuće nastojanje pronalaženja novih paradigmi za prijenos glazbenih ideja. U skladu s tim načelima, prvi je stavak Sonate Ivanović iznio raznolikim kolažiranjem tekstura koje su povezane s određenim glazbenim motivima te dosljednošću svojih nastupa slušatelju daju stabilnost u proširenom tonalitetu koji naginje prema atonalitetnosti. Takvu usidrujuću ulogu ima upečatljiv početni motiv karakteriziran sforzato udarom po bas žicama blizu konjića, nakon čega slijedi nagli prijelaz u topliju boju i piano dinamiku. Unatoč disonantnosti, harmonijski je centar čvrsto utemeljen ovim markantnim uzorkom. Drugi stavak, Largo, sanjarećega ugođaja i prizvuka nalik uspavanki, igranje bojama dovodi u introspektivniji kontekst. Spor tempo, ljuljuškanje melodije i sviranje sul tasto (kod hvataljke) ovdje stvaraju snovitu atmosferu, čime se ponovno prikazuju izražajne mogućnosti gitare. Allegro scherzando, kao što naslov daje naslutiti, kraći je stavak šaljivoga karaktera koji može asocirati na ples bajkovitih likova ili oživljenih dječjih igračaka. Skakutav ritam i reski akcenti u malim sekundama doprinose razigranosti i zvuče poput muzički stiliziranog smijeha, čiji je ugođaj Ivanović uspješno prenio.

  Još je jedan hrvatski skladatelj, Ivan Padovec, našao svoje mjesto na koncertnom programu kroz Varijacije na Bellinijevu temu, op. 52, donoseći ranoromantički šarm manira karakterističnih za gitarski repertoar toga razdoblja. Dok je tema, preuzeta iz opere semiserije La sonnambula (Mjesečarka) Vincenza Bellinija, razigranog i neozbiljnog karaktera, uvertira koja joj prethodi u sporijem je tempu i elegičnog molskog zvuka, čime stvara snažan kontrast s ostatkom skladbe koja je, osim jedne molske varijacije, u durskome tonalitetu i briljantnoga karaktera. Ivanović je s galantnošću izveo profinjene ukrase koji su sa svakom varijacijom rasli u broju, a finale je bio posebno efektan zahvaljujući čistoći pasaža i brzih repetiranih tonova iznesenih s velikom razgovjetnošću.

  Koncert je također obilježila praizvedba skladbe, odnosno suite Ombre (Sjena) skladatelja Jean-Sébastiena Béreaua. Radi se o slijedu triju stavaka: Que sont mes amis devenus (Što se dogodilo s mojim prijateljima), L'Absent (Odsutni) i Prière pour Manuel (Molitva za Manuela), koji vuku inspiraciju iz djela raznih pjesnika. Prvi se stavak temelji na Tužaljki francuskoga srednjovjekovnog pjesnika Rutebeufa gdje je centralni motiv tugovanje za nestalim prijateljima, što se glazbeno odražava u raspršenosti tonova i nesigurnosti harmonija koje izazivaju nelagodan osjećaj koji se raspline u tihim i nježnim flažoletima. U drugome stavku glavno nadahnuće proizlazi iz Lamartineovog citata u pjesmi L'Isolement (Odvojenost) koji glasi: „Nedostaje samo jedno biće, a cijeli svijet je lišen“, podcrtavajući prevladavajući osjećaj usamljenosti tonalitetnim ambigvitetom te širim dinamičkim rasponom koji se proteže do fortea. Zadnji je stavak reminiscencija na prijatelja Manuela Carreiru i prizor posljednjega pozdrava s njim, koji skladatelja također podsjeća na posljednji put kada je vidio svoju majku, zajedno s još jednim tekstovnim potkrijepljenjem iz Baudelaireove pjesme: „Tvoje sjećanje sja u meni poput monstrance!“… Pored tolikih asocijacija i glazbene nejasnoće teško je, barem slušatelju manje iskusnom u novijim stilovima poput mene, stvoriti jasnu sliku i dati definirano mišljenje o glazbi, iako je u današnje doba gitara vrlo važan instrument za izvođenje takvoga repertoara. Ivanovićeva je izvedba nepobitno uvjerljivo prenijela atmosfere iz naslova.

  

  Kao završnu točku koncerta Ivanović je izveo slavnu Sonatu op. 61 španjolskoga skladatelja Joaquína Turine, vrlo zanimljivu kombinaciju elemenata flamenca i impresionizma. Dakako, španjolska je klasična glazba usko vezana za impresionizam ne samo zbog svoje suptilnosti, nego i iz razloga što je sâm Claude Debussy, kao što to veliki de Falla skromno priznaje, Španjolce naučio kako pretočiti kolorite njihove tradicijske glazbe u klasični idiom i stvoriti vlastiti nacionalni stil. Upravo su te andaluzijske boje, ranije smatrane barbarskima, majstorski upotrijebljene u Turininoj sonati, koja od izvođača zahtijeva velik interpretativni raspon: od najnježnijeg dodira žice do temperamentno agresivnog rasgueada. Dok je u ovoj interpretaciji muzikalna finoća neupitna, činilo se da je spomenuti mediteranski žar u određenim trenucima izostao, zbog čega je emotivnim vrhuncima nedostajalo sjaja. Taj se zaključak naročito uspostavio u kontekstu prvoga stavka, s obzirom na nježnost prvoga motiva čiste kvinte, koji se uobičajeno izvodi u glasnoj dinamici, čime podsjeća na signal vojne trublje. Određena su se fraziranja također mogla činiti neobičnima, kao što je prva pasaža u ovome slučaju fragmentirana i izvedena kao dijalog između nekoliko glasova, umjesto kao jedinstven padajući niz tonova. Tome se pribrajaju i iznenađenja vezana za krive tonove, koji su zapravo potpuno opravdani jer je Ivanović kao osnovu interpretacije uzeo manuskript, a ne revidirano izdanje koje je danas uvriježeno.

  U sporijim i nježnijim momentima Ivanovićev afinitet imao je priliku najbolje zasjati – bilo to u drugoj temi prvoga stavka karakteriziranoj pentatoničkim notnim nizom ili u drugome stavku gdje su naročito zastupljene impresionističke igre nijansama. U svim su stavcima čujna (i vidljiva) zanimljiva rješenja prstometa koja omogućuju campanella zvuk, pri čemu se tonovi prelijevaju poput zvuka istodobno titrajućih zvona. U takvim se trenucima zamjećuje još jedna specifičnost gitare u odnosu na druge instrumente: prstometom znatno se mijenja zvučna koncepcija djela, stoga je izvođač (u slučaju da skladatelj nije osobno tonovima pridružio određene prste) na osobnoj razini duboko uključen u stvaranje individualne izvedbe. Treći se stavak, zvukom najbliži flamencu zbog česte upotrebe rasgueada, ipak uspio istaknuti živošću, iako je u glazbi takvoga karaktera teško preći granicu neukusa kada se radi o intenzitetu i energičnosti izvedbe. Crescendo unutar rasgueada također je dao zanimljiv efekt „guranja naprijed“ koji je dodatno potencirao rast napetosti sve do završnoga eksplozivnog akorda.

  Nastup Dejana Ivanovića zadovoljio je publiku, iako nije u potpunosti ispunio svačija očekivanja, kao što je to slučaj u mojoj situaciji. Ovakvi nastupi odlična su prilika da se zapitamo: što to određenu izvedbu čini boljom? U kojoj je mjeri osobni doživljaj, koliko god bio educiran, objektivan u procjeni kvalitete nečega tako subjektivnog i apstraktnog poput glazbe, koja je s obzirom na njezinu ovisnost o vremenskoj dimenziji najneuhvatljivija od svih umjetnosti? Shvatimo kako naše uho često iznad svega ostaloga vrednuje obrasce koji su mu poznati, a odbacuje nepoznate, te kako navika zatomljuje našu receptivnost prema novim idejama. Smatram da iza te subjektivnosti postoji skup univerzalnih načela koji vode naš estetski doživljaj i, iako ih ne znamo imenovati, bavljenjem glazbom, slušanjem žive izvedbe uvjeren sam da se približavamo njihovoj spoznaji.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 1. travnja 2026.

  Program:

  Johann Sebastian Bach: Suita BWV 823 i Ciaccona BWV 1004
  Ivan Padovec: Variations Brillantes, Op. 2
  Darius Milhaud: Segoviana
  Jean-Sébastien Béreau: Ombre
  Carlos Guastavino: Sonata br. 1