Čežnja, san i temperament u večeri solo popijevki

Glazbeni umjetnici Zagrebu: Ivana Srbljan, mezzosopran, Božo Letunić, klavir, Mala dvorana Lisinski

• 

  Unatoč slabijoj posjećenosti, mezzosopranistica Ivana Srbljan i pijanist Božo Letunić održali su izvrstan koncert u kojemu su izveli kolaž raznolikih solo popijevki čija je konciznost pridonijela tečnosti cijelog nastupa, priuštivši slušateljima velik raspon prizora i ugođaja, od francuske eteričnosti do hispanskih temperamentnih ritmova.

  Kad se ljubitelj glazbe nađe u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i, osvrnuvši se na gledalište, umjesto šarolikog života zatekne monotoni ritam praznih sjedala koja zrače odsutnošću, nije mu lako zatomiti razočaranje nad činjenicom da će tolik rad i ljubav ostati zatajeni od šire javnosti. Međutim, da bi izvedba bila dostojna naziva koncerta, nije važan broj nego sama činjenica da se duh prenosi između sudionika u glazbenom dijalogu. To su Ivana Srbljan i Božo Letunić svojim izvedbama više nego potvrdili.

  Tamni mezzosopranski glas prvo je prostor uronio u tonove Berliozovog melankoličnoga unutarnjeg svijeta kroz ciklus pjesama Les Nuits d'été, skladanih na tekstove iz pera romantičkog pjesnika Théophilea Gaultiera. Kao i skladateljev emotivni život, cjelina je prožeta čežnjom za neostvarivom ljubavlju, iako njezin početak i kraj odudaraju po svojoj poletnosti, čime doživljaj više upućuje na prihvaćanje te nedostižnosti, nego na beznadno oplakivanje.

  Ciklus započinje pjesmom Villanelle, koja u skladu sa svojim naslovom stvara pastoralni ugođaj nizanjem motiva vezanih za život u skladu s prirodom. Njezina svijetla svježina opisuje proljetni dan u kojemu ljubavnici uživaju u pjevu ptica, branju šumskih jagoda, svim užitcima koje im pruža priroda, nakon čega se vraćaju kući držeći se za ruke. Poletnost Srbljanine interpretacije izvrsno je dočarala ugođaj pjesme, čime je nakratko otjerala hladnu tmurnost zime i zamijenila je proljetnom živahnošću za kojom mnogi čeznemo u ovo doba godine. Kvaliteta izvedbe neupitna je i, iako se kod dikcije moglo još pridati pozornosti izgovoru francuskoga jezika (koji, znamo, nije jednostavan), univerzalni jezik – onaj glazbeni – zbog toga nije patio.

  Sljedeće su četiri pjesme snažan kontrast početnoj. Vode nas kroz scene prožete boli i tihom patnjom za zauvijek nestalim ljepotama: u Le Spectre de la Rose (Duh ruže) pjevačica prenosi glas ruže koju je djevojka nosila na večernjem plesnom slavlju, nakon čega joj se sljedećeg jutra javlja svojim mirisom iz raja. Sur les Lagunes (Na lagunama) prenosi glas ljubavnika koji pjeva svoju žalopojku za preminulom ljubavi i očajava što ga smrt nije uzela zajedno s njom, u pjesmi koja je najdulja, a možda i najsnažnije emotivno nabijena u ovom ciklusu. Tome pridonosi smjela uporaba kromatike i ponavljajući silazni motiv na tekstu „Sans amour s'en aller sur la mer!“ („Bez ljubavi otići morem!“) – jedino što preostaje činiti usamljenom čovjeku odustalom od života. U sljedećoj pjesmi, Absence (Odsutnost), glavni je lik ponovno zaljubljeni patnik koji priziva svoju nestalu ljubavnicu, naglašavajući prazninu svijeta bez nje, u izrazito nježnoj izvedbi glasa i klavira. Au Cimetière (Na groblju) najmračnije je tematike. Opisuje večer kod groba nestale ljubavi koja kroz golubičinu žalopojku poziva svog ljubavnika i pita ga hoće li se vratiti. Melodija je puna malih sekundi koje se imitiraju i u klavirskoj pratnji, što pridonosi nelagodi i bolnosti prizora. Zadnja je skladba L'Île inconnue (Nepoznati otok) bila poput daha svježeg zraka nakon težine prošlih popijevki. Radi se o dijalogu između mornara i ljepotice: on je pita kamo želi ploviti, uz to opisujući svoju snovitu lađu s mramornim veslom i anđeoskim krilom na mjestu jedra. Ona mu odgovara da čezne za obalom gdje ljudi vole vječno, na što joj on odgovori da, u zemlji ljubavi, za takvo mjesto ne zna. Iako završni stihovi upućuju na otrežnjenje, glazbeni karakter kao da još uvijek potiče na sanjarenje i nadu da takva ljubav ipak nije nedostižna, što su odlično dočarali kristalni visoki tonovi mezzosoprana i klavirska pratnja puna života.

  Ciklus od triju kratkih popijevki Željka Brkanovića Figurice predstavio je uzbudljivu ekskurziju u raznolike atmosfere: Figurice, na tekst Dragutina Domjanića, opisuje kako zraka sunca na zalasku oživljava porculanske figurice, damu i kavalira, kroz isprekidane glazbene motive koji koketiraju s atonalitetnosti. Uglazbljena poezija Vere Herjavec Snočka kesno na romantičarski način opisuje ljubavnu čežnju, pritom podsjećajući malo na ugođaj ranije izvedenih Berliozovih popijevki. Treća popijevka, Cuzek Pavleka Miškine, oživljava karakter razigranog ždrebeta na livadi kroz skakutavu disonantnost dionica koje pomalo asociraju na sprechgesang druge bečke škole i raspršenost Poulencovih solo popijevki.

  

  Ciklus I canti della sera (Večernje pjesme) Francesca Santoliquida proveo nas je kroz još romantičarskih slika prikazanih u pjesmama L'assiola canta (Ćuk pjeva), Alba di luna sul bosco (Izlazak mjeseca nad šumom), Tristezze crepuscolare (Žalosti sumraka) i L'incontro (Susret). U glazbenom jeziku zamjetni su impresionistički utjecaji, naročito u trećoj pjesmi, gdje se u tekstu sinestezijski isprepliću osjetila kako bi stvorila kompleksan eterični doživljaj, a glazba to obogaćuje debussyjevskim suptilnostima i puccinijanskom emotivnošću.

  Kao zaključak koncerta Srbljan i Letunić izveli su Cinco canciones negras (Pet crnačkih pjesama) katalonskoga skladatelja Xaviera Montsalvatgea. Veoma je to zanimljiv uvid u glazbeni svijet Cadiza skladateljevog djetinjstva gdje se egzotične kulture i ritmovi miješaju, stvarajući specifičan glazbeni jezik. Istaknuo bih iznimno blagu i toplu izvedbu pjesme Cancion para dormir un negrito (Uspavanka za crnčića) i vatreno temperamentnu interpretaciju završne popijevke Canto negro (Crnački pjev), u kojoj ritam rumbe poziva na ples. Zanimljivo je bogatstvo disonanci prisutnih u svim skladbama i koje, čak u nježnoj pjesmi poput Uspavanke, stvaraju težinu i neizvjesnost, na neki način zrcaleći sveprisutni ambigvitet života. Nakon dugog pljeska glazbenici su, na veliku radost publike, kao bis izveli Habaneru iz Bizetove Carmen, izravno se nadovezujući na Montsalvatgeov kubansko-španjolski svijet.

  

  Time je posljednji biser položen i koncert zaokružen u raznobojni niz atmosfera, majstorski iznesenih od strane višestruko nagrađivane mezzosopranistice i izvrsnog pijanista. U prvom sam dijelu koncerta na trenutke osjetio blagu indiferenciju, unatoč uvjerljivosti glasa i svjesnosti da slušam vrhunsku izvedbu. Međutim, taj se osjećaj raspršio u drugom dijelu, naročito sa Cinco canciones, jer prilike da u klasičnoj glazbi čujemo karipske ritmove i melodije (k tome tako ukusno uklopljene u stil) nisu česte. S interesom ćemo očekivati sljedeću večer solo popijevki, nadajući se da će biti još posjećenija.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 18. siječnja 2026.

  Program:

  Hector Berlioz: Les nuits d’été 
  Villanelle, H 82
  Le spectre de la rose, H 83
  Sur les lagunes: lamento, H 84
  Absence, H 85
  Au cimetière: clair de lune, H 86
  L’île inconnue: barcarolle, H 87
  
  Željko Brkanović: Figurice
  
  Francesco Santoliquido: I canti della sera
  
  Xavier Montsalvatge: Cinco canciones Negras

  Organizator koncerta: Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika
  Fotografije: Mirko Cvjetko za HDGU