Pogorelićev povratak u Lisinski u znaku sofisticirane interpretativne zrelosti

Ivo Pogorelić, glasovir, Lisinski subotom, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Ivu Pogorelića nije potrebno predstavljati. Svijet je za njega doznao na prestižnom natjecanju Fryderyk Chopin, kada je incident oko neobjašnjene eliminacije zahvaljujući podršci Marthe Argerich njegovo ime pogurao na vrh svjetske glazbene aktualnosti. Uslijedio je niz solističkih koncerata po cijelome svijetu, od Europe do Japana, te nastupi s najuglednijim orkestrima poput Berlinske, Bečke i Londonske filharmonije. U studiju snimio je brojne uspješne albume koji pokrivaju razdoblja od baroka do dvadesetog stoljeća, za koje mu je dodijeljena francuska nagrada Diapason d'or. U Zagrebu 1986. utemeljio je Zakladu za mlade glazbenike, dok je u Njemačkoj pokrenuo festival u svrhu podrške mladih glazbenika, što mu je uz zahvalnost svijeta kulture donijelo i formalno imenovanje UNESCO-a za ambasadora dobre volje. Njegovo međunarodno glazbeno djelovanje neumorno se nastavlja; stoga je na ovome koncertu sa zagrebačkom publikom odlučio podijeliti djela koja je ovjekovječio na albumima iz osamdesetih i devedesetih godina jer osim stalne potrage za novim programom, kao što je sâm istaknuo, povratak već izvođenim djelima ima svoju nezanemarivu vrijednost.

  Krcata koncertna dvorana Lisinskog dočekala je Pogorelića, čije samo ime izaziva poštovanje kada ga se izrekne, burnim pljeskom i iščekivanjem prvoga glasa koji će njegov dodir poslati u eter. Koncert je započet Engleskom suitom br. 2 u a-molu Johanna Sebastiana Bacha, koju je u pokret stavio motorični Preludij. Neprekinuti tok tonova u slušaču, zahvaljujući vještini izvođača koji djelo izvodi s iznimnom jasnoćom i konzistentnošću, stvara trans koji će trajati kroz cijelu suitu. Iako je glazbeni tok konstantan, napetost se naizmjence povećava i razrješuje, sve do kulminacije prije završnog ponavljanja prvog motiva, čime se djelo zaključuje. Gotovo bez stanke uslijedio je drugi stavak, Allemande, svojim sporijim tempom i introspektivnim karakterom dajući smiraj od intenziteta prvoga, ali s jednako razrađenom interpretativnom koncepcijom moćnih vrhunaca i nježnih smirenja. Nakon kraće briljantne Courante koja virtuoznošću donosi osvježenje atmosfere, vrlo emotivna Sarabande predstavlja vrhunac osjećajne ekspresivnosti suite. Bogate harmonije i spori tempo ovaj stavak čine meditativnom stankom koja, unatoč svojemu manje gustom rasporedu nota, ostavlja dojam emotivne težine pune čežnje, prvo iznesene bez ornamenata, zatim suptilno ukrašeno (Les agréments de la même Sarabande) kao što to pristaje baroknoj glazbi. Povratak u galantnu motoričnost i sofisticiranu polifoniju uslijedio je u obliku Bourréea, čiji je drugi dio jedini durski stavak suite. Izvođenjem živahnog Gigue brzog triolskog pulsa Pogorelić zaključuje suitu, još jednom pokazujući spretnost na razini njegove reputacije. Skrativši stanke između stavaka pridonio je koheziji djela i uspješno zadržao tijek misli od njezina početka do završetka.

  

  Promjenu paradigme Pogorelić u izvedbu unosi kroz Ravelov ciklus otmjenih i sentimentalnih valcera istoga naslova (Valses nobles et sentimentales), koje je izveo u skladu s njihovim imenom. Iz Bachove produhovljene racionalnosti prelazimo u eterične pejzaže Ravelovog impresionizma, pri čemu nastupa drastična promjena načina glazbene aprehenzije. Jasne retoričke izjave pretvaraju se u delikatne boje i nijanse u često nedefiniranom tonskom kontekstu. Potporu im daje pouzdana trodobna mjera, jer ritam glazbi daje osnovnu razinu predvidljivosti i strukture kako bi ona bila razumljiva, bez obzira na neočekivane preobrate harmonije. Upravo neočekivano započne prvi valcer, Modéré, très franc (Umjereno, vrlo iskreno), glasnim disonantnim akordima koji ne najavljuju nikakav određen tonalitet. Međutim, pojava razigrane melodije donese privremenu stabilnost, koja će ubrzo ponovno nestati zbog naglih uklona u razne tonalitete, dok se na samom kraju ne definira kratkom i jasnom kadencom. Drugi valcer, Assez lent, avec une expression intense (Dosta sporo, s intenzivnom ekspresijom) donosi plutajuću atmosferu karakterističnu za impresionističke komade poput onih Claudea Debussyja, čiji je utjecaj jasno primjetan u Ravelovom stvaralaštvu.

  To se ozračje nastavlja i u trećem valceru, Modéré (Umjereno), nešto izravnije tonalitetne građe, s uporabom pentatonike u kojoj izostanak polustupnja eliminira bilo kakvu mogućnost stvaranja harmonijske napetosti, zbog čega je vrlo popularna u impresionističkoj glazbi. Blago osvježenje tempa pojavljuje se u Assez animé (Dosta pokretno), iako je taj segment kratak i još uvijek karakterom blag i delikatan, s kromatski padajućim motivima. U bestežinskom stanju nastavlja posebno tonalitetno neuhvatljiv peti valcer, Presque lent, dans un sentiment intime (Skoro sporo, u intimnom osjećaju), prije no što šesti, Vif (Živo), u trajanju od trideset sekundi, razbije monotoniju svojom skakutavošću i brzim kromatskim pasažama. Kao izravan nastavak nadovezuje se sedmi, Moins vif (Manje živo), koji usprkos blagom usporenju zadržava razigranost prošloga, koja se dodatno ostvaruje Pogorelićevom izvrsnom artikulacijom, dok završnom kadencom, ponovno bez odugovlačenja, odlučno stavlja točku na i na kraju stavka. Posljednji valcer, Épilogue, lent (Epilog, sporo) ciklus dovodi do svog završetka u eteru, šireći tonalitet do krajnjih granica, čime kao da, iako u njemu postoji tonski centar, pitanja koja su se postavila ostavi bez odgovora. Veličina Pogorelićeve interpretacije u ovome slučaju naročito leži u činjenici da glazbi dopušta da se sama odvija i razvija, dok je on svojim znanjem jednostavno usmjerava, bez pretencioznih intervencija.

  Pogorelić nas u malo suzdržanije zanose vodi s Brahmsovim Trima intermezzima, op. 117. U ovome ciklusu skladanom 1892., pet godina prije skladateljeve smrti, osjeti se velika melankolija izmiješana s nježnošću i umjerenošću njegova uobičajenog jezika. Onirički svijet ovdje je važan motiv jer, kako je svojem prijatelju pisao, radi se o trima uspavankama njegove boli. Prvi intermezzo u notama nosi podnaslov u obliku dvaju stihova iz anonimne škotske pjesme koji glase: „Spavaj mirno, dijete moje, spavaj mirno i lijepo! / Bolno mi je vidjeti kako plačeš.“ Unatoč glavnoj temi u duru, djelo je ispunjeno prigušenom boli koja se u tihoj dinamici nenametljivo izražava čeznutljivim harmonijama. Središnji dio u molu također doprinosi toj težini, prije no što dođe do blagog razrješenja s povratkom durskog dijela. Kao što je skladatelj najavio, u svim trima skladbama prevladava srodan karakter. Stoga drugi intermezzo predstavlja nastavak istraživanja snovite melankolije, ovaj put s većom dinamičkom amplitudom i prevladavajućim molskim tonalitetom. Razmjeri drame također su veći, kulminirajući pred kraj sa složenim akordima ispod kojih u basu vreba kromatski pomak s povišenog četvrtog na peti stupanj, dok završetak u molu ne ostavlja prostor optimističnim osjećajima. Treći intermezzo, najdulji, vrlo zagušljivo započinje s molskom melodijom utrostručenoj u oktavama niskog registra koji će melodiju i harmonije obavijati tminom kroz trajanje djela. Središnji dio predstavlja previranje između svjetlosti i tame, snažne kontraste gdje melodija stremi u visine, a basi je usidruju u dubine. U završnome dijelu ponovno se pojavljuje melodija s početka, ovaj put uz veće dinamičke uzlete, poput posljednjih trzaja prije završnog smirenja, koje Pogorelić izvodi s velikom interpretativnom mudrošću.

  Nakon Brahmsove strukturirane liričnosti zaključak koncerta stiže nam u obliku posljednje sonate njegova velikoga uzora, Ludwiga van Beethovena. Njezina koncepcija, time što je dvostavačna, odskače od konvencija trostavačne sonate, što nije iznenađujuće s obzirom na skladateljevu karakterističnu buntovnost i individualnost, osobine koje svijet također pripisuje Pogoreliću. Prvi je stavak iznimno dramatičan, s brojnim disonancama i prošaran kontrapunktom češće korištenim u Beethovenovoj kasnoj fazi. Motivi skoka za malu septimu, kotrljajuća mala triola u basu koja uzlazno vodi do marcato tona, prisutnost brojnih smanjenih akorda kao i općenito mračno napetih segmenata elementi su koji mogu podsjetiti na Lisztovu Sonatu u h-molu koju smo krajem prošle godine imali priliku čuti na koncertu Barryja Douglasa (možemo biti zahvalni da u tako kratkom vremenu možemo slušati dvojicu velikana klavirskoga repertoara). Ti intenzivni motivi odlično oslikavaju unutarnju borbu Beethovena sa svojom sudbinom koja je ostavila velik trag na njegov stvaralački jezik, dodatno zahuktavajući njegov unutarnji plamen i potičući ga na umjetničku pobunu. Do izražaja dolazi Pogorelićeva energija i tehnička besprijekornost u izvedbi ovog djela, naročito s obzirom na to da je odrješitost u stavku gotovo neprestana, samo s vrlo kratkim digresijama gdje se parafraziraju akordi u punktiranom ritmu s početka, ali u piano dinamici.

  

  Kraj stavka donosi smiraj koji se nastavlja u kontrastnom drugom stavku, Arietta, oblika teme s varijacijama. Započinje iznošenjem vrlo jednostavne durske teme, čiji je razvoj zbog te jednostavnosti ponekad zahtjevno pratiti kroz sve složenije promjene. Kao suprotnost prvome stavku, ovdje prevladava ritmički sklad zbog savršenosti mjere (9/16, trodobna mjera s podjelom dobe na tri dijela) zajedno s durom koji sa sobom nosi mnogo svjetlije asocijacije, kao što je nadvladivost zle sudbine pred kojom se pojedinac nađe, uzdižući time skladateljevu situaciju iz individualnosti u općenitost, što je obilježje svakog remek-djela. Taj trijumf doživljava svoj vrhunac u trećoj varijaciji, gdje ushit potpuno obuzima glazbu kroz punktiran ritam i brz tempo, anakronistički podsjećajući na swing feel jazza.

  Taj je segment jednom neupućenom slušatelju bio toliko iznenađujući da ga je pripisao ekscentričnoj odluci izvođača, pokazujući time efekt koji nastaje kada se kroz izvedbu povežu interpretativni i skladateljski genij kojima je zajedničko obilježje odbacivanje rigidnosti ukočenih običaja. Nastavak u triolskom pulsu donosi smiraj nakon egzaltacije, s posebno profinjenim triolama u visokom registru koje Pogorelić izvodi s kristalnom čistoćom. Iako se pojavljuju naleti koji destabiliziraju harmoničnost i mogli bi preusmjeriti tok u negativnije misli, linija se svaki put stabilizira razrješenjem u durski akord. Najveća delikatnost dolazi do izražaja pred kraj skladbe u dugom izdržanom trileru ispod kojega melodija tiho teče, u izvedbi koja zadivljuje svojom jasnoćom u tako tihoj dinamici. U takvom nježnom svjetlucanju završava posljednji stavak sonate, ujedno posljednji svih Beethovenovih sonata.

  

  Prepuna dvorana je prizor koji obraduje svakog ljubitelja klasične glazbe, prizor koji nažalost nemamo priliku često vidjeti. Što se Pogorelićevog koncerta tiče, bila je više nego prepuna s obzirom na to da su zbog velike potražnje sjedala dodana na samu pozornicu. Iako je trajanje od preko dva i pol sata neke umorilo, nema sumnje da je velika većina s pozornošću i interesom primala njegove glazbene ideje razvijene brojnim godinama estetskoga oblikovanja, što se pokazalo i u duljini i intenzitetu završnih ovacija.  

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 23. veljače 2026.

  Program:

  Johann Sebastian Bach: Engleska suita br. 2 u a-molu, BWV 807

  Joseph Maurice Ravel: Plemeniti i sentimentalni valceri

  Johannes Brahms: Tri intermezza za glasovir, op. 117

  Ludwig van Beethoven: Sonata br. 32 u c-molu, op. 111