Snaga zbora, nadahnut orkestar i muzikalni bariton

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Sarah Traubel, sopran, Matija Meić, bariton, Dawid Runtz, dirigent, Ivan Šćepanović, zborovođa, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Njemački rekvijem Johannesa Brahmsa, skladan za zbor, orkestar, sopran i bariton, monumentalno je vokalno-instrumentalno djelo, jedna od najvelebnijih duhovnih kompozicija koju baštinimo iz razdoblja njemačkog romantizma. Opus u kojem je Brahms sabrao svoju sklonost minucioznoj strukturalnoj i instrumentalnoj razradi ne suviše opsežnog tematskog materijala i demonstrirao veliko umijeće pisanja za ljudski glas, osobito za zbor, i zvukovno i vizualno impresivna je skladba koja na pozornici okuplja više od dvije stotine izvođača. Stoga je svaka njezina izvedba posebna svečanost, ali i prilika da iznova pokušamo razumjeti i osjetiti skladateljski habitus jednog od najvećih i najuspješnijih, ali isto tako jednog od najsuzdržanijih genija instrumentalne glazbe druge polovice 19. stoljeća.

  Pripovijest o Njemačkom rekvijemu i njegovu nastanku potaknutom gubitkom najprije prijatelja i podupiratelja Roberta Schumanna, a potom i majke, relativno je dobro poznata. Francuski muzikolog Pierre Verdier Rekvijem promatra kao ostvarenje Schumannova proroštva izrečenog petnaest godina prije njegova nastanka: „Quand il touchera de sa baguette magique les masses du chœur et de l'orchestre, prêtes à lui apporter toute leur puissance, de merveilleux aperçus des secrets du monde spirituel nous seront délivrés.“ (Kada svojom čarobnom palicom dotakne mase zbora i orkestra, spremne da mu stave na raspolaganje svu svoju snagu, bit će nam otkriveni čudesni uvidi u tajne duhovnog svijeta).

  Ti su čarobni uvidi u tajne duhovnoga svijeta svoje mjesto pronašli u uspjeloj sinergiji biblijskih tekstova i guste, pažljivo strukturirane glazbe koja izostankom melodičkih senzacija upućuje na nevjerojatnu maštovitost i skladateljsko znanje svoga autora, glazbenika koji je iz kratkih muzičkih motiva uspio izgraditi sedam veličanstvenih meditativnih stavaka.

  

  Locus communis većine tekstova koji se bave Njemačkim rekvijemom insistira na nekonfesionalnom i neliturgijskom karakteru djela, upućujući nas na sveobuhvatnost Brahmsove poruke koja onkraj svake religije razumije bremenitost ljudske prolaznosti, prolaznosti kakvu prispodobljuje izgažena trava ili uveli poljski cvijet. No, nemojmo se zavaravati: Brahmsova je poruka podjednako utemeljena u kršćanskoj vjeri u Božju milost i spasenje, koliko i u široj, humanističkoj ideji jednakosti svakoga pojedinog čovjeka. Nije li, u konačnici, temeljna poruka kršćanstva, danas nažalost često zaboravljena i prešućivana, da smo pred Bogom svi jednaki, a svatko pritom u svojoj jednakosti istovremeno Jedan po vlastitoj posebnosti? „Nema više: Židov – Grk! Nema više rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ Utješnost pravde koja počiva na izjednačavanju svih ljudi bez obzira na zemaljske kategorije ne implicira apriorno ekskulpiranje zla u čovjeku, nego nudi mogućnost razumijevanja i prihvaćanja silne raznolikosti ljudskog roda, njegovih talenata, interesa, nagnuća i mogućnosti. Nadu u takvu milost nudi Brahms svima koji ga žele čuti.

  Supostavljanje Brahmsova Njemačkog rekvijema s ostalim poznatim skladbama s kojima dijeli dio naslova, poslije više od 150 godina izvođenja ove skladbe čini se pomalo izlišnim, budući da je riječ o uglazbljivanju slobodno odabranih dijelova Psalama, Evanđelja, Poslanica i Otkrivenja te je samim tim očito izbjegavanje liturgijske forme mise za pokojne. Jednako je paradoksalno, međutim, odricanje vjerskog karaktera djela u cijelosti sazdanog na biblijskim tekstovima. Brahmsov Njemački rekvijem snažna je, harmonijski i polifonijski vrlo razvedena u okvirima jasne forme, a suzdržana u dojmu glazbeno-poetska cjelina koja svoju veličanstvenost postiže majstorskim povezivanjem teksta i glazbe.

  Ako je Brahms u nečemu uspio, onda je svakako svojom prelijepom glazbom uspio istaknuti istost svakoga pojedinog čovjeka u tegobnosti njegova zemaljskog puta i u potrebi za utjehom i nadom.

  

  Apsolutne zvijezde izvedbe u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije bili su članovi Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić i njihov fenomenalni dirigent Ivan Šćepanović. Kao nositelj partiture zbor ima iznimno zahtjevnu ulogu tijekom cijelog djela. Uz iznimku petoga stavka u kojem je poput odjeka solističkoj sopranskoj dionici, on je taj koji nas vodi kroz cijelu skladbu. Osim na samom početku prvoga stavka kada su, slušajući dirigenta Dawida Runtza, bili odviše tihi pokušavajući iznijeti zahtjevnost piana u jako sporom tempu, Goranovci su jasnim zapjevima usprkos nejasnim gestama dirigenta, dobro oblikovanim frazama i sjajnim moduliranjem dinamike pokazali da su tijekom posljednjih nekoliko godina postali izvrstan ansambl sposoban nositi se s najzahtjevnijim zadacima. Ivan Šćepanović, koji je sudjelovao u izvedbi pjevajući u zboru, očito je odličan dirigent koji zna kako raditi s vokalnim ansamblom, glazbenik koji dobro razumije strukturu i formu djela koje priprema i, ne manje važno, izvrsno balansira dionice u zboru. Osobito su kvalitete zbora došle do izražaja u fugama, kao i u krasno otpjevanom završnom stavku.

  Za razliku od Šćepanovića, Dawid Runtz nije se dobro snašao u partituri. Odviše spora tempa, osobito na početku, nejasne geste i, najproblematičnije od svega, inzistiranja na glasnijem orkestru nauštrb zbora a osobito baritona solo, ukazali su na dubiozno razumijevanje Brahmsove glazbe. Srećom, orkestar je i bez njegovih jasnih uputa vrlo lijepo svirao i svojski se trudio od stavka do stavka postići atmosferu kakvu zapovijedaju tekst i glazba. Vrlo ujednačeni u tonu i frazi bili su duboki gudači s violama u prvome stavku, a posebno prozračni i usuglašeni sa zborom bili su drveni puhači i violine u četvrtom stavku.

  

  Matija Meić pjevao je dionicu baritona, a njegov se vrlo lijepi i zvonki glas, nažalost, nije dovoljno dobro čuo zbog već rečene neprimjereno balansirane količine zvuka orkestra. Meić vrlo sugestivno i smireno gradi frazu, boja njegova glasa je ugodna i topla, a zapjevi su mu meki. To se, međutim ne bi moglo reći za mnogo hvaljenu Sarah Traubel, sopranisticu u čijoj su biografiji aklamacije uglavnom usmjerene na glumačke i scenske kvalitete. Ove potonje joj se, zbog uistinu vrlo lijepe vanjštine, svakako ne mogu poreći. No, problem je što ju je ljepše gledati no slušati. Traubel krasi reski, svijetli i vrlo moćan glas koji bojom uopće ne odgovara Brahmsovom Rekvijemu. Umjesto finih, oblih tonova i prozračnog timbra, dobili smo glasne, reske i odsječne fraze u znamenitom stavku u kojem nas Brahms podsjeća da je Gospodinova utjeha jednaka onoj majčinskoj.

  Ipak, sjajno pripremljen Zbor Ivan Goran Kovačić, nadahnut orkestar Zagrebačke filharmonije i muzikalni bariton Matija Meić osigurali su u cjelini vrlo lijep dojam, svečan, smirujući i utješan, upravo na tragu Brahmsove glazbe.

  © Jelena Knešaurek Carić, KLASIKA.hr, 17. ožujka 2026.

  Program:

  Johannes Brahms: Njemački rekvijem, op. 45

Piše: