Weber i Brahms kao ispit zrelosti splitskog orkestra
Orkestar Hrvatskog narodnog kazališta Split, Maximiliano Martin, klarinet, Johannes Wildner, dirigent
-
Sve je o ovom koncertu neobično ako promatramo standardni repertoarni izbor splitske kazališne kuće; štoviše, čak i onaj svečarsko-prigodničarski. Inozemni dirigenti počaste nas u solsticijskom vremenu i to najčešće kao operni autoriteti. Nota bene, često počastimo i mi njih (suncem, morem, spizom i honorarom) i dolaskom na predstave tijekom kojih curriculum vitae čitaš duže od uvertire u prvi čin, a umjetnički učinak zna biti i osrednji.
Von Weberova djela u prvom dijelu programa, Brahmsovo simfonijsko izdanje u drugom dijelu: sve je pozivalo na dolazak. Solist je bio klarinetist, a to je gotovo endemski kuriozum i iznimka (koja ne potvrđuje ništa, da to odmah raščistimo).
Summa summarum: Split je dobio novu političku šansu polovinom prošle godine, kazalište je dobilo novo vodstvo, za sada privremeno, a vrijeme će (i vox populi) ispričati svoj epilog.
Vratimo se koncertu. Carl Maria von Weber u svega četiri desetljeća života (1786–1826) – vjerujem da je sada jasnija namjera oblikovanja recentnog programa, stekao je atribute pijanističkog virtuoza, uglavio je temelje njemačke romantične opere i jedan je od kreatora njemačkog romantičnoga glazbenog izraza. Weber je, uz navedeno, bio ljubitelj drvenih puhača. Koncert za fagot, concertina za rog i obou, sonata i trio za flautu u g-molu, te četiri kanonska djela za klarinet koji je skladatelju bio pri srcu kao solistički instrument iznimnih izražajnih mogućnosti: Concertino op. 26, Gran duo concertante za klarinet i klavir (što je, de facto, trostavačna sonata za dva virtuozna izvođača), Koncert u f-molu, op. 73. i Koncert u Es-duru, op. 74. Čestito ćemo završiti ovaj niz s još dva djela: Varijacije op. 33 i Klarinet kvintet op. 34. Weber se, kako je prikazano, upisao na vječnu mapu klarinetske literature i definitivno je nezamisliva ikakva ozbiljna klarinetska solistička karijera i/ili odrastanje i stasavanje uz taj instrument koju ne dotiče Weberovo djelo. U svjetlu složenijih post-Weberovih partitura koncertne literature za klarinet (Spohr, Tomasi, Copland, Francaix, Nielsen, Bozza) možemo reći da dva Koncerta: op. 73 i op. 74., uz Mozartov nenadmašni A-dur koncert za klarinet i orkestar KV 622, ostaju simboli stila, preciznosti, ukusa, dojma, virtuoznosti i, na neki način, conditio sine qua non ulaska u društvo ozbiljnih klarinetista.
Budući da sam akademsku titulu zaradio upravo kao klarinetist, imam i dug i dužnost prema instrumentu koji me životno prati progovoriti nešto opsežnije o solističkom prinosu Maximiliana Martina u Koncertu br. 2, Es-dur, op. 74 za klarinet i orkestar. Riječ je o solistu, komornom glazbeniku i pedagogu ozbiljne međunarodne karijere koji snima klarinetski repertoar, drži majstorske tečajeve, honorarno predaje na sveučilištima i svira solo poziciju u Škotskom komornom orkestru. Od prvih taktova koncerta naglašenom gestom sudjeluje u scenskoj kreaciji, komunicira s orkestrom i publikom na osobit način koji ga opušta i nosi kroz partituru. Scenski decorum mu je uistinu neobičan, ali nije za zamjeriti. U koordinatama u kojima on djeluje glazba je zvonka radost, lišena strogoće scenskog prizora. Iskreno, nije mi smetalo, dapače, ali ostavljam prostora i za drugačiji dojam. Tonski je izuzetan, s odabranom dinamikom od pianissima do galantnog mezzofortea. Da se razumijemo: klarinet ima širi i moćniji dinamički raspon; ovakva tonska draperija je izvođački izbor za ovo djelo – uzbuđenje je u osluškivanju najtiših vibracija klarinetskog tona i tek pokojeg forte izboja. Sitni tehnički propusti bili su vješto prikriveni, onkraj izvedbe, a nastajali su zbog dinamičko-agogičkog nijansiranja koje se suzdržavalo od tonske širine.
Drugi stavak, Romanca, bila je najbolji reprezent onoga što solist želi postići izvedbom. Pianissimo iznimne čujnosti i tonske topline, mekano, romantičarsko kadenciranje uz odmjerena uzbuđenja u okviru stila, virtuozne epizode koje ne remete raspoloženje stavka, otkrivaju umjetnika u razigranosti i slobodi kreacije. U prvom i trećem stavku donio je puno zanimljivih detalja i glazbenih rješenja, a donio je i radost iskrenog, organskog muziciranja koje, i kad i ako pretjera, ostavlja dojam na slušatelje te potvrđuje status i karizmu ozbiljnog svirača. Nastojim njegovu izvedbu promatrati u kontekstu pojedinca koji je zaslužio darovitošću, iznimnim sposobnostima i radom pravo na posebnost, na rješenja koja su promišljena, sustavna i zrcale želju za upravo tom i takvom prezentacijom. Drugim riječima, ako vam se ne sviđa – ne možete mu odreći autentičnost i intrigantnost u traganju za osobnim glazbenim jezikom. Da je barem više ovakvih prilika s orkestrima za mlade hrvatske puhače, osobito u Splitu – zlata bi vrijedilo!
Središnju, maločas opisanu točku, uokvirile su dvije orkestarske izvedbe. Koncert je otvoren uvertirom najslavnije Weberove opere Strijelac vilenjak, op.77 iz 1821. Dirigent večeri je iskusni Austrijanac Johannes Wildner, obrazovan kao violinist i muzikolog. Osim klarinet-koncerta, dirigirao je napamet, vrlo suvereno, maštovito, s iskrenom radošću i vrlo naglašenom dirigentskom gestom. Evidentno je uživao u partiturama koje izvrsno poznaje, korelirao je izuzetno ugodna i promišljena glazbena rješenja s orkestrom i auditorijom te je ispraćen punom podrškom publike. Njegov životopis dostupan je na mrežnim stranicama, ali i da ništa od zapisanog ne pročitate, ostaje duboka impresija glazbenikom koji voli, razumije i proživljava dramu uzbudljive Weberove operne kajdanke.
Orkestar splitske opere odgovorio je njegovim zahtjevima u mjeri nedvojbenog entuzijazma i toplinom šarma dobre dirigentske ruke. Weberova uvertira imala je uspona i padova. Glazba je to koja traži veliku preciznost od izvođača. Orkestar je ponudio dijelove izvrsne stilske ujednačenosti, iskričavih pasaža i vrlo dojmljivih kretanja u puhačkom ansamblu, ali i povremenih neujednačenih atacca, ritmičkih lutanja i intonativne nepreciznosti.
Klarinetista je pratio smanjeni orkestarski sastav, kako je to i naloženo, ali i tu je primjetan raspon od divnih taktova usuglašenosti i zajedničkog vibrantnog akorda do zastiranja solističke partiture dinamičkim pretjerivanjima i pomalo tromim dubokim linijama orkestra.
Uspjeliji simfonijski dio nedvojbeno je bila Brahmsova Simfonija br.4, e-mol, op. 98 koja je oblikom, razradom motiva, inventivnošću melodijskih linija i kompaktnošću stavaka apogej skladateljevog simfonijskog stila. Orkestar je dva posljednja stavka: Allegro giocoso (koji je, de facto, passacaglia u redizajniranoj varijanti sukladno stilskoj epohi) i Allegro energico e passionato izveo jako dobro, bogatim zvučnim koloritom, poletno i mediteranski zanosno, što i odgovara raspoloženju navedenih odlomaka. Wildner je osjetio interni impuls orkestra i majstorski ugradio svoje elemente dinamičko-agogičkog mozaika na val poticaja koji ga je na sceni zatekao. Time je dojam prva dva stavka uvelike popravljen i koncertna večer je, na radost publike i potpisnika ovih redaka, u radosti i odobravanju privedena kraju.
Ostaje pitanje: je li moguće češće izvesti orkestar na svjetlo pozornice koja, u pravilu, pripada vokalnim solistima i tako obogatiti kulturni obzor Dalmacije simfonijsko-koncertnim repertoarom koji priliči upravo kazališnoj kući i velikom orkestru? Ovakav repertoar je estetsko i zvučno područje sazrijevanja i imaginacije izvođača i publike, drugim riječima: ovakvim izborima smo (uz sve kritike i nedostatke koji se mogu pripisati raznim divergencijama i neredima) svi na dobitku. Za par dana se, ovako i onako, vraćamo Tijardoviću. Igla kompasa pokazuje sjever, ali odredište ponekad valja promijeniti. Zapjevat ćemo sigurno!
© Jure Šaban-Stanić, KLASIKA.hr, 5. veljače 2026.