Rafinirana igra koloritima fortepiana i klavira

Glazbeni umjetnici Zagrebu: Putovanje kroz vrijeme, Terezija Cukrov, fortepiano i klavir, Koncertna dvorana Lisinski – Mala dvorana

• 

  Terezija Cukrov međunarodno je priznata klaviristica. Školovala se u Puli, studirala u Zagrebu, zatim se usavršavala u Bergamu, Parizu, magistrirala u New Yorku, te doktorirala u New Brunswicku, nakon čega je održala brojne seminare u Hrvatskoj, SAD-u i Hong Kongu. Svoju je solističku karijeru započela recitalom u Carnegie Hallu 2008., dok je njezin interes za povijesne instrumente potaknuo američki pijanist i muzikolog Malcolm Bilson. Plodove toga interesa i dugogodišnje predanosti podijelila je s nama u solističkom recitalu u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, pod naslovom Putovanje kroz vrijeme.

  Malo je trenutaka u kojima čovjek sadašnjice može pronaći utočište od buke koja ga okružuje. Naročito u gradu, čini se da je sve što se kreće bučno, sve odašilje snažne vibracije koje otežavaju bilo kakav oblik introspekcije ili sanjarenja. Glazba također, bar ona koju nazivamo popularnom, kao da se bacila u vrtoglavo natjecanje s glasnoćom okoline, ne bi li je nadjačala i nakratko zadržala pozornost slušatelja. U takvim vremenima koncerti poput recitala Terezije Cukrov podsjećaju nas da postoje mjesta i trenutci koji nam poklanjaju predah i u koje nemir svakodnevice ne može prodrijeti.

  Pijanistica (i fortepianistica) svoj je koncert osmislila kao ukusnu igru koloritima fortepiana i klavira, čime je, osim postizanja povijesne obaviještenosti i vjernosti izvornim idejama skladatelja, stvorila originalnu sliku koja u svakom svojem segmentu zadržava zvukovnu svježinu, time potencirajući upečatljivost izvedbe. Započevši Mozartovim Adagiom u h-molu, posebno izražajnom skladbom ozbiljnijega karaktera, slušatelji su uvedeni u suptilne boje danas rijetko korištenog fortepiana. Zbog njegove nježnosti, pri prvom slušanju potrebno je biti posebno pažljiv kako bi se zamijetile sve nijanse izvedbe, kojih je mnogo s obzirom na izrazit senzibilitet koji Cukrov unosi u interpretaciju. Kroz glazbeni tijek navikavamo se na posebnosti instrumenta, uočavamo kako dinamički raspon koji nam se prvobitno činio skučenim postaje sve širi, te kako se i u nama budi senzibilitet potreban za istinski užitak u autentičnoj izvedbi jer, kao što je to čest slučaj kod povijesno obaviještene interpretacije, specifična istančanost podrazumijeva se ne samo kod izvođača, nego i kod slušatelja.

  Mozartova je Sonata u D-duru, KV 284 uistinu zasjala na prigodnom instrumentu koji je, kao što Cukrov navodi, izrađen u stilu onoga na kojemu je sâm skladatelj svirao, a izvrsna izvedba dočarala je briljantnu virtuoznost prvog i trećeg stavka, kao i galantnu suzdržanost drugoga. Zanimljivo je uočiti kako je karakteristična razigranost dodatno naglašena zveckavim i nazalnijim zvukom fortepiana, čime dobiva posve drukčiji prizvuk od uobičajene klavirske zvonkosti i glasnoće na koju smo navikli, što odlično pristaje karakteru glazbe.

  Fortepiano potaknuo nas je da s još više prisutnosti sudjelujemo u glazbenom dijalogu, što će biti od velike pomoći u ostatku večeri. Međutim, i klavirski dijalekt ima svoje mjesto u koncertnom programu, prenoseći misteriozan svijet Messiaenovih Preludija, emocionalno nabijenog ciklusa iz skladateljevoga ranog stvaralaštva, izdanog nedugo nakon majčine smrti i u počecima mladenačke ljubavi. Kako bi dočarao te složene osjećaje, skladatelj je razvio vlastiti jezik temeljen na modusima ograničene transpozicije, čime slušatelj u harmonijskom smislu gubi tlo pod nogama zbog nejasnoće (nepostojanja) tonalitetnih funkcija, što podsjeća na nedugo prije skladane preludije Claudea Debussyja. Lako bi bilo u takvome moru suglasja i nesuglasja zalutati i izgubiti cilj iz vidika, međutim skladatelj svojim vrlo strukturiranim motivičkim radom pruža vodič slušatelju kako bi pronašao put kroz taj čudnovati krajolik. U tom svijetu Cukrov ponovno pokazuje svoju spontanu muzikalnost potkrijepljenu dubokim predznanjem o glazbi o kojoj je riječ (i o glazbi općenito).

  

  Izvođenje djela takvoga karaktera izrazito je zahtjevno upravo zbog iluzije slobode koju pružaju interpretu, koja se vrlo brzo raspline kada se spozna da je svaki ton pomno položen, jer u protivnom cijela bi se struktura raspala i pretvorila u niz polukoherentnih segmenata bez niti vodilje. Općenito, glazba toga razdoblja po mnogočemu nalikuje na ezoteričku tajnu, koju se može istinski spoznati isključivo kroz inicijaciju. Boje (zvučne, a i vizualne kroz sinestetski pristup) predstavljaju važan element, stvarajući jezik gdje nijedan alikvot nije zapostavljen, a zvukovna stvarnost sve je subjektivnija. Kroz iznimno eteričnu interpretaciju Cukrov pokazuje svoju iniciranost i shvaćanje duha skladatelja, bilo to u nježnoj lepršavosti Golubice (La Colombe), pri čijem završetku kao da iz klavira dopire dalek zvuk nekoga nepoznatog instrumenta, mahnitoj živahnosti Laganog broja (Le Nombre léger), ili bolnoj težini Zvona tjeskobe i suze oproštaja (Cloches d’angoisse et larmes d’adieu). Ta su djela još jedan izvrstan primjer savršenosti glazbe kao medija koji neposredno prenosi samu esenciju racionalno nedohvatljivih koncepata, kao što su ovdje smrt i duboka čežnja, te nije iznenađujuće da je veliki mislioci poput Arthura Schopenhauera stavljaju na pijedestal kao vrhovnu umjetnost.

  Nakon izleta u impresionistički nadahnute prizore slijedio je povratak u ranije upoznate nijanse fortepiana kroz Mozartov Rondo u a-molu, čime je glazbena večer zaokružena u simetričnu cjelinu. Radi se o skladbi koja odudara od već ustaljene ideje da je Mozart skladatelj vesele i vedre glazbe, izolirane od životnih opterećenja, iako njegov je izraz čak i u takvim trenucima profinjen i galantan, bez ekscesa. Ta je profinjenost dodatno osjetna s obzirom na to da se djelo izvodi na instrumentu koji je skladatelj imao na umu (i pod prstima) pri komponiranju. Kada glazbenik (naročito izvrstan svirač kao što je bio Mozart) svoj život provede uz instrument, između njih javlja se neraskidiva veza, stapanje koje zamagljuje granicu između subjekta i objekta. To je stapanje osjetno u svakom aspektu njegova stvaralaštva, stoga je velika privilegija prisustvovati povijesno obaviještenoj izvedbi, koja je zapravo najistinskija počast koju se može odati skladatelju. Za takvu izvedbu, međutim, ključna je učenost izvođača i njegovo jedinstvo s instrumentom, bez kojih je on običan objekt bez vlastitog smisla. Terezija Cukrov u ovom je koncertu pokazala oboje, maksimalno koristeći mogućnosti obaju instrumenata, time nam dajući priliku da kroz njezinu strastvenost upoznamo duh skladatelja na vrlo upečatljiv način.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 3. veljače 2026.

  Program:

  Wolfgang Amadeus Mozart: 
  Adagio u h-molu, K. V. 540                                             
  Sonata u D duru, K.V. 284, Dürnitz   

  Olivier Messiaen: Preludiji   

  W. A. Mozart: Rondo u a-molu, K. V. 511 

  Organizator koncerta: Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika