Konceptualna umjetnica u sektoru klasične glazbe

Medici.tv snimka: Simfonijski orkestar iz Montréala, Marie-Nicole Lemieux, kontraalt, Barbara Hannigan, dirigentica, Maison symphonique de Montréal, Kanada

• 

  Svijet klasične glazbe u 21. stoljeću obiluje umjetnicima koji su po mnogočemu jedinstvene pojave. Unatoč tome što su izvedbe aktualnoga reprodukcijskog trenutka izuzetno dotjerane, pa prevladava savršena površnost bez poniranja u dubinu i upuštanja u interpretacijski rizik, postoje glazbenici koji se tome donekle odupiru. Kanadska sopranistica i dirigentica Barbara Hannigan (1971.) primjer je takve umjetničke prakse. Prvu glazbenu poduku Hannigan je primila u svom rodnom gradu Waverleyu u  pokrajini Nova Scotia, a u dobi od 17 godina seli u Toronto gdje studira glazbu te stječe titulu magistrice glazbe. Potom se usavršavala u Institutu za mlade glazbenike Ravinia festivala kao i na Kraljevskom konzervatoriju u Hagu. Hannigan je primarno posebna po tome što istovremeno dirigira i pjeva solističku dionicu, za što je potrebna savršena sprema i još savršenija kontrola tijela i daha. Opisano prakticira u zahtjevnom, suvremenom repertoaru, što publiku mami na koncerte koji izlaze iz okvira ustaljenog repertoara.

  Dirigentski stil Barbare Hannigan odlikuju prozračne kode, gestikuliranje cijelim tijelom i primarni fokus na frazu, neovisno o tome je li instrumentalna ili vokalna. Nastupa i kao solistica uz orkestar pod vodstvom drugog dirigenta. Jedan takav nastup, danas označen kao legendaran, dogodio se u siječnju 2015. u londonskom Barbican centru. Pred Londonski simfonijski orkestar kojim je ravnao Sir Simon Rattle izašla je odjevena otprilike kao cheerleaderica te izvela koncertnu ariju Mysteries of the Macabre (izvadak iz opere Le grand Macabre) Györgya Ligetija. Radi se o vrlo zahtjevnoj ariji koju je Hannigan izvela uz koreografiju, a kostimom je htjela naglasiti apsurdnost scenskog momenta (na pozornici se pojavila s žvakaćom koju je izvadila iz usta i dala dirigentu u ruku) i dobiti na vizualnoj atraktivnosti izvedbe. Barbaru Hannigan možemo okarakterizirati kao konceptualnu umjetnicu u sektoru klasične glazbe.

  Barbara Hannigan poznata je i po intrigantnom izboru repertoara za ansamble kojima ravna. Nerijetko se na istom programu nađu skladatelji koji su djelovali u razmaku od nekoliko stoljeća, međutim kohezijska nit uvijek postoji i ništa nije slučajno. Internetska streaming platforma Medici.tv emitirala je koncert Simfonijskog orkestra iz Montréala (Orchestre symphonique de Montréal) pod njezinim vodstvom, s intrigantno skrojenim programom: luk se protezao od Josepha Haydna do Kurta Weilla, a započeo sa Simfonijom br. 90 u C-duru pod oznakom HOB. I:90 Josepha Haydna iz 1788. Od prvog takta Hannigan je oprezno gradila interpretaciju, nastojeći postići ujednačenu gradaciju. Motive koji se provlače partiturom jasno je ocrtala, a punu podršku pružili su joj odlični svirači-pojedinci u orkestru. Posebno ekspresivan zvuk emitirala je flauta solo, a iako orkestar posjeduje zvučni otisak čvrste unutarnje sprege, Haydn je zvučao toplo i nenametljivo, a zrcalila se stručnost dirigentice za glazbu austrijskog skladatelja. Simfonija br. 90 u svojoj strukturi sadrži Haydnu svojstvenu glazbenu šalu. Pri kraju trećeg stavka Allegro assai, koji furiozno juri prema kraju, Haydn zaokružuje cjelinu snažnim forteom koji simulira kraj. U tom trenutku dvoranom se prolomio pljesak, a dirigentica je napustila pult, međutim orkestar je na znak koncertnog majstora Andrewa Wana nastavio svirati i tek je tada Simfonija doista bila gotova. Nakon odslušanog, moramo se složiti s pokojnim maestrom Nikšom Barezom koji je jednom prilikom izjavio da su Haydnove simfonije jedna bolja od druge.

  Kao druga točka programa predstavljena je Plesna simfonija (Dance Symphony) Aarona Coplanda. Radi se trostavačnom djelu klasične forme (brzo – sporo – brzo) i kratkog trajanja – oko 15 minuta. Simfonija je nastala obradom glazbe za balet Grohg koji je u vrijeme nastanka (rane dvadesete prošlog stoljeća) bio previše radikalan za postavljanje na scenu. Hannigan je Plesnu shvatila kao ritualan, kontemplirajući ples s posebno naglašenim mračnim akcentima. Copland se pokazao kao izuzetan orkestrator koji unatoč razlomljenoj ritamskoj liniji održava unikatni glazbeni idiom. Hannigan je interpretaciju izgradila oko drugog stavka Andante moderato na koji se nadovezao treći Allegro. Prvi stavak Lento iskoristila je za uspostavu interpretacijskog koridora. U orkestru nas se posebno dojmio zvuk harfe i drvenih puhača.

  

  Drugi dio koncerta počeo je kao potpuna opreka finalu prvog djela. Na repertoaru se našao balet u jednom činu Pariška vedrina, nastao od skladbi Jacquesa Offenbacha. Radi se o svojevrsnom kolažu Offenbachove glazbe koji je u funkcionalnu cjelinu spojio Manuel Rosenthal. Dramaturški odlično posložena cjelina izvedbeno je sjajno tekla. Hannigan je sigurnom rukom orkestar vodila kroz feel good kajdanku francuskoga majstora. A sve je kulminiralo izvedbom Barcarole, gdje se dirigentici pridružila kontraaltistica Marie-Nicole Lemieux. Impresivno je kako je prije početka pjevanog djela Hannigan postavila tempo orkestru da ništa ne izmakne kontroli.

  Obje umjetnice pokazale su savršeno uvježban pjev, što je izazvalo erupciju oduševljenja u publici. Pariška vedrina zaključena je savršeno gradiranom interpretacijom omiljenog plesa Can-Cana. Kako se program približavao kraju, atmosfera u dvorani (Maison symphonique de Montréal) se zahuktavala. U takvoj atmosferi (opipljivoj i putem streaminga) slušali smo Rossinijev Duetto buffo di due gatti koji su dirigentica/pjevačica i njena kolegica Lemieux izvele scenski i glasovno gotovo savršeno, a priključio im se i orkestar koji je pojedinačno (koncertni majstor i vođa dionice violončela) i kolektivno mijaukao. Famozni duet popularizirale su majka i kći Montserrat Caballé i Montserrat Martí, a iako su i dalje u prednosti, imaju dostojne nasljednice. Kraj programa obilježile su dvije pjesme Kurta Weilla: Youkali i Lost in the Stars. Za izvedbu se Barbara Hannigan presvukla, a u drugoj pjesmi pokazala je potencijal koji bi mogao figurirati i u pop-repertoaru.

  

  Barbara Hannigan umjetnica je koja će kod svakog zainteresiranog slušatelja i gledatelja izazvati reakciju. Ne može joj se osporiti posvećen i promišljen pristup koji publici odgovara – naime nakon svake od četiri posljednje točke na koncertu o kojem govorimo članovi auditorija bili su na nogama, što je dovoljan pokazatelj pozitivnog prijema. Jasno je to i impresarijima, pa je nastupe Barbare Hannigan u Montréalu pratio pomno osmišljen program koji je uključivao i tečajeve plesa – lajtmotiva koncerta. Dakako pristup kanadske glazbenice neće se svakome dopasti, ali nekako nam se čini da to ni njoj samoj nije cilj.    

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 17. veljače 2026.

  Program:

  Joseph Haydn: Symphony No. 90 in C major
  Adagio – Allegro assai
  Andante
  Minuet – Trio
  Finale: Allegro assai

  Aaron Copland: Dance Symphony
  Introduction: Lento
  Andante moderato
  Allegro vivo

  Jacques Offenbach/Manuel Rosenthal: Gaîté Parisienne

  Gioachino Rossini: Duetto buffo di due gatti

  Kurt Weill: Youkali

  Kurt Weill: Lost in the Stars

Piše: