Hagerova interpretacija kao dostojan hommage Milanu Horvatu

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus – In Memoriam Maestro Milan Horvat, dir. Leopold Hager

• 

  I ove se sezone, kao i niz ranijih, Zagrebačka filharmonija koncertom održanim 30. siječnja 2026. prisjetila svoga najdugovječnijega šefa-dirigenta – maestra Milana Horvata (1919–2014). Rođen iste godine u kojoj je orkestar utemeljen najprije kao udruga glazbenika pod nazivom Filharmonija kazališnog orkestra, a koja 1920. godine prema novome Statutu mijenja ime u Zagrebačka filharmonija, prvi put je njome dirigirao davne 1948. godine, dva dana nakon Božića s programom koji je ponovljen 5. siječnja 1949. Već u prvoj sezoni novoosnovanog Državnoga simfonijskog orkestra, koji pod tim nazivom djeluje od travnja 1948. godine kao profesionalni orkestar financiran iz državnog proračuna, profilirao se repertoar orkestra ali i maestra Milana Horvata. Više su bile zastupljenije skladbe europskih romantičara, manje skladbe iz ranijih glazbeno-stilskih razdoblja i glazba skladatelja 20. stoljeća. Nastavljajući na ranije prihvaćen program rada, istaknuto mjesto imale su praizvedbe skladbi hrvatskih (i sukladno tadašnjim društveno-političkim i kulturnim prilikama) jugoslavenskih skladatelja koji su intenzivnije počeli skladati nakon završetka Drugoga svjetskog rata, obogativši repertoar orkestralne glazbe u Hrvatskoj i nekim skladbama tematski povezanima s nedavno završenim ratom.

  Na programe koncerata podsjećanja na nekadašnje šefove-dirigente Lovru pl. Matačića (1899–1985) i Milana Horvata uvrštavaju se u pravilu skladbe iz njihova bogatog repertoara. Jedan od skladatelja čije su skladbe izvodili bio je Anton Bruckner (1824–1896) pa kreatorima programa Zagrebačke filharmonije sigurno nije bilo teško odlučiti se za odabir simfonije samozatajnog austrijskog skladatelja. Maestro Milan Horvat ravnao je izvedbama Brucknerove Simfonije br. 3 u d-molu, WAB 103, Simfonije br. 4 u Es-duru, WAB 104 s podnaslovom Romantična, Simfonije br. 5 u B-duru, WAB 105, Simfonije br. 6 u A-duru, WAB 106, Simfonije br. 7 u E-duru, WAB 107, Simfonije br. 8 u c-molu, WAB 108 i Simfonije br. 9 u d-molu, WAB 109 (čiji četvrti stavak skladatelj nije za života dovršio). Prema (nepotpunim) podatcima iz kronologije simfonijskih koncerata u Zagrebu, zagrebačkoj je publici Brucknerova Simfonija br. 8 u c-molu prvi put predstavljena na koncertu u Hrvatskome državnom kazalištu 12. listopada 1942. Izveli su je glazbenici Krugovalnoga komornog orkestra i neki glazbenici Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Lovre pl. Matačića. Od njenih osam izvedbi na koncertima Zagrebačke filharmonije do 2012. godine dvjema je ravnao Lovro pl. Matačić (1942. i 1974. godine); četiri puta za dirigentskim pultom je stajao Milan Horvat (1986., 1990., 1996, i 2000. godine), jedan put 2002. godine Johannes Wildner (1956.) i jedan put (17. veljače 2012.) maestro Leopold Hager (1935.) koji je izvedbu Zagrebačke filharmonije vodio i na koncertu 30. siječnja 2026. Unatoč visokoj dobi (i sjedeći tijekom izvedbe) maestro Hager je zahvaljujući respektabilnom znanju i iskustvu u dugogodišnjem radu s brojnim opernim i simfonijskim orkestrima, ostvario snažnu i uvjerljivu suradnju s raspoloženim glazbenicima Zagrebačke filharmonije održavši zanimanje publike na istoj razini od početka do završetka simfonije koja traje gotovo osamdesetak minuta.

  

  Autorica teksta u programskoj knjižici – muzikologinja Karolina Rugle, opširno je ocrtala dugu karijeru maestra Leopolda Hagera rodom iz Salzburga, koji je na slavnom Sveučilištu za glazbu Mozarteum studirao dirigiranje, orgulje, klavir, čembalo i kompoziciju. Kad je riječ o velikim dirigentima (što maestro Hager sigurno jest) zanimaju nas i kontakti sa zagrebačkim orkestrima što, dakako, još nije u potpunosti istraženo. U Zagrebu je maestro Hager nastupao samo sa Zagrebačkom filharmonijom, a za nastupe sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije nema podataka do 2010. godine prema monografiji objavljenoj o 80. obljetnici tog orkestra. Od prvog nastupa u Zagrebu 27. rujna 1974. maestro Hager nastupio je još dvadeset puta (uključujući i koncert 30. siječnja 2026.) s repertoarom skladatelja bečke klasike i romantizma te praizvedbom skladbe Why not? Dalibora Bukvića (1968.). Godine 2011. bio je član žirija 5. Međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić održanog od 3. – 7. listopada, a nekoliko sezona (od 2013. do 2016. godine) bio je gost-dirigent Zagrebačke filharmonije, što mu je omogućilo da bolje upozna orkestar i (možda) utječe na programe koncertnih sezona.

  Brucknerovom Simfonijom br. 8 maestro Leopold Hager ravnao je na koncertu In memoriam Lovro pl. Matačić 17. veljače 2012., za koji je Zvonimir Bajević u uvodu osvrta na portalu Klasika.hr rekao da „Koncerti s predznakom našeg najznačajnijeg dirigenta, Lovre pl. Matačića, uvijek posjeduju posebnu umjetničku težinu, a koncert Zagrebačke filharmonije pod nazivom In memoriam Lovro pl. Matačić svakako u tom smislu predstavlja perjanicu u obnavljanju sjećanja na tog velikog umjetnika.“ Koncertom 30. siječnja 2026. Zagrebačka filharmonija i maestro Leopold Hager prisjetili su se sigurno još jednog od velikih hrvatskih dirigenata – maestra Milana Horvata, koji je tijekom trinaest godina (od 1956. do 1969.) kao ravnatelj i šef-dirigent stvarao repertoar orkestra, angažirao vrhunske dirigente te vokalne i instrumentalne soliste, dogovarao brojna gostovanja u inozemstvu, svrstavajući Zagrebačku filharmoniju uz bok tadašnjih najboljih orkestara u Europi. Budući da podatci pokazuju da je na ranijih osam izvedbi Brucknerove Simfonije br. 8 u c-molu Horvat dirigirao čak četiri puta, moglo bi se reći da je njen odabir bio logičan i dobrodošao u predstavljanju Velikih simfoničara, kako se nekoliko sezona zvao jedan od ciklusa Zagrebačke filharmonije.

  

  Svoju najdulju simfoniju, Osmu, Anton Bruckner počeo je skladati još 1884. godine i završio je tri godine kasnije. Kako se dirigent Hermann Levi (1839–1900), kojem je Bruckner pokazao svoje djelo, nije najpovoljnije o njemu izrazio, zdvojni skladatelj je – kao i više puta ranije, prionuo poslu i do 1890. godine dovršio drugu inačicu simfonije koju je posvetio austrijskom caru i kralju Franji Josipu I. (1830–1916). Simfonija ima četiri stavka, a u njihovome rasporedu Bruckner je odstupio od klasičnoga slijeda, stavivši kao drugi brzi Scherzo a kao treći polagani Adagio, ujedno i najdulji stavak (cca 27 minuta) koji je u formalnome smislu ostvario kao rondo u pet dijelova (A – B – A' – B' – A). Prvi stavak koji počinje u tajanstvenome, tihom ozračju gudača i rogova osmišljen je u sonatnom obliku (Ekspozicija – Provedba – Repriza + Coda) s uobičajene dvije teme. Ne previše brzi Scherzo sa polaganijim Triom formalno odgovara obrascu A – B – A – C – A – B – A, a četvrti stavak svečanog ugođaja u kome se također naziru dijelovi sonatnog oblika počinje kratkim uvodom gudača potpomognutih akordima limenih puhača u čiji je sastav – uz četiri roga, tri trube, tri trombona i tubu, uključio i četiri Wagnerove tube, na što se nadovezuje prva tema.

  Ne dovodeći simfoniju u vezu s nekim programom, ovaj svečani uvod Bruckner je kasnije protumačio kao najavu predstojećeg susreta triju careva, što je naglašeno osnaženim sastavom limenih puhača. Za svoju osmu simfoniju Bruckner je predvidio veliki orkestar – uz gudače i već spomenute limene puhače, po tri su dionice drvenih puhača, tri harfe i udaraljke: timpani, triangl i činele. Melodijske linije u temama jasno su određene; melodijske invencije nije skladatelju uzmanjkalo ni u osmišljavanju motiva (tema) u prijelaznim odsjecima stavaka, a sve ih je potkrijepio čvrstim harmonijama kadikad disonantnoga prizvuka kojima je postigao napetost i izražajnost odabravši promišljeno kao nositelje tematske građe pojedine instrumente iz velikoga orkestralnog sastava. Značajnu ulogu u zaokruženome tumačenju izvornika dobila je i dinamika koju je Bruckner naznačio u iznimno velikom rasponu, postavivši i u tom aspektu interpretacije visoke zahtjeve za sve glazbenike orchestra.

  Ova izvedba Brucknerove Simfonije br. 8 u c-molu može se bez dvojbe uvrstiti među najbolje u ovome dijelu koncertne sezone. Maestro Leopold Hager proniknuo je u Brucknerov rukopis, ne prepustivši slučaju ni jedan detalj iz partiture ove iznimno duge skladbe koja iziskuje punu koncentraciju kako dirigenta, tako i svih glazbenika. Preciznim pokretima vodio je Zagrebačku filharmoniju od tajanstvenog pianissima na početku prvoga stavka do sjajnog, svečanog kraja četvrtog stavka, naglasivši tek diskretnim odmacima tijela uključivanje pojedinih instrumenata i zamišljene dinamičke vrijednosti. Pomno razrađeni detalji skladbe imali su oslonac u izvrsnoj intonaciji, različite ritamske varijante uklopile su se u zadane mjere i tempo kojeg su tek nakratko promijenili agogički odmaci. Čitav orkestar djelovao je kao jedinstveni sastav u kojem je svaki od glazbenika iskoristio svoje sviračke vještine sudjelujući u zanosnom i muzikalnom „hodu kroz partituru“, kako je zamislio maestro Leopold Hager, pruživši publici pravi užitak slušanja i doživljavanja Brucknerove glazbe.

  Ljepotu izvedbe osnažila je iznimno dobra suradnja orkestra i dirigenta koji je umio potaknuti glazbenike da sviraju prema zamišljenoj dinamici punim i snažnim tonom u glasnim dijelovima, odnosno uvjerljivo u tihim dijelovima skladbe, povezujući ih postupnim crescendom ili decrescendom, sačuvavši pritom privlačnu boju tona kako gudača, tako i drvenih i pojačanih limenih puhača, čije blještavilo nije preraslo u zaglušnu buku.

  Ovaj koncert pokazao se punim pogotkom pri odabiru Brucknerove simfonije i dirigenta Leopolda Hagera, vrsnog tumača klasičnog i romantičnoga orkestralnog repertoara, koji sa Zagrebačkom filharmonijom (povremeno) surađuje već više od pet desetljeća: od vremena kad je šef-dirigent bio Lovro pl. Matačić, nasljednik najdugovječnijega šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije Milana Horvata, kome je u spomen priređen ovaj uspjeli koncert.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 8. veljače 2026.

  Program:

  Anton Bruckner: Osma simfonija u c-molu, WAB 108

Piše: