Misteriozne barikade i igra dobrog ukusa

CD Barricades, Thomas Dunford, lutnja, Jean Rondeau, čembalo, Erato, 2020.

• Album Barricades 2020. godine izdala je izdavačka kuća Erato, koja je povijesno bila specijalizirana za baroknu glazbu, pretežito francusku. Povezuje ju se s oživljavanjem interesa za to razdoblje jer je njezin prvi iskorak u tržište bio s izdanjem Charpentierovog Te Deuma 1953., čime je značajno doprinijela njegovoj popularnosti u široj javnosti. Osim baroka, među svojim izdanjima broji i suvremenu francusku klasičnu glazbu kroz skladatelje poput Poulenca i Messiaena.

  Misteriozne barikade Françoisa Couperina još uvijek su mi jednako misteriozne kao prvi put kad sam na njih naišao lutajući YouTubeom. Njihova jednostavnost i iskrenost su poput vela iza kojega se skriva dubina osjećaja koja priziva slušatelja da u nju svaki put ponovno uroni. Taj mi je prvi susret s djelom ostao obilježen spojem tamnih zvukovnih nijansi arčlutnje i svijetlog blistavog tona čembala, stoga i dan danas slušajući Les Barricades mystérieuses (Les Baricades Mïstérieuses, ako poštujemo ondašnji zapis) u izvedbi čembala solo, ne mogu se spriječiti od zamišljanja dionice lutnje. Doživljaj mi je bio tako snažan da sam morao nabaviti istoimeni CD kako bih otkrio ostale ukusne obrade baroknih skladbi s dvora Louisa XIV. i XV. koje su za naš užitak pripremili Jean Rondeau – jedan od najvećih čembalističkih imena našeg doba, i jednako izvrsni lutnjist i teorbist Thomas Dunford – uspješni solist i bliski suradnik orkestra Les Arts florissants, uz koje se u nekim skladbama priključuju i mezzosopranistica Léa Desandre, bariton Marc Mauillon i gambistica Myriam Rignol.

  Kružnost je važan element koji se proteže kroz cijeli album, s obzirom na to da je većina skladbi u obliku ronda, čije samo ime najavljuje cikličnost forme (rondeau = mali krug). Kao što to Rondeau i Dunford ističu u popratnoj knjižici, izvođenje i slušanje takve glazbe je poput preživanja pri kojemu proživljavamo iste ljepote svaki put na drukčiji način, jer je naš doživljaj obogaćen onim što je prošlo, i promijenit će se s onim što dolazi, stvarajući tako pomalo heraklitovski paradoks prolaznosti isprepletene s konstantnosti. Osim što ti orijentiri manifestirani u refrenima slušatelju pružaju osjećaj stabilnosti i psihološkog „povratka kući“, stvaraju formu koja je vrlo prikladna za improvizaciju, što su interpreti izvrsno iskoristili. Naime, ove izvedbe ne možemo nazivati obradama u punome smislu riječi, nego više improvizacijskim dijalogom koji za temelj uzima solističko instrumentalno djelo, u većini slučajeva skladano za lutnju/teorbu ili čembalo (iako se pojavljuje i pokoja gambistička skladba). Taj se dijalog može usporediti s igrom, jer podrazumijeva određena pravila odnosno neizrečen kontekst unutar kojeg se razni potezi odvijaju i zahvaljujući kojemu dobivaju smisao. Stoga je sasvim prirodno da u francuskom jeziku „igrati“ i „svirati“ dijele istu riječ („jouer“). Ludička je komponenta vrlo izražena u ovom neortodoksnom pristupu skladbama, zbog čega bi se izvedbe rigoroznome slušatelju mogle učiniti djetinjastima ili naivnima, međutim bon goût (dobar ukus, francuski barokni ideal umjerenosti i elegancije) itekako je u njima prisutan i potvrđuje da sloboda vođena senzibilitetom može uroditi glazbom koju je zaista vrijedno poslušati.

  

  U album nas dakle uvodi skladba Les Baricades Mïstérieuses, po kojoj je i dobio ime. Razne su hipoteze vezane za neobičan naslov skladbe: neki smatraju da se referira na tehniku style brisé (razlomljeni stil), također poznatu kao style luthé (lutnjistički stil) jer oponaša razlaganje akorda karakteristično za idiom lutnje, stvarajući nekakvu „zvučnu barijeru“ čiji tonski raspored ostaje nepromijenjen kroz cijelo djelo; drugi pak kažu da se radi o igri riječi s barrique, vinskom bačvom, jer bi monotonost ritma podsjećala na gaženje grožđa, time stvarajući vezu s dionizijskim kultom; postoje i teorije o aluzijama na maske, ženske trepavice, položaj sviračevih ruku dok svira…, što pokazuje koliko slobode ova skladba, a i glazba uopće, ostavlja slušateljevom doživljaju. Rondeau i Dunford bili su inventivni i u svojoj izvedbi, delikatno uklopivši dionicu za arčlutnju koja cijeloj zvučnoj slici daje dubinu i rezonantnost, potencirajući na taj način lebdeći osjećaj koji je već prisutan u samoj skladbi. Njihova je intervencija zaista dosljedna s načelom „ničega previše“ toga doba, budući da lutnja slijedi isti ritam kao čembalo, jednostavno svirajući akordne tonove u različitom intervalu. Tek se u završnoj repeticiji refrena sastaju svirajući unisono, donoseći osjećaj zaključka i zaokruženosti. Zadivljujuća je finoća ove interpretacije gdje je, unatoč sviranju na trzalačkim glazbalima kojima je kratkotrajan ton s jasnom atakom dio njihove prirode, svaka nota odsvirana bez raskoraka, što upućuje na nevjerojatnu sinergiju između svirača koji svaki svoj dah prilagođavaju drugome, pritom zadržavajući najveću lakoću izvedbe. 

  Robert de Visée sljedeći je skladatelj kojeg upoznajemo kroz izabrane skladbe iz Suite u d-molu. Riječ je ovaj put o parafrazi izvorno lutnjističke glazbe, jednako majstorski prilagođene dodatku čembala. Kao što lutnja Couperinova djela obogaćuje svojom rezonantnošću, tako čembalo ovdje daje jasnu ataku i ritmičnost koja je posebno prikladna jer se radi o stiliziranim plesovima. Širok je raspon ugođaja prisutan u stavcima, od sporije i meditativne Sarabande do živahne i poletne Gavotte u trajanju od svega pedeset sekundi, iako u svima prevladava osjećaj veličanstvenosti tako karakterističan za glazbu francuskoga dvora, jer de Visée je bio jedan od najznačajnijih kraljevih glazbenika toga doba. Posebno je zanimljiva izvedba Chaconne koja je koncipirana na način da pri svakoj repeticiji refrena raste u intenzitetu pomoću sve ukrašenije dionice čembala, znatno povećavajući zvučnu zasićenost i skoro prekrivajući melodiju arčlutnje. Takva razuzdana interpretacija na trenutke može djelovati kao da se približava ekscesu, međutim unosi jednu vrlo zanimljivu dinamiku glazbene igre koja je u tome razdoblju bila uobičajena među skladateljima-instrumentalistima, čime Rondeau i Dunford oživljavaju taj dio glazbene povijesti.

  Marc Mauillon, prominentan bariton kojega često imamo priliku čuti na francuskoj sceni u izvedbama opera poput Lullyjevih i Rameauovih, ovdje donosi posebno izražajnu izvedbu skladbe Mes jours s'en vont finir (Moji dani idu ka svojem okončanju), emotivno nabijene monodije uz basso continuo (ovdje sačinjen od čembala, arčlutnje i viole da gamba) gdje je centralna tema susret s vlastitom smrću i tugom napuštanja zemaljskoga života. Mauillon svojom vokalnom virtuoznošću i muzikalnošću izvrsno prenosi te tjeskobne misli, u izvedbi koja je istodobno osjećajno zanosna i tehnički fascinantna s obzirom na besprijekornu preciznost izvođenja sve zamršenijih ukrasa, dok basso continuo tu vokalnu lakoću usidruje u svojem monotonom ritmu i tamnim bojama.

  

  Les Voix humaines (Ljudski glasovi) je skladba koju je gambist Marin Marais skladao za svoj instrument. Gudački instrumenti, a viola da gamba naročito, svojom su frekvencijom vrlo bliski ljudskome glasu; stoga su savršen medij za takvu personifikaciju. Međutim, ovdje tu skladbu izvodi Dunford, zamjenjujući duge zadržane tonove gambe arpeggima i rezonantnošću lutnje. Unatoč već spomenutoj prirodi trzalačkih glazbala koja značajno otežava legato sviranje, u ovoj obradi to nije primjetno jer zvonkost instrumenta čini da se odsvirani tonovi preklapaju jedni preko drugih, čime se postiže kontinuitet. Uz to treba naravno spomenuti ljepotu izvedbe, kroz koju Dunford unosi posebnu ljudskost u ovu spokojno zanosnu skladbu.

  Slušajući Couperinova ronda, često na pamet pada sanjarenje u blaženome miru i pastoralni ugođaj, a u sljedećim skladbama to je posebno izraženo. Preludij u C-duru iz L'Art de toucher le clavecin kratak je isječak te atmosfere koji Rondeau donosi na čembalu, uz širenja i sažimanja koja podsjećaju na ritam smirenog disanja. La Ménétou sličnog je karaktera, ovaj put uz arčlutnju, vraćajući nas u ugođaj Barikada, iako sa živahnijom promjenom tempa prije kraja skladbe. Ukusna lutnjistička improvizacija prati glavnu melodiju na čembalu sve do završnog refrena gdje se unisono sjedine, dajući dojam da zvuk dolazi od jedinstvenog instrumenta.

  I viola da gamba svoj trenutak pronalazi u Maraisovoj skladbi La Rêveuse (Sanjareća), izvedenoj u pratnji lutnje. Posebno je to tajanstvena skladba čiji su Myriam Rignol i Thomas Dunford vjerni nositelji ugođaja, koji smirenim tempom i vrlo organičkim fraziranjem donose izvedbu koja bi se, da je prevedemo u vizualni medij, sasvim uklopila među poetične prizore Georgesa de la Toura, u kojima svijeća kao jedini izvor svjetlosti otkriva nježne obrise zamišljenih likova.

  Zaključujući ovaj skup snovitih skladbi Rondeau i Dunford izvode Couperinov Le Dodo, ou l'Amour au berceau (Drijemež, ili Amor u kolijevci). Skladba je prizvuka uspavanke, s ponavljajućim motivima i pratnjom u obliku razloženih akorda koji kao da slušatelja nastoje uljuljati u spokojan san. Na polovici skladbe dolazi do zakoračenja u mol, čime se unosi malo noćne tame prije povratka u dur. Tom osjećaju snenosti, osim periodičkih prijelaza melodije iz jednog instrumenta u drugi poput tihog razgovora, pridonosi i čembalistička tehnika nejednakih nota (notes inégales) gdje se lijeva i desna ruka na trenutke ritmički razilaze kako bi se melodiji dalo još ekspresivnosti igrom uzimanja i vraćanja uzetog vremena.

  

  Ugođajno osvježenje donijela je Léa Desandre, neustrašivo izvodeći Charpentierov Sans frayeur dans ce bois (Bez straha u ovu šumu) svojim toplim mezzosopranskim glasom. U djelo nas uvodi viola da gamba svirajući ostinato (koji se proteže kroz cijelu skladbu) tehnikom pizzicata, zatim se priključuje arčlutnja dodavajući samostalne tonove koji igraju ulogu ritmičkih i harmonijskih akcenata, nakon čega mezzosopranistica ulazi s melodijom u piano dinamici. Zanimljiv je efekt gradacije koji se postiže dodavanjem dionica, omogućujući instrumentima s manjim dinamičkim rasponom da postignu istinski crescendo, koji u ovom slučaju doživljava kulminaciju s dodatkom čembala kod repeticije prvog dijela, pri čemu se pizzicato na gambi zamijeni gudalom. Taj instrumentalni crescendo prati i glas koji postaje sve moćnijim kroz tok skladbe. Tematika teksta također naglašava taj emotivni rast: djevojka došavši sama u šumu ugleda pastira Tirsisa, simbol ljepote i pastoralnog života iz jedne od Vergilijevih ekloga, i žali što u njezinom indiferentnom srcu taj susret ne pobuđuje nikakve osjećaje. Pjesma je stoga vapaj za ispunjenim životom, jer što je život u kojemu ravnodušnost sprječava svaki užitak u ljepoti?

  Na kraju skladbe isti proces gradacije odvija se obrnuto, smanjujući broj dionica sve do trenutka kada gambistica posljednji put sama odsvira ostinato, time pretvarajući skladbu u zaokruženu cjelinu.

  Svojom izvedbom dviju skladbi iz Suite u d-molu manje poznatog skladatelja Jean-Henrija d'Angleberta Jean Rondeau stvorio je introspektivnu atmosferu iznimne poetičnosti. Prélude improvizatorskog je karaktera i slobodnog ritma, stvarajući osjećaj bestežinskog plutanja u eteru. Delikatnost potencirana je i Rondeauovim sviranjem na gornjem manualu čembala (tzv. petit jeu), pri čemu se žice trzaju bliže konjiću, što rezultira tišim nazalnim tonom. U Sarabande Grave, sličnoga ugođaja, pridružuje se Dunford s profinjenim arpeđiranjem na lutnji, u dijalogu gdje čembalo ipak ima glavnu riječ.

  Tri vrlo markantne skladbe virtuoznoga gambista Antoinea Forqueraya našle su svoje mjesto na ovom CD-u, na naš velik užitak. Temperamentna La Portugaise (Portugalska) svojim ritmičkim akcentima, pojačanima Dunfordovom uporabom strumming tehnike sviranja akorda, slušatelja odvodi u daleke iberske krajolike gdje plesačice u haljinama jarkih boja plešu uz pratnju zvuka kastanjeta. Odmor od ove vrućine i zelenu oazu pruža nam La Sylva, mirna i refleksivna skladba koja svojim naslovom i karakterom aludira na mitološki pojam šume. Uistinu, prelijevanje ovih bogatih akorda stvara atmosferu punu tajanstvenosti i drevnoga prizvuka koja u duši pobuđuje spokojan mir, iako taj spokoj nije lišen svoje čeznutljivosti i zanosa. Ovaj dašak Forquerayevog stvaralaštva zaključen je skladbom Jupiter, jednim od bisera ovog albuma zbog njegove atraktivnosti, iako je stvaranje poretka unutar ovako ravnomjerno kvalitetne selekcije djela uzaludan pokušaj. Posebno je efektan početak gdje Rondeau iznosi ritmični molski refren u niskom registru, nakon čega se u drugoj repeticiji priključuje Dunford duplirajući basovu dionicu na dubokim žicama lutnje snažnih vibracija. Epizode unose uzbudljive uklone u druge tonalitete, dok je refren sa svakom repeticijom sve razrađeniji. Nakon ponavljanja refrena u tihoj dinamici, slijedi neočekivan skok u paralelni dur s iznimno sitnim notnim vrijednostima u čembalu kojima oslonac daje lutnja svojim rezonantnim basovima. Zadivljujuća usklađenost koja se u skladbama poput Barikada manifestirala u obliku iznimno sinkroniziranih fraziranja čujna je i ovdje, u nevjerojatnoj ritmičkoj povezanosti čija je posljedica da je svaki ton virtuoznih pasaža odsviran istodobno na oba instrumenta. Na kraju toga središnjega durskoga dijela slijedi vrlo upečatljiva kadenca iza koje nastupi glasna tišina u iščekivanju neizbježnog povratka na refren. Kao i očekivano, taj refren predstavlja kulminaciju virtuoznosti i vatrenog zanosa, uz Dunfordovo ponovno inkorporiranje strumminga i Rondeauove vrtoglave pasaže. Eksplozivna kadenca s akcentom na svakom akordu i raskošnim arpeggiom u oboma instrumentima na posljednjemu daje prikladan zaključak ovoj posebno efektnoj skladbi, a tihi zvuk nalik flažoletu koji se čuje nakon što se dignu utisnute tipke na čembalu, poput točke na i daje delikatan šarm završetku.

  Kao posljednji smiraj na kraju ove divne glazbene selekcije na red dolazi skladatelj kojega ne bi bilo pravedno izostaviti, Jean-Philippe Rameau. Njegovu kompoziciju Je vous revois (Ponovno Vas vidim) izvode svi glazbenici koje smo imali priliku slušati u zadnjih devetnaest skladbi, kao u nekakvoj vrsti završnog naklona. Nježna je sjeta osjećaj koji prevladava u ovom profinjenom dijalogu dvoje ljubavnika sretnih što se nakon brojnih boli ponovno nalaze. Taj dijalog najavljuje Myriam Rignol na gambi svirajući dvohvate koji podsjećaju na dva ljudska glasa u komunikaciji, nakon čega se priključuju Mauillon i Desandre zajedno s pratnjom Rondeaua i Dunforda, u izrazito milozvučnom aranžmanu. Naravno, ljubavna radost ne bi imala svoj značaj da nema i težinu, stoga je drugi dio u molu, a disonance u njemu dočaravaju bol koju su zaljubljenici trpjeli prije svoga ponovnog susreta. Repriza prvoga dijela zatim nastupa bez čembala, pri čemu lutnja i gamba daju nježnu podlogu glasovima koji u tihoj dinamici u intervalu terce iznose esenciju duše koja titra od zaljubljenosti i čežnje.

  Bon goût u razdoblju afekta i zanosa unosi stabilnost nužnu za očuvanje ljepote od ekscesa i grubosti. Taj pojam, koji služi kao svojevrsna barikada barbarskome, nosi u sebi atemporalnost koju možemo slobodnim tumačenjem doživjeti kao dalek odjek grčke maksime koja je krasila ulaz u Apolonov hram u Delfima – μηδὲν ἄγαν (meden agan, ništa prekomjerno) – cilj moralne konotacije kojemu je također stremila klasična umjetnost. Rondeau i Dunford, kao i njihovi suradnici, pokazali su dubinsko razumijevanje toga principa, ostajući pri tome odani vlastitome stilu i donoseći zaista jedinstvenu perspektivu na baroknu glazbu. Kako i sami kažu, svoj su život posvetili dešifriranju hijeroglifskoga glazbenoga jezika, njegovih organičkih i oniričkih dimenzija. Oni su „preživači strastvene geste, flibustjeri radosti“!

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 27. rujna 2025.

  Program CD-a:

  1. Couperin (F): Second Livre De Pièces De Clavecin, Sixième Ordre - Les Baricades Mïstérieuses
  2. De Visée: Pièces De Théorbe Et De Luth, Suite #7 En Ré Mineur - Allemande La Royale
  3. De Visée: Pièces De Théorbe Et De Luth, Suite #7 En Ré Mineur - Courante
  4. De Visée: Pièces De Théorbe Et De Luth, Suite #7 En Ré Mineur - Sarabande
  5. De Visée: Pièces De Théorbe Et De Luth, Suite #7 En Ré Mineur - Gavotte
  6. De Visée: Pièces De Théorbe Et De Luth, Suite #7 En Ré Mineur - Chaconne
  7. De Visée: Pièces De Théorbe Et De Luth, Suite #7 En Ré Mineur - Mascarade, Rondeau
  8. Lambert: Mes Jours S'en Vont Finir
  9. Marais: Pièces De Viole, Livre Ii, Suite #3 En Ré Majeur - Les Voix Humaines
  10. Couperin (F): L'art De Toucher Le Clavecin - Premier Prélude
  11. Couperin (F): Second Livre De Pièces De Clavecin, Septième Ordre - 1. La Ménetou.
  12. Marais: Pièces De Viole, Livre Iim Suite D'un Goût Étrange - La Rêveuse
  13 Couperin (F): Troisième Livre De Pièces De Clavecin, Quinzième Ordre - 2. Le Dodo Ou L'amour Au Berceau
  14. Charpentier (Ma): Sans Frayeur Dans Ce Bois, H 467
  15. D'anglebert: Suite #3 En Ré Mineur - 1. Prélude
  16. D'anglebert: Suite #3 En Ré Mineur - 6. Sarabande Grave. Lentement
  17. Forqueray: La Portugaise. Marqué Et D'aplomb
  18. Forqueray: La Sylva. Très Tendrement
  19. Forqueray: Jupiter. Modérément
  20. Rameau: Je Vous Revois