Bajkovita ljepota tona kao estetski credo interpretacije

Koncert otvaranja 9. Zimskog festivala, Ljubljana: Orkester i Zbor Slovenske filharmonije i solisti, Hector Berlioz – Romeo i Julija, Charles Dutoit, dirigent, Cankarjev dom

• 

  Deveti po redu Zimski festival u slovenskoj metropoli započeo je koncertom Slovenske filharmonije kojoj su se na pozornici Cankrajevog doma pridružili solisti, Državni zbor iz Kaunasa i Festivalski zbor Virtuozi iz Beograda. Velikim izvođačkim aparatom ravnao je legendarni Švicarac Charles Dutoit (1936.), stalni suradnik Ljetnog i Zimskog festivala, dvije najveće svetkovine klasične glazbe u našem okruženju. Prije početka koncerta publici su se obratili ravnatelj festivala, impresario bez premca Darko Brlek i dogradonačelnik Ljubljane Dejan Crnek, koji je istaknuo kako na Ljubljana festival otpada 20% kulturnog turizma u gradu. Navedeni je podatak izuzetno dostignuće i iz njega imamo puno za naučiti od naših susjeda. Kulturni turizam u Hrvata, makar u klasteru izvedbenih umjetnosti, bio je znatno razvijeniji u prošlom i početkom ovog stoljeća, dok posljednjih godina intenzivno slabi, uz poneki bljesak u Zagrebu i Dubrovniku.

  Na koncertu otvorenja festivala odzvanjala je glazba Hectora Berlioza (1803–1869), a na programu se našla dramatska simfonija Romeo i Julija, Op. 17, H. 79 nastala prema motivima istoimene Shakespeareove tragedije. Godine 1827. Berlioz je u pariškom kazalištu Odéon prvi put prisustvovao izvedbi Romea i Julije. Naslovnu ulogu tumačila je Harriet Smithson, koja ga je u potpunosti očarala. Njegova opčinjenost danas bi se smatrala opsesivnom jer je unajmio sobu s pogledom na njezinu spavaonicu(!). Romea i Juliju Berlioz je imaginirao punih dvanaest godina, a djelo koje predstavlja svojevrsni hibrid između simfonije, kantate i oratorija dovršio je 1839. Glavne junake tragedije u Berliozovom glazbenom viđenju utjelovljuje sama glazba, a zbor i solisti najavljuju radnju i komentiraju zbivanja. Skladatelj je bio uvjerenja da takve emocije može izraziti samo orkestralna glazba i zato, za razliku od  Gounoda, nije skladao operu. Ljubavni susret između Romea i Julije u potpunosti je ocrtan glazbom, čime je Berlioz stvorio snažan unutarnji teatar zvuka, dakako s jasnim narativnim lukom kako se publika ne bi izgubila u glazbenom moru. Simfonija traje sat i pol, sastoji se od tri djela tijekom kojih ljubavnici šute a orkestar govori, a posvećena je legendarnom violinistu Niccolòu Paganiniju, čija je izdašna financijska donacija omogućila Berliozu skladanje.

  Unatoč visokim godinama, Charles Dutoit cijeli je koncert odradio na nogama te se svojski potrudio predstaviti potpunu ljepotu zvuka. Kako mu je svojstveno, frazu je gradio postepeno, bez zalijetanja. Iz svakog pokreta bilo je vidljivo njegovo šezdesetgodišnje iskustvo, a orkestar mu se potpuno predao – vladalo je obostrano povjerenje. Glazbenici su bili odlično pripremljeni, a posebnu ljepotu zvuka prezentirale su četiri harfe. Gudačka sekcija također nije razočarala (koncertni majstor Miran Kobl), a puhače je dirigent držao u savršenom balansu kako se lirsko ozračje ne bi narušilo izljevima metalnog tona previše raspuhanih trombona.

  

  Zborove je krasio moćan i ujednačen pjev, iz čega je razvidna kvaliteta članova zbora (podjednako dobra muška i ženska sekcija) i umješnost zborovođa Robertasa Šervenikasa i Bojana Suđića. Kada govorimo o solistima, sopranistica Julie Boulianne i tenor Cyrille Dubois kvalitetno su otpjevali svoje dionice, ipak najbolju interpretaciju večeri ostvario je bas Edwin Crossley-Mercer koji je prodornim glasom i diskretnom scenskom igrom portretirao redovnika Lawrenca. Kada razmatramo negativne strane, Dutoitov pristup u kojem je sve položio na bajkovitu ljepotu tona, izostavivši pritom unutarnju strukturalnu napetost, nije posve opravdan. Kako bilo da bilo, publici se svidjelo pa su ovacije bile glasne i dugotrajne.

  Početkom ožujka ponovo ćemo se javiti iz Ljubljane, kada će binu ispod orgulja Gallusove sale zauzeti koncertni klavir za koji će sjesti legendarni rusko-španjolski pijanist Grigory Sokolov.

  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 12. veljače 2026.

Piše: