Na tragu višestoljetne tradicije orkestralnoga sviranja

Staatskapelle Weimar, Annika Schlicht, mezzosopran, Ivan Repušić, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog iz godine u godinu uvrštava u programe svoga ciklusa Lisinski subotom eminentne glazbenike: soliste, komorne ansamble i orkestre, iz inozemstva i iz domovine. Publika koja godinama u velikom broju prati ovaj ciklus obično na završetku koncerta ne skriva svoje oduševljenje, kao što je to pokazala i na koncertu održanom 7. ožujka 2026. Gosti su bili glazbenici orkestra Staatskapelle iz Weimara i mezzosopranistica Annika Schlicht (1988.), a pred orkestrom je stajao maestro Ivan Repušić (1978.), šef–dirigent orkestra od prošle sezone. Koncert održan uoči Međunarodnoga dana žena podsjetio nas je na veliku hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević (1885–1923) čije su četiri pjesme za glas i orkestar bile predah između dviju poznatih uvertira operama Richarda Wagnera (1813–1883): Lohengrin i Tannhäuser, a u drugome dijelu koncerta slušali smo simfonijsku pjesmu Život junaka, op. 40 Richarda Straussa (1864–1949).

  Staatskapelle Weimar jedan je od najstarijih orkestara na svijetu, stasao iz dvorske kapele od jedanaest glazbenika koju je 1491. godine osnovao Friedrich III. (1415–1493), prvi car Svetoga Rimskog Carstva iz dinastije Habsburg. Od 1440. godine kad je izabran i okrunjen za kralja Njemačke do smrti 1493. godine bio je najdugovječnijim vladarem u povijesti te monarhije. U to je vrijeme, kao i u 16. stoljeću još uvijek prevlast imala vokalna glazba pa se djelovanje kapele svodilo na sudjelovanje u različitim svečanim prigodama na dvoru. Ovisno o naklonosti trenutnih vladara prema glazbi, kapela je bivala raspuštena i ponovno formirana, stekavši status stalnog orkestra 1602. godine u vrijeme vojvode Johanna II. (1570–1602). Sve veći broj glazbenika u orkestru tijekom baroknoga razdoblja u kom instrumentalna glazba osvaja europska glazbena središta, učvršćuje položaj orkestra u čiju je povijest upisano i djelovanje Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) između 1708. i 1717. godine. Nakon još jednoga raspuštanja kapele u Weimaru 1735. godine, novo razdoblje počinje 1756. godine kad je kneginja i skladateljica Anna Amalia (1739–1807) uz koncerte uvela i glazbeno-scenske izvedbe utrvši put orkestru koji do danas ispunjava dvostruku zadaću: kazališnog i simfonijskog orkestra, profilirajući tako repertoar u Weimaru. Naslijedivši supruga, vojvodu Ernsta Augusta II. Konstantina (1737–1758), preminulog u dobi od samo dvadeset i jedne godine, upravljala je vojvodstvom do 1775. godine – do punoljetnosti sina-nasljednika Karla Augusta (1757–1828). Anna Amalia u Weimar pozivala je ugledne umjetnike, pretvorivši ga postupno u jedno od glavnih kulturnih središta u vrijeme klasicizma u Njemačkoj, o čemu danas svjedoči po njoj nazvana knjižnica s više od milijun svezaka. U Liebhabertheatru (Kazalištu ljubitelja) bile su od godine 1776. priređivane različite kazališne predstave, između ostalih i opere, što je ponukalo vojvodu Karla Augusta da 1791. godine utemelji dvorski orkestar, prethodnika današnje Staatskapelle. Od 1919. godine orkestar nosi naziv Weimarische Staatskapelle. Koji je mogući razlog odabira skladbi Richarda Wagnera i Richarda Straussa za program koncerta u Zagrebu? Možda je razlog praizvedba Wagnerove opere Lohengin godine 1850. u Weimaru pod ravnanjem Franza Liszta (1811–1885), a Richard Strauss je od 1889. do 1894. godine bio drugi dirigent orkestra. Tamo su praizvedene njegove simfonijske pjesme Don Juan, op. 20, zatim Macbeth, op. 23 te Smrt i preobraženje, op. 24.

  

  Šef-dirigent Sttatskepalle iz Weimara Ivan Repušić spominje se na mrežnim stranicama kao umjetnik koji koncertima „daje nove impulse“. Otisnuvši se prije deset godina u Njemačku, poput još nekih hrvatskih dirigenata koji su napustili domovinu i ostali u inozemstvu ostvarivši zapažene karijere, Ivan Repušić kroči najboljim putem nadograđivanja svog umijeća dirigiranja radeći s orkestrima u Njemačkoj. Prvi nastup imao je 2011. godine u Državnoj operi u Berlinu gdje je imenovan dirigentom, od 2014. godine prvim stalnim gostujućim dirigentom. Od 2016. do 2019. godine glazbeni je ravnatelj Državne opere u Hannoveru, a od tada surađuje s brojnim njemačkim kazalištima do angažmana kao šefa-dirigenta u Weimaru u sezoni 2024/2025. Nakon srednje Glazbene škole Blagoja Berse u Zadru, završio je studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu red. prof. Igora Gjadrova (1929–2014) i izv. prof. Vjekoslava Šuteja (1951–2009). Usavršavao se kod uglednih svjetskih dirigenata, proširujući stalno svoja znanja i repertoar koji je počeo graditi tijekom djelovanja u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu. Bavio se i pedagoškim radom na Umjetničkoj akademiji u Splitu, bio je ravnatelj Splitskoga ljeta i glazbenoga programa Dubrovačkih ljetnih igara, a šef–dirigent je Zadarskoga komornog orkestra.

  Mlada pjevačica lijepog, snažnog i izjednačenoga glasa u čitavom opsegu Annika Schlicht bila je studentica pjevanja u razredu Renate Faltin (1946.) na Visokoj školi Hanns Eisler u Berlinu. Od sezone 2015/2016. djeluje kao članica Državne opere Unter den Linden (Pod lipom) u Berlinu, pjevajući uloge koje u potpunosti odgovaraju njenim pjevačkim kvalitetama i afinitetu. Velik dio repertoara Annike Schlicht čine uloge iz opera Richarda Wagnera, Giuseppea Verdija (1813–1901), Giacoma Puccinija (1858–1924), Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), ali i brojnih drugih skladatelja 19. i 20. stoljeća. Od sezone 2025/2026. članica je ansambla Državne opere u Hamburgu, a gostuje i u poznatim europskim opernim kućama.

  

  Šesta opera koju je Wagner u potpunosti dovršio do 1849. godine i odlaska u Švicarsku je Lohengrin. Sadržaj se temelji na događaju iz prve polovine 10. stoljeća, opisanom u legendi o Svetom gralu – kaležu iz kog je Isus Krist pio na posljednjoj večeri i u kome se čuva njegova krv, prema srednjevjekovnim viteškim romanima Parzival i Titurel Wolframa von Eschenbacha (1160/80–1220) i epu Lohengrin nepoznatog autora. Uvertira počinje u prigušnoj dinamici s nastupom četiriju solo-violina i četiriju grupa podijeljenih prvih i drugih violina koje se – bez dubokih gudača, doimaju kao prozračan, nebeski zvuk kome se uskoro pridružuju duboki gudači i drveni puhači. Uvertira doživljava vrhunac u velikom crescendu trenutku u kom se Gral spušta, a daljnje glazbeno događanje se postupno vraća u prvotnu prigušenu dinamiku. Početak s prozračnim A-dur akordom u visokom registru gudača uvod je u skladbu slobodnog oblika u kojoj su gotovo neprimjetno u bojama raznolik orkestralni slog utkani i neki Leitmotivi koje je Wagner povezivao uz likove ili predmete iz opere. To je učinio i u operi Tannhäuser i veliko pjevačko natjecanje u Wartburgu koju je počeo skladati 1841. godine, a završio četiri godine kasnije. Tema je pjevačko natjecanje Minnesängera održano 1207. u dvorcu Wartburg, a podteme su – uvjetno rečeno, ljubav prema voljenoj osobi i ljubav prema svetom ili duhovnom, što možda najbolje potvrđuje svečana, polagana pjesma (koračnica) hodočasnika na samome početku uvertire: u svijetlom E-duru melodija počinje uzmahom na dominanti i nastavlja se skokom za kvartu te silaznim rastavljenim toničkim trozvukom. Od samog početka glazba osvaja ljepotom melodijskih linija, logičnim harmonijskim rješenjima, bogatstvom orkestralnog kolorita te nizanjem odlomaka različita sadržaja i dinamičkih nijansi u rapsodičnoj formi s ponavljanjem tek nekoliko kraćih dijelova.

  Stječući glazbenu naobrazbu u Hrvatskoj, ali i u njemačkim gradovima Dresdenu i Münchenu, Dora Pejačević stasala je u skladateljicu koja se u svojih pedeset i sedam opusa (nastalih do prerane smrti u 38. godini života) okušala u glazbenim vrstama koje nisu previše zaintrigirale njene suvremenike među hrvatskim skladateljima. Pomišljamo, dakako, na Koncert za klavir i orkestar u g–molu, op. 33 i Simfoniju u fis–molu, op. 41 te na pjesme za glas i orkestar. Veliko majstorstvo u povezivanju pjesničke riječi i glazbenih sastavnica pokazala je Dora Pejačević u svojim vokalnim minijaturama pa je u pjesmama za glas i orkestar mogla, koristeći različite boje instrumenata, oblikovati tonski zanimljiviju i bogatiju pratnju nego što je klavirska. Čuli smo pjesme: Verwandlung (Preobraženje), op. 37 nastalu na stihove dugogodišnjeg prijatelja Karla Krausa (1874–1936), Liebeslied (Ljubavna pjesma), op. 39 skladanu na stihove pjesnika Reinera Marie Rilkea (1875–1926) i Zwei Schmetterlingslieder (Dvije leptirove pjesme), op. 52 nastale na stihove pjesnika Karla Henckella (1864–1929). Pjesma Verwandlung, op. 37 zapravo je Dorin dar za Krausovo vjenčanje pa je njena prva verzija – namijenjena izvedbi tijekom obreda vjenčanja u crkvi, skladana za glas, violinu i orgulje. Bogatstvo orguljskih registara prelilo se u zanimljivu orkestraciju kakvom je Dora Pejačević dala uvjerljivu i koloritom bogatu harmonijsku podlogu ističući smisao poetskih predložaka čija je melodijsko-ritamska rješenja u potpunosti uskladila s akcentima njemačkoga jezika.

  

  Simfonijske pjesme su uz dvije simfonije obilježile početke orkestralnog stvaralaštva Richarda Straussa, čija je pretposljednja od devet simfonijskih pjesama Ein Heldenleben (Život junaka), op. 40 skladana 1898. godine. Uzori su mu bili skladatelji Franz Liszt i Hector Berlioz (1803–1869) na čije je principe orkestracije nastavio teorijske radove, postavši jednim od najvećih majstora simfonijske glazbe kasnoga romantizma. Neki Straussovi suvremenici pripisivali su skladatelju nakanu da u skladbi istakne sebe kao glavnoga junaka, što je opovrgnuo u jednome pismu prijatelju Romainu Rollandu (1866–1944). U šest dijelova (Junak, Junakovi protivnici, Junakova suputnica, Bojno polje, Junakova djela u miru i Junakov odlazak s ovoga svijeta) koji se nižu bez stanki pratimo pojedinca koji svladava brojne teškoće s kojima se susreće u životu. Poput Richarda Wagnera, i Richard Strauss osmišljava dio tematske građe u obliku Leitmotiva, a već u samom uvodu u dionicama rogova i violončela utkan je motiv junaka koji će se kasnije najčešće provući kroz dionicu solo-violine. Strauss je predvidio iznimno veliki orkestar: uz gudače to su drveni puhači (po četiri flaute, klarineta, oboe i fagota), osam rogova, pet truba, tri trombona, dvije tube (umjesto tenor-tube danas se koristi eufonij), dvije harfe i više udaraljki (timpani, bubnjevi: veliki i mali, činele, tamtam i triangl). Miješajući promišljeno instrumentalne boje, Strauss je u simfonijskoj pjesmi Život junaka čije je trajanje 50-ak minuta, postigao različite ugođaje u očaravajućem zvučnom svijetu ne libeći se posegnuti za disonantnim akordima koji se naposljetku logično rješavaju u konsonantne donoseći smirenje u prigušenoj dinamici nakon više dramatičnih trenutaka u životnim epizodama glavnoga junaka. Skladbu je Strauss posvetio tada dvadeset i sedam godina starom njemačkome dirigentu Willemu Mengelbergu (1871–1951) i orkestru Concertgebouw iz Amsterdama.

  S kakvim su dojmovima mogli otići posjetitelji koncerta iz ciklusa Lisinski subotom održanog 7. ožujka ove godine? Maestro Ivan Repušić pronalazio je u partiturama izvedenih skladbi još i neke detalje koji su potencirali osnovnu nit-vodilju u njihovoj interpretaciji temeljenoj na izvornicima. Zvukovno izjednačeni i uigrani gudači, intonativno besprijekorni drveni i limeni puhači, umilni tonovi harfi u nebeskom ozračju i odmjereni zvukovi udaraljki plijenili su pozornost publike, izazivajući znatiželju i nestrpljenje na početku svake od izvedenih skladbi. Pokretima usklađenima s partiturom, bez suvišnih gesti, ali sugestivno i muzikalno, maestro Ivan Repušić angažirao je potencijale svih glazbenika koji su tonski lijepo i dinamički raznoliko interpretirali svoje dionice, a osobito se svirajući Leitmotiv junaka istaknuo koncert-majstor orkestra (čije je ime ostalo nepoznato).

  

  Mezzosopranistica Annika Schlicht je u izvedbi pjesama za glas i orkestar Dore Pejačević potvrdila svoje pjevačke vještine surađujući sigurno i usklađeno s orkestrom i dirigentom. Bilo je za očekivati da će se publika teško rastati od ovog sjajnog orkestra pa je maestro Repušić najavio i dva dodatka: kao prvi bio je preludij trećem činu opere Lohengrin, a drugi je najavio kao iznenađenje. Nakon Wagnerova preludija pred publiku je izašla i solistica Annika Schlicht. Od prvih dinamički naglašenih taktova prepoznali smo ariju O zemljo moja Mile Gojsalić iz drugoga čina opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca (1895–1982) koju je solistica otpjevala nadahnuto s besprijekornim izgovorom hrvatskoga teksta. Bila je to doista lijepa gesta maestra Ivana Repušića koji je u program koncerta i dodatak uvrstio i skladbe hrvatskih skladatelja (pjesme za glas i orkestar Dore Pejačević i Gotovčevu ariju) potvrđujući tako povezanost sa sredinom iz koje se otisnuo u svjetski glazbeni život.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 30. ožujka 2026.

  Program:

  Richard Wagner: Uvertira operi Lohengrin
  Dora Pejačević: Pjesme za glas i orkestar
  Richard Wagner: Uvertira operi Tannhäuser
  Richard Strauss: Život junaka, simfonijska pjesma

Piše: