Disonanca kao retoričko sredstvo i dursko razrješenje kao nositelj spokoja

35. Pasionska baština: Profeti della Quinta, Švicarska, Emilio de´ Cavalieri: Lamentationes Hieremiae prophetae, Elam Rotem, umjestničko vodstvo, Crkva sv. Marka, Zagreb

• 

  Profeti della Quinta primarno je vokalni ansambl specijaliziran za izvedbu glazbe šesnaestoga i ranoga sedamnaestog stoljeća, osnovan 2009. u izraelskoj regiji Galileje. Danas djeluje u Švicarskoj te uživa međunarodni uspjeh, dok Elam Rotem, osnivač i voditelj ansambla, uz svoj angažman u izvođenju repertoara kasne renesanse odnosno ranoga baroka, stvara edukativne sadržaje za svoj YouTube kanal pod nazivom Early Music Sources, gdje na atraktivan, ali analitičan način široj publici pruža uvid u zanimljivosti i posebnosti rane glazbe.

  „Moje oči klonu od suza, duša mi je uznemirena; nutrina mi se izlije na zemlju zbog propasti kćeri moga naroda, jer djeca i dojenčad klonu po ulicama grada.“ Svodom crkve svetoga Marka odzvanjale su žalopojke obojene glasovima peteročlanoga vokalnog ansambla i tonovima teorbe, lironea, čembala i orgulja, oživljavajući Jeremijinu tugu za ruiniranim Jeruzalemom. Profeti della Quinta svojom uzvišenom izvedbom prenijeli su božanski duh Cavalierijeva oratorija s izrazitom profinjenošću koja, osim na duboku educiranost, ukazuje i na prirodno, gotovo instinktivno shvaćanje glazbene materije. Takva je erudicija dostižna prije svega cjeloživotnom predanošću dešifriranju kriptičnog jezika našim pojmovima daleke glazbe, što dokazuje sama činjenica da su članovi ansambla školovani u Scholi Cantorum Basiliensis, bazelskoj akademiji za ranu glazbu. Takav studiozan pristup, iako nužan za kvalitetnu izvedbu, mogao bi zvuk učiniti „pretjerano učenim“ ili „intelektualnim“, međutim u slučaju Profeta on pruža čvrst oslonac za rascvjetavanje iznimno prirodne muzikalnosti, poput floridusa koji u renesansnoj polifonoj tradiciji slobodno ondulira nad cantusom firmusom.

  Lamentationes Hieremiae Prophetae Emilia de' Cavalierija zauzele su cijeli koncertni program, s kratkim interludijima u obliku Frescobaldijevih ricercara na orguljama, stoga je kontinuirano prevladavao osjećaj tuge i tjeskobe izazvane nevoljom koja je uništila kćer sionsku, Jeruzalem. Naime, bol nije izazvana toliko nestankom grada koji je nekoć bio simbol mira i božanske prisutnosti, koliko činom da je to pravedni Bog dopustio, odnosno čak potaknuo uništenjem gradskih bedema i Salomonovog hrama od strane Babilonaca te slanjem Židova u izgon. Iako biblijske Lamentacije dijele sličnosti s mezopotamskima, važno je razlikovati njihovu usmjerenost: dok su žalopojke u Babilonu izvođene s ciljem umirivanja bogova u nadi ponovne izgradnje grada, u slučaju Jeremijinih, one sadrže pokajanja i upite Bogu koji ostaju bez odgovora. To se beznađe očituje u smjelosti korištenja disonancama: skokovi za tritonus, pomaci za povećane sekunde i nepripravljene zaostajalice pridonose tjeskobi neuslišanih molitvi.

  Na završecima cjelina, međutim, postoji tračak svjetlosti: dok nas u tminu uvlače nelagodne (dis)harmonije, uvijek možemo računati na razrješenje u durski akord, gdje velika terca, dodatno efektnija zahvaljujući vokalnim arabeskama koje prije njezinog nastupa sofisticirano orbitiraju oko rješenja, poput sunčeve zrake rastjera mrak u kojemu smo se našli. Iako se ta formula ubraja u mnoga neizrečena pravila i konvencije glazbenoga jezika toga razdoblja, u ovoj situaciji poprima izraženu ulogu nositeljice spokoja uznemirenoj duši.

  Počeci segmenata također imaju svoj čar: u Vulgati pri prevođenju Biblije na latinski jezik ostavljena su hebrejska slova kojima su stihovi započinjali, što je skladateljima pružilo priliku da i njih uvedu u glazbu. S obzirom na to da nazivi slova sadrže jedan ili dva sloga, poput aleph ili beth, oni su činili savršenu podlogu za skladanje melizmatičnih intermedija koji svojom razrađenošću podsjećaju na iluminacije koje estetskom istaknutošću u tekstu svečano najavljuju dolazak novog sadržaja.

  

  Još je jedna posebnost ovoga djela uvođenje monodije, odnosno pjesme jednoga glasa uz instrumentalnu pratnju, čija intimnost i retorički karakter naglašavaju izražajnost materije. Važni su i dueti, gdje su se posebno istaknuli sopranistica Perrine Devillers i kontratenor Doron Schleifer božanskim dijalogom u visinama, gdje se glasovi gotovo stapaju zbog srodnosti njihovih raspona, dok suptilna razlika u nijansama obogaćuje njihovu zvučnost. Cijeli se vokalni aparat ističe izrazitom čistoćom i homogenošću glasova, koji jednako izvrsno funkcioniraju u solističkim momentima i zajedničkim harmoniziranjima.

  Njima podlogu daju jednako iznimni instrumentalisti, među kojima je i umjetnički voditelj Elam Rotem koji, osim ukusnim čembalističkim arpeggima, zborski slog upotpunjuje i vlastitim basovskim glasom, oživljavajući drevnu sliku cjelovitoga glazbenika čija se vještina za instrumentom odražava i u njegovu vokalnom izražaju. Uistinu, svi su Profeti primjer cilja kojemu stremi bazelska Schola Cantorum, dakle oblikovanju glazbenika koji muzički materijal shvaćaju na dubinskoj razini, rezultirajući izvedbom „školovanog“, a nimalo „školskog“ zvuka.

  

  Profeti su svojim nastupom prikazali kondenzaciju vazmenoga trodnevlja. Lamentacije podijeljene su u tri dana (Prima Die, Secunda Die, Tertia Die) koji unutar sebe sadržavaju po tri čitanja, odnosno lekcije (Prima Lectio, Lectio secunda, Lectio tertia) koje će također u baroku biti podloga francuskim leçons de ténèbres poput Couperinovih, između kojih su tri responzorija (Responsorium primum, secundum i tertium) koji prepričavaju događaje vezane za Isusovu smrt, povlačeći paralelu između njegove sudbine i one Jeruzalema, budući da su obje bile uzrokovane moralnim propustom naroda.

  Kako bi se pjevači i slušatelji odmorili od toga mračnog patosa, dani su međusobno odijeljeni već spomenutim orguljskim ricercarima Girolama Frescobaldija, u odmjerenoj izvedbi Aki Node. Ta je promjena zvučnosti suptilna budući da orgulje kao puhački instrument, u spoju s Frescobaldijevim skladanjem koralnoga prizvuka i sklonosti neuobičajenim disonancama, stvaraju tonsku sliku vrlo blisku Cavalierijevom ekspresivnom zborskom slogu, čime se prirodno stapaju s Lamentacijama u konzistentnu cjelinu. Završni je Miserere Francesca Severija zaključio koncert katarzičnom molitvom gdje je vokalni ansambl ponovno zasjao, pri čemu je nebeski savršeno intoniran posljednji akord ostao titrati u eteru dok ton nije u potpunosti sublimirao.

  

  Kao što je to potvrdio dugotrajan i entuzijastičan pljesak iz popunjenih klupa crkve svetoga Marka, koncert Profeta zasigurno će ostati zapamćen kao jedan od najboljih koje Pasionska baština može pružiti slušateljima.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 22. ožujka 2026.

  Perrine Devillers, sopran 
  Doron Schleifer, kontratenor 
  Jacob Lawrence, tenor 
  Loic Paulin, tenor 
  Elam Rotem, bas, čembalo i umjetničko vodstvo 
  Elizabeth Rumsey, lirone 
  Ori Harmelin, teorba 
  Aki Noda, orgulje

Piše: