Sidonija Lebar u središtu stilski raznolikog programa

Zagrebačka filharonija, Plavi cklus, Sidonija Lebar, violina, Evan Alexis Christ, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Na koncertu Zagrebačke filharmonije za pretplatnike Plavoga ciklusa održanom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u petak, 6. ožujka 2026. godine ponovno se predstavio dirigent Evan-Alexis Christ (1970.). Već godinama imaju priliku kao solisti nastupiti članovi orkestra pa je na ovome koncertu tu priliku dobila koncertna majstorica Sidonija Lebar. Na programu koncerta bile su skladbe iz razdoblja klasike, kasnoga romantizma koji završava oko 1914. godine prema periodizaciji glazbenih stilova muzikologa Carla Dahlhausa (1928–1989) i jednoga hrvatskog suvremenog skladatelja.

  Uvodna skladba Siegfriedova idila, WWV 103 Richarda Wagnera (1813–1883) izvorno je imala naslov Triebschenska idila, s Fidijevim pjevom ptica i narančastim svitanjem. Partitura skladbe bila je rođendanski i božićni dar supruzi Cosimi (1837–1930) za vrijeme boravka u mjestu Triebschen u Švicarskoj. U oba naslova skriven je njihov jednogodišnji sin Siegfried: nadimak mu je bio Fidi, a „narančasto svitanje“ povezano je s igrom svjetla koju su zamijetili u kući na zidovima u vrijeme Siegfriedova rođenja. Skladbu je na sam Cosimin rođendan u kući izveo manji sastav od sedamnaest glazbenika (flauta, oboa, dva klarineta, fagot, dva roga, truba, dvije prve violine, dvije druge violine, dvije viole, dva violončelo i kontrabas) iz orkestra Tonhalle iz Züricha. Prije prodaje partiture izdavaču Schott iz Mainza 1878. godine Wagner je proširio sastav gudača tako da u izvedbi sudjeluje do trideset i pet glazbenika, pa je u takvome sastavu nastupila i Zagrebačka filharmonija. U Siegfriedovoj idili nalaze se i neki motivi koje je kasnije uvrstio u muzičku dramu Siegfried, a u skladbu polaganoga tempa i mirnog ugođaja utkao je melodiju njemačke uspavanke Schlaf, Kindlein, schlaf (Spavaj, djetešce, spavaj). Novu glazbenu vrstu – simfonijsku pjesmu koju je prvi osmislio Cosimin otac Franz Liszt (1811–1886), Wagner je dobro poznavao pa je Siegfriedovu idilu skladao u slobodnijoj formi razgradivši sonatni oblik toliko karakterističan za prve stavke simfonija i neke druge vrste orkestralne glazbe, kako je iscrpno analizirao Matthew Lee Ciembor Boyle u svojoj diplomskoj radnji 2009. godine.

  Koncertantnu skladbu zamijenile su na ovome koncertu Zagrebačke filharmonije tri samostalne skladbe za violinu i orkestar Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791) koje bi se raspoređene prema shemi tempa polagani-brzi-polagani mogle podvesti pod formu koncerta. Bila su to dva brza ronda: Rondo u C-duru, KV 373 i Rondo u B-duru, KV 269 razdvojena Adagiom u E-duru, KV 261. U kronologiji koncerata Zagrebačke filharmonije do 1996. godine nisu navedene te tri skladbe pa je to bila njihova prva izvedba na koncertima ovog orkestra, kako je prije koncerta u razgovoru s muzikologinjom Janom Haluzom zaključila violinistica Sidonija Lebar, članica Zagrebačke filharmonije od 1991. godine. (Nije isključeno da su dva Mozartova ronda i Adagio za violinu i orkestar izveli u Zagrebu drugi orkestri – domaći ili gostujući, što je teško utvrditi s obzirom na neobrađene podatke o orkestralnim koncertima.) Tri samostalne skladbe za violinu i orkestar Mozart je – prema nekim izvorima, namijenio violinistu Antoniju Brunettiju (1744–1786). On ga je naslijedio 1776. godine u dvorskom orkestru grofa Hieronymusa von Colloreda (1732–1812), nadbiskupa Salzburga koji je i sam povremeno svirao violinu u orkestru. Rondo u C-duru, KV 373 počinje gracioznom temom koju donosi violina i preuzima orkestar koji ostaje čvrstim uporištem u virtuoznim epizodama violine između ponovljenih nastupa teme do velike kadence pripremljene dugim akordima gudača. Na nju se nastavlja Coda u kojoj se kao jeka izmjenjuju dionica prvih violina, oboa i solističko glazbalo. Adagiom u E-duru, KV 261 skladanim 1776. godine, zamijenio je Mozart polagani stavak u svome Petom koncertu za violinu i orkestar u A-duru, KV 219 koji je Brunetti – podložan tzv. talijanskom ukusu, ocijenio kao „ozbiljan i suviše učen“. Mirni, lirski Adagio u E-duru otkriva skladateljev stilski razvoj: nakon kratkoga orkestralnog uvoda nastupa violina čija se melodijska linija bez prekida razvija modulirajući kroz više tonaliteta do virtuozne kadence i Code s ponovljenom temom iz orkestralnog uvoda. Za Rondo u B-duru, KV 269 Mozart je osmislio jednostavnu temu u 6/8 (šestosminskoj) mjeri, po karakteru bližu galantnome stilu i komornome slogu. Tema se izmjenjuje s nizom epizoda veselog, ozbiljnog ili dramatskog ugođaja, čemu pridonose i povremeni kromatski pomaci u melodiji. I ovaj rondo ima solističku kadencu prije završnog nastupa solista i orkestra.

  Na početku drugoga dijela koncerta Zagrebačke filharmonije izveden je Simfonijski stavak, za orkestar hrvatskoga skladatelja Srđana Dedića (1965.). O djelu koje je skladano 2011. godine na narudžbu Zagrebačka filharmonije skladatelj je rekao: „Na stilski izraz djela utjecala je želja da napišem skladbu koja bi se dobro uklopila u repertoar Zagrebačke filharmonije, tako da sam težio objediniti elemente ponikle iz vlastitog iskustva suvremenog jezika s dramatikom, energijom i blještavilom kasnoromantičkog orkestra. Budući da vjerujem da strukture osnažuju spontane i intuitivne ideje, pet većih ulomaka protkano je tonskim i ritamskim nizovima, proizvoljno građenim ljestvicama i varijantama istih suzvučja u različitom kontekstu.“ U ovoj je skladbi Dedić doista iskoristio mogućnosti velikog simfonijskog orkestra iskoristivši po tri dionice drvenih puhačkih instrumenata, dvije harfe i više udaraljki uz timpane koje se ističu svojom specifičnom tonskom bojom poput marimbe, čeleste, i dr.

  

  Kao posljednju skladbu koncerta slušali smo suitu s odlomcima iz opere Kavalir s ružom, op. 59 Richarda Straussa (1864–1949). Komičnu operu Kavalir s ružom skladao je Strauss 1909. i 1910. godine na libreto književnika Huga von Hofmansthala (1874–1929) koji se temelji na dva francuska književna djela: romanu Les Aventures du Chevalier de Faublas (Doživljaji viteza Faublasa) Jeana-Baptistea Louvet de Couvraya (1760–1797) i komediji-baletu Monsieur de Pourceaugnac (Gospodin de Pourceaugnac) Jeana-Baptistea Poquelina (1622–1673), poznatog pod imenom Molière. Sedam stavaka koje je Strauss 1945. godine izdvojio u suitu nose naslove: Preludij, Pojava Oktavijana i predaja srebrne ruže, Pojava Valzacchija i Annine, Valcer, Trio, Duet i Finale: Valcer. Dva stavka s naslovom Valcer podsjećaju na Beč i ples iz 17. stojeća čiji su izvori u austrijskome seoskom folkloru. Već u 18. stoljeću prihvaća ga austrijsko plemstvo pa je radnja opere Kavalir s ružom smještena u Beč u 1740. godinu kad je carica Marija Terezija (1717–1780) naslijedila austrijsko prijestolje. Vrstan majstor instrumentacije Strauss je i u ovoj suiti, odnosno operi, kao i u svojim brojnim simfonijskim pjesmama i operama, koristio razne zvukovne mogućnosti instrumenata u melodijsko-ritamskim kombinacijama, tempu i dinamici, postižući izbalansiran zvuk.

  Maestro Evan-Alexis Christ, rođen u obitelji glazbenika porijeklom iz Grčke, imao je zanimljiv životni put. Već u djetinjstvu provedenom u Las Vegasu počeo je učiti obou i klavir pa je u tamošnjim komornom i simfonijskom orkestru svirao obou, a uskoro je postao i pomoćni dirigent. Na Sveučilištu Harvard u Cambridgeu, Massachussets završio je studij matematike i kompozicije. Nastavivši školovanje u Europi upisao je 1993. godine studij oboe i klavira na Akademiji Franz Liszt u Budimpešti, a zatim je studirao dirigiranje na Visokoj školi za glazbu u Leipzigu, gdje je osnovao i Mendelssohnov komorni orkestar. Od 2001. godine njegov rad podupire ustanova Dirigentforum. Dug je popis orkestara s kojima je surađivao Evan-Alexis Christ, a ništa kraći nije ni popis kazališta u kojima je bio glazbeni ravnatelj ili dirigent. Za nastupe maestro Evan-Alexis Christ dobiva izvrsne kritike, bez obzira izvodi li glazbeno-scenska djela koja obuhvaćaju gotovo cijeli opus Richarda Wagnera ili izvodi skladbe klasike, romantizma ili skladatelja 20. stoljeća, među kojima su i praizvedbe sedamdeset novih skladbi.

  

  Nakon osnovne glazbene naobrazbe stečene u rodnome Kopru, violinistica Sidonija Lebar završila je srednju glazbenu školu u Ljubljani gdje je vrlo rano postala članicom Slovenske filharmonije. Diplomski studij violine (1992.) i magisterij (1994.) završila je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu red. prof. Tonka Ninića (1934–2024). Izbrušena tehnika sviranja, stilski primjerena interpretacija i iznimna muzikalnost otvorili su joj još za vrijeme studija vrata Zagrebačke filharmonije, a nakon samo tri godine položila je audiciju za koncertnoga majstora. U bogatoj karijeri Sidonija Lebar bilježi nastupe kao solistica i u komornim ansamblima.

  Stilski raznolik program koncerta Zagrebačke filharmonije, održanog 6. ožujka 2026., mogao bi se podijeliti u dvije akustičke cjeline: u prvome dijelu Wagnerovu Siegfriedovu idilu i tri Mozartove skladbe za violinu i orkestar izveo je manji sastav u kome su uz gudače zastupljeni drveni puhači, rogovi i truba, dok je u drugome dijelu zaintrigirao sveobuhvatni zvuk velikoga orkestralnog sastava s drvenim puhačima (po tri dionice), limenim puhačima (rogovi, trube, tromboni, tuba), harfama i brojnim udaraljkama. Wagnerova Siegfriedova idila podastrla je svu ljepotu izjednačenoga gudačkog sastava koji su svojim bojama obogatili skromno zastupljeni puhački instrumenti. Mozartove tri skladbe za violinu i orkestar, izvedene također s manjim sastavom, u potpunosti su se približile orkestralnome zvuku iz vremena njihova nastanka. Kao solistica u Mozartove tri skladbe Sidonija Lebar potvrdila je sve već rečeno o njenome sviranju obilježenom jednostavnošću, preciznom intonacijom, promišljenim fraziranjem, muzikalnošću te dijalogom s orkestrom i dirigentom. Nastupom Sidonije Lebar Zagrebačka filharmonija željela je istaknuti ulogu žena u orkestru povodom Međunarodnoga dana žena 8. ožujka.

  

  Potvrđen kao interpret skladbi suvremenih skladatelja, maestro Evan-Alexis Christ upustio se u tumačenje Simfonijskoga stavka Srđana Dedića oblikujući zanimljive dinamičke plohe skladbe koja više odiše konsonantnim nego disonantnim harmonijskim postavkama, ističući detalje u pojedinim dionicama i zvučne boje. I ova je skladba bila još jedna stepenica u usponu prema završnoj skladbi koncerta – Straussovoj suiti iz opere Kavalir s ružom. U njenoj je interpretaciji maestro Evan-Alexis Christ pridobio sve glazbenike Zagrebačke filharmonije da poneseni njegovim sugestivnim, ali jasnim pokretima ruku i tijela iznjedre iz svojih glazbala najljepše tonove u brzim ili polaganim tempima, ostajući odmjereni u zadanim dinamičkim vrijednostima. Stavci različitoga karaktera nizali su se pred publikom uvevši je u virtualno vrijeme skladbe čiji je završetak, činilo nam se, došao prebrzo. Možda će zadovoljna publika, a po svemu sudeći i orkestar, zaželjeti da nas maestro Evan-Alexis Christ ponovno obraduje svojim umijećem dirigiranja i cjelovite interpretacije skladbi različitih stilova.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 15. ožujka 2026.

  Program:

  Richard Wagner: Siegfried idila, simfonijska poema
  Wolfgang Amadeus Mozart: Rondo KV 269, Rondo KV 373, Adagio KV 261
  Srđan Dedić: Simfonijski stavak, za orkestar
  Richard Strauss: Kavalir s ružom, suita op. 59

Piše: