Genovese i Hoffmann u duboko muzikalnom i introspektivnom dijalogu

Riječki simfonijski orkestar, Ravel, Šostakovič i Debussy, violončelo Giovanni Genovese, dirigent Niklas Benjamin Hoffmann, koncertni majstor Anton Kyrylov, HNK Ivana pl Zajca Rijeka

• 

  Nakon manifestacije Festival Papandopulo, HNK Ivana pl. Zajca ubacio je u višu brzinu produkcije simfonijskih koncerata. Na podij velike dvorane pozvao je mladoga njemačkog dirigenta Niklasa Benjamina Hoffmanna (1990.) koji je ravnao koncertom na čijem su se repertoaru našla djela Mauricea Ravela (1875–1937), Dmitrija Šostakoviča (1906–1975) i Claudea Debussyja (1862–1918), a Riječkom simfonijskom orkestru kao solist pridružio se njihov član, vođa violončela Giovanni Genovese. Prema tradiciji u Zajcu koncert je naslovljen prezimenima skladatelja čija su se djela izvodila: Ravel, Šostaković i Debussy.

  Dirigent Hoffman studirao je u Weimaru, a međunarodnu pažnju prvi je put privukao kada je postao laureat prestižnoga dirigentskog natjecanja Donatella Flick & LSO u Londonu. Nakon toga imenovan je dirigentom asistentom Londonskog simfonijskog orkestra, gdje je bio desna ruka mnogim velikim imenima. Istaknimo Sir Simona Rattlea i Bernarda Haitinka. Za dirigentski pult slavnoga otočkog orkestra prvi je put stao u ožujku 2017. na koncertu u Vijetnamu. Hoffman je glazbenik čvrsto vezan uz Hrvatsku: naime, 2023. godine sudjelovao je na Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić u Zagrebu. Tom prilikom osvojio je prvu nagradu, ali i posebnu nagradu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Ubrzo nakon toga (sezona 2024/2025.) debitira i sa SO HRT-a i Zagrebačkom Filharmonijom.

  

  Hoffmana krasi jasna gesta, kontrola izvođačkog aparata i duboka muzikalnost. Kode su mu prozračne, a imamo dojam da je na temelju toga i birao repertoar. Početak koncerta obilježila je orkestralna suita Couperinov grob (Le Tombeau de Couperin) Mauricea Ravela pod oznakom M.68. iz 1919. Izvorno se radilo o klavirskoj suiti sastavljenoj od šest stavaka, a Ravel je orkestrirao četiri. Skladba je namijenjena relativno malom orkestru koji oblikuje čistu teksturu i pomalo pastoralnu atmosferu skladbe. Hoffman je od prvog takta naglašavao prozračnost i elegičnost, kao da je htio smiriti publiku pred nešto mračniju atmosferu kasnog Šostakoviča. Puhači RSO-a pokazali su lagan ali strukturiran ton, uz posebno lijep solo oboe. Gledajući ukupnu sliku, najviše nas se dojmio treći stavak Menuet i posljednji Rigaudon. Već nakon prve točke bilo je jasno da prisustvujemo zanimljivoj koncertnoj večeri.

  Središnji dio koncertne večeri obilježio je nastup solista Giovannija Genovesea koji je interpretirao Koncert za violončelo br. 2 u G-duru, op. 126. Dmitrija Šostakoviča. Šostakovič ga je skladao 1966., a praizveden je 25. rujna iste godine u Moskvi. Solist je bio Mstislav Rostropovič, nadimka Slava, kojemu je koncert i posvećen. Za dirigentskim pultom stajao je Jevgenij Svetlanov. Djelo je mračno i meditativno, tipičan primjer skladateljeva kasnog opusa. Pred kraj života Šostakoviča su mučila egzistencijalna pitanja, pa ovaj koncert nema ideološku nego introspektivnu auru. S obzirom na činjenicu da su Šostaković i Rostropovič bili bliski prijatelji, Slava je svakako bio upoznat s unutarnjim stanjem skladatelja, a to je njegovoj interpretaciji dalo dodatnu vrijednost.

  

  Solist Genovese pokazao je odličnu spremu i duboko razumijevanje partiture jer je njegova svirka bila više misaona nego virtuozna. Koncertu je pristupio vrlo fragmentarno, stalno svjestan činjenice da se radi o svojevrsnom unutarnjem monologu interpreta i njegova instrumenta. RSO bio je usputni komentator, a posebno se istakla udaraljkaška sekcija (ponajprije u repetitivnim obrascima posljednjeg stavka). U interpretativnom smislu ovo je djelo vrlo izazovno jer ne teži demonstraciji virtuoznosti nego kontemplativnom prebiranju po žicama violončela s intencijom prihvaćanja vlastitog bitka. Giovanni Genovese potpuno je u tome uspio i tako prenio skladateljevu poruku. To može postići samo seriozan muzičar koji vidi kroz partituru. Sve to osjetila je i publika koja ga je nagradila ovacijama, a on nju dodatkom. Za ukupnu kvalitetu orkestra jako je dobro da se njegovi članovi povremeno nađu u ulozi solista; praksa je to koju njeguju svi relevantni svjetski orkestri.

  Kraj koncerta dočekali smo uz tri apstraktne simfonijske skice More (La Mer), L. 109, CD. 111 Claudea Debussyja. Orkestar je svirao vrlo ujednačeno s naglaskom na ljepotu tona, a maestro Hoffmann svojski se potrudio ocrtati glazbene linije kako bi se sve stopilo u savršeno zatvoren krug. Debussyjevo More pružilo je svojevrsni predah publici nakon emocionalno zahtjevnog čelo koncerta, međutim, u interpretacijskom smislu ostalo je pomalo nedorečeno. Dobili smo pola sata lijepe svirke i ništa više od toga. Kako bilo da bilo, orkestru treba čestitati na čistoći izraza. Dobar je to zalog za buduće koncertne podvige.

  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 23. ožujka 2026.

  Program:

  Maurice Ravel: Couperinov grob (Le Tombeau de Couperin) M.68a, orkestralna suita
  I. Prélude
  II. Forlan
  III. Menuet
  IV. Rigaudon

  Dmitrij Dmtirijevič Šostakovič: Koncert za violončelo br. 2 u G-duru, op. 126
  Solist: Giovanni Genovese, violončelo
  I. Largo
  II. Allegretto
  III. Allegretto

  Claude Debussy: More (La Mer) L. 109, CD. 111, tri simfonijske skice za orkestar
  I. De l’aube à mid sur la mer (Od zore do podneva na moru) – très lent – animez peu à peu
  II. Jeux de vagues (Igra valova) – allegro (dans un rythme très souple) – animé
  III. Dialogue du vent et de la mer (Razgovor vjetra i mora) – animé et tumultueux – cédez très légèrement

Piše: