Savršen spoj umijeća iskusnoga dirigenta i dvojice pijanista

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Masaya Kamei, klavir, Lawrence Foster, dirigent; Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Andrei Korobeinikov, klavir, Lawrence Foster, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Prva dva koncerta u mjesecu studenome 2025. uvela su pretplatnike Crvenog i Plavog ciklusa Zagrebačke filharmonije u svijet simfonijske i koncertantne glazbe ranoga romantizma. Naslov Schumannov simfonijski svijet: sve četiri simfonije objedinio je program dvaju jedinstvenih glazbenih večeri u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na prvoj od njih, 7. studenoga izvedene su prve dvije simfonije, a na drugoj, 14. studenoga izvedene su posljednje dvije pa su tako samo pretplatnici obaju ciklusa mogli poslušati cijeli, doduše ne prevelik, ali zanimljiv simfonijski opus Roberta Schumanna (1810–1856). Kako se ne bi u potpunosti odstupilo od uobičajene koncertne sheme: uvertira (ili slična orkestralna skladba) – koncert – simfonija, što je već učinjeno uvrštavanjem dviju simfonija u program jedne večeri, između njih su izvedena dva koncerta za klavir i orkestar Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809–1847), Schumannova suvremenika, dobrog prijatelja i utemeljitelja Konzervatorija u Leipzigu 1843. godine. Na oba koncerta Zagrebačkom filharmonijom ravnao je maestro Lawrence Foster (1941.), a solisti su u Mendelssohnovim koncertima bili pijanisti Masaya Kamei (2001.) na prvom i Andrei Korobeinikov (1986.) na drugome koncertu.

  Rođen u Zwickau u dobrostojećoj obitelji uglednoga romanopisca i izdavača Augusta, Robert Schumann imao je priliku steći temeljito opće obrazovanje, a odrastajući okružen književnim djelima i raznim priručnicima, pokazivao je zanimanje za književnost, ali i za glazbu. Smrt oca (1826. godine) unijela je promjene u njegov život pa je nakon uspješno završene gimnazije prema odluci majke Christiane i skrbnika krenuo na studij prava u Leipzig (i Heidelberg). No, brzo je uz pristanak majke napustio studij prava i 1830. godine počeo učiti klavir kod poznatog klavirskog pedagoga Friedricha Wiecka (1785–1873). Iznimno muzikalan, Robert je brzo učio nadograđujući na prvu poduku iz glazbene teorije i klavira koju je u mladosti dobio u Zwickauu od orguljaša katedrale sv. Marije Johanna Gottfrieda Kuntscha (1775–1855), a osobiti smisao pokazivao je za tzv. sviranje prima vista, tj. sviranje bez prethodnog uvježbavanja skladbe. San o karijeri pijanista-virtuoza prekinut je tri godine kasnije nakon zatajenja desne ruke uslijed pretjeranog i neodgovarajućeg vježbanja, što je Schumanna usmjerilo u drugome pravcu – pisanju o glazbi i komponiranju. Utemeljio je u Leipzigu časopis Neue Zeitschrift für Musik i tijekom jednoga desetljeća (od 1834. do 1844. godine) uređivao i pisao brojne tekstove, ističući uspjele i neke manje uspjele događaje iz glazbenoga života Leipziga. Ljubav koju je od prvog susreta – kad joj je bilo samo devet godina, iskazivao prema Clari Wieck (1819–1896), kćerki učitelja klavira Friedricha, okrunjena je – unatoč očevu protivljenju, brakom 1840. godine postavši novim poticajem za Schumannov skladateljski rad.

  Ta godina (1840.) mogla bi se odrediti kao godina Lieda, jer Schumann je skladao niz pojedinačnih i više ciklusa solo-pjesama na tekstove ranoromantičarskih pjesnika. Sljedećih godina 1841/1842. učinio je zaokret u svome stvaralaštvu, okrećući se instrumentalnoj glazbi i to komornoj i simfonijskoj nakon temeljitoga proučavanja orkestralnih opusa skladatelja iz razdoblja klasike. Solo-pjesmama se približio publici izvedbama u manjim prostorima i na kućnim koncertima popularnima u prvoj polovici 19. stoljeća, a iznimno uspjelim komornim skladbama (poput Klavirskoga kvinteta u Es-duru, op. 44, triju gudačkih kvarteta, i dr.) te simfonijama i Fantazijom za klavir i orkestar (koju je kasnije proširio u jedini Klavirski koncert u a-molu, op. 54) približio se publici u tad već postojećim koncertnim dvoranama. Njegova Simfonija br. 1 u B-duru, op. 38 Proljetna praizvedena je upravo u tome godišnjem dobu, 31. ožujka 1841. pod ravnanjem Felixa Mendelssohna-Bartholdyja u dvorani Gewandhausa. Građena tijekom 1780. i 1781. godine, uklopila se u planove tadašnjega gradonačelnika Leipziga koji je želio da grad dobije pravu koncertnu dvoranu. Svečano je otvorena 25. studenoga 1781. i mogla je primiti 500 slušatelja. Tradicija sviranja u manjim orkestrima i različitim prostorima seže na sam početak 18. stoljeća, kad je 1701. godine Georg Philipp Telemann (1681–1767) stigao u Leipzig na sveučilište i osnovao udrugu-ansambl Collegium musicum. Neko vrijeme (od 1729. do 1736.) vodio ga je i Johann Sebastian Bach (1685–1750) priređujući koncerte u Cafeu Leipzig. Voditelji Gewandhaus-orkestra bili su mnogi ugledni njemački dirigenti i skladatelji čijim je zaslugama postao jednim od najznačajnijih europskih orkestara.

  

  Felix Mendelssohn-Bartholdy vodio je Gewandhaus-orkestar od 1835. do 1847. godine, a kako je često putovao i dulje vrijeme izbivao iz Leipziga, uprava orkestra povremeno je angažirala i druge dirigente. Tako su ga zamijenili Ferdinand David (1810–1873), Ferdinand von Hiller (1811–1885) i Niels Wilhelm Gade (1817–1890). No, Mendelssohn je – kao kreator koncertnih sezona, odabirao skladbe koje je prvi put izveo (ne prepuštajući to zadovoljstvo drugima) pa je među njima bila i Schumannova Druga simfonija u C-duru, op. 61 (praizvedena 5. studenoga 1846.). Njegova Simfonija br. 3 u Es-duru, op. 97 Rajnska praizvedena je 6. veljače 1851. u Düsseldorfu pod ravnanjem skladatelja koji je od 1850. do 1853. (prije pokušaja samoubojstva i dvogodišnjega boravka u bolnici blizu Bonna) bio „gradski glazbeni direktor“, odnosno glavni organizator glazbenoga života. Po redoslijedu nastanka ova je simfonija posljednja, a Simfonija br. 4 u d-molu, op. 120 u prvoj je inačici nastala 1841. godine, nekoliko mjeseci nakon prve. Praizvedbom je trebao ravnati Felix Mendelssohn-Bartholdy, no zbog njegove spriječenosti skladba je izostavljena s koncerta. Kako ju je Schumann revidirao 1851. godine, zaključila je njegov neveliki simfonijski ciklus, a praizvedena je pod njegovim ravnanjem 3. ožujka 1853. na Glazbenom festivalu Donje Rajne u Düsseldorfu.

  Schumannove simfonije slijede u formalnome smislu uzore opuse bečkih klasika – četiri stavka, i osobito Ludwiga van Beethovena (1770–1827) čiju je peterostavačnost iz Simfonije br. 6 u F-duru, op. 68 Pastoralne primijenio u svojoj trećoj simfoniji koja se – u nekim naznakama, oslanja na izvanglazbene sadržaje. Zadržavši standardni sastav orkestra – drveni puhači (po dvije flaute, oboe, klarineta i fagota), limeni puhači – četiri roga (u drugoj simfoniji samo dva), dvije trube, tri trombona (koje je u orkestar uveo Beethoven u Simfoniji br. 5 u c-molu, op. 67), udaraljke – dva timpana (dodavši triangl u prvoj simfoniji) i gudači, Schumann je ostvario uravnotežen zvuk orkestra, uposlivši u izlaganju tematske građe gotovo sve instrumente. Držeći se rasporeda klasičnoga simfonijskog rasporeda u kome je brzi prvi stavak (s uvodom ili bez) u sonatnom obliku, drugi polagani stavak u formi (trodijelne) pjesme, treći stavak razigrani trodijelni Scherzo-Trio-Scherzo i četvrti brzi stavak, Schumann je ostvario i sadržajno jedinstvo simfonija, ugrađujući u posljednje stavke teme iz ranijih stavaka. Izrazito lijepa tematska građa koju odlikuju zanimljiva melodijsko-ritamska rješenja, prilagodljiva je homofonom, kadikad i polifonom vođenju glasova, što je skladatelj znalački umio prevesti u orkestralnome slogu.

  Središnja točka dvaju koncerata Zagrebačke filharmonije održanih 7. i 14. studenoga 2025. bila su dva koncerta za klavir i orkestar Felixa Mendelssohna-Bartholdyja: Koncert br. 1 u g-molu, op. 25 i Koncert br. 2 u d-molu, op. 40. Prvi koncert skladao je u Rimu boraveći tamo tijekom putovanja 1830/1831. godine, a posvetio ga je pijanistici i skladateljici Delphine von Schauroth (1813–1887) koju je ranije upoznao u Münchenu, gdje je koncert praizveden 17. listopada 1831. (uz orkestar u dvorani Odeon) sa skladateljem kao solistom. Skladba nastala u samo tri dana odaje zrelog, iako mladog skladatelja, koji je klasični trostavačni ciklus sveo u cjelinu s tri različita tempa i ugođaja ostvarivši izrazito virtuoznu solističku dionicu. Za razliku od ranijih koncerata iz razdoblja klasike, klavir nastupa nakon samo nekoliko taktova orkestralnog uvoda donoseći pregnantnu prvu temu koja djelomično prelazi u orkestralne dionice. Mirnija druga tema odgovara koncepciji sonatnog oblika, dok polagani srednji dio trodijelnog oblika ističe solističku dionicu, a brzi, razigrani završni dio (koji odgovara trećem stavku koncerta) ponovno je u sonatnom obliku. Drugi klavirski koncert skladao je Mendelssohn-Bartholdy 1837. godine za Muzički festival u Birminghamu, gdje je djelo i praizvedeno sa skladateljem kao solistom. I ovaj trostavačni koncert (u kom stavci nastupaju attacca) slijedi uobičajenu shemu: brzi stavak Allegro appassionato u sonatnom obliku, polagani Adagio. Molto sostenuto koji po nekim rješenjima sliči polaganome stavku u Beethovenovu petom klavirskom koncertu i treći brzi Finale. Presto scherzando koji se sa dvije teme opet može uklopiti u sonatni oblik. I u ovome je koncertu Mendelssohn skratio orkestralni uvod, postavljajući u prvi plan solističku dionicu koja – prema kasnijoj primjedbi Roberta Schumanna „nije baš virtuozna, da ne nudi mnogo izazova pijanistima.“

  

  Pretplatnici Crvenog i Plavog ciklusa imali su izvrsnog uvodničara u Schumannov simfonijski svijet i – nazovimo ga tako, u Mendelssohnov pijanistički svijet u čemu je imao i dva suradnika – pijanista najmlađe i mlade generacije. Gost Zagrebačke filharmonije bio je maestro Lawrence Foster, koji je unatoč svojoj visokoj životnoj dobi (nekoliko dana ranije navršio je osamdeset i četiri godine) i popriličnim problemima s hodanjem i stajanjem (dirigirao je sjedeći), svojim interpretacijama osvojio zagrebačku publiku. Rođen u Los Angelesu u židovsko-rumunjskoj obitelji, studirao je u rodnome gradu dirigiranje kod Fritza Zweiga (1893–1984) i klavir kod Joanne Grauden (?-?). Usavršavao se kod poznatih dirigenata, među kojima su Karl Böhm (1894–1981), Bruno Walter (1876–1962), i dr., a u dobi od osamnaest godina postao je dirigent San Francisco baleta i asistent Zubina Mehte u Los Angeles Philharmonic Orchestra. Dug je popis svih angažmana Lawrencea Fostera kao ravnatelja opernih kuća i šefa-dirigenta, a dug je i popis skladbi na njegovom repertoaru. Osobito se istaknuo promicanjem glazbe Georgea Enescua (1881–1955), sačuvavši tako povezanost sa zemljom porijekla svojih roditelja. Foster je tijekom duge karijere ostvario i niz trajnih snimaka na različitim nosačima zvuka, a među njima se ističu i snimke simfonija Roberta Schumanna.

  Tijekom dviju koncertnih večeri upoznala je zagrebačka publika dva nadarena i perspektivna pijanista. Na koncertu 7. studenoga 2025. predstavio se mladi japanski pijanist Masaya Kamei koji je 2022. godine zabljesnuo na međunarodnome natjecanju za pijaniste i violiniste Long-Thibaud u Parizu, koje su prije više od osamdeset godina pokrenuli pijanistica Marguertie Long (1874–1966) i violinist Jacques Thibaud (1880–1953). Ove godine osvojio je prvu nagradu na Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu, a 2019. godine osvojio je dvije prve nagrade na dva natjecanja u Japanu: 43. PTNA Piano Competition i 88. Music Competition of Japan. Svoje iznimne sviračke vještine i muzikalnost pokazao je u Mendelssohnovome klavirskom koncertu, ali i u dodatku u profinjenoj i rijetko tako dobro oblikovanoj izvedbi skladbe La Campanella Franza Liszta (1811–1886). Počevši svirati klavir u dobi od samo četiri godine kod više uglednih japanskih klavirskih pedagoga, nastavio je školovanje u srednjoj školi Meiwa, a ubrzo je upisao Glazbenu školu Toho Gauken za nadarene učenike. Diplomirao je 2023. godine, a usavršavanje nastavlja na Visokoj glazbenoj školi u Karlsruheu u razredu Momo Kodama (1972.).

  

  Solist na koncertu održanom 14. studenoga 2025. – pijanist Andrei Korobeinikov, najavljen je u programskoj knjižici riječima: „(…) ubraja se među najdarovitije i najoriginalnije umove klasične glazbe današnjice. Poznat po rijetkoj intelektualnoj dubini i iznimnoj umjetničkoj profinjenosti, spaja tehničko majstorstvo s poetskom imaginacijom te uživa reputaciju jednog od najintrigantnijih pijanista svoje generacije.“ Korobeinikov je klavir počeo svirati u dobi od pet godina, a već u dobi od petnaest godina upisao je studij klavira na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi u razredu profesora Andreja Borisoviča Dieva (1958.). Po završetku studija proglašen je najboljim glazbenikom desetljeća, a želja za daljnjim usavršavanjem odvela ga je u London na prestižni Royal College of Music. Uz glazbenu, Andrei Korobeinikov je – poput mnogih glazbenika, stekao i pravnu naobrazbu, završivši studij prava u dobi od samo sedamnaest godina. Nastupio je u više od četrdeset i pet zemalja svijeta kao solist na recitalima, solist uz orkestar i komorni glazbenik pa je duga lista njegovih nastupa (u sve tri spomenute kategorije) i dug popis skladbi s njegova repertoara. Za vrhunske glazbenike, pa tako i za Korobeinkova, nije iznenađujuće da govore više jezika, između ostalih i esperanto, što ga je odvelo na više svjetskih kongresa, a poznato je da uz brojne profesionalne obveze sklada i piše pjesme. U životopisu Korobeinkova nije spomenuto sudjelovanje na natjecanjima, osim na ova dva: treće Natjecanje pijanista Skrjabin 2004. godine u Moskvi na kom je osvojio prvu nagradu i Natjecanje pijanista Rahmanjinov u Los Angelesu gdje je 2005. godine osvojio drugu nagradu. Odsviravši tehnički besprijekorno, inventivno i muzikalno solističku dionicu u drugom klavirskom koncertu Felixa Mendelssohna-Bartholdyja, Korobeinikov je publiku nagradio sa čak dva dodatka iz klavirskog opusa Roberta Schumanna.

  Pretplatnici Zagrebačke filharmonije su na oba koncerta prepoznali savršen spoj umijeća iskusnog dirigenta i dvoje pijanista različitih godina, ali podjednakih pijanističkih vještina i interpretativne zrelosti. Maestro Lawrence Foster poznaje u tančine Schumannov simfonijski svijet u koji je tako promišljeno, nenametljivo, ali sigurno uronio glazbenike Zagrebačke filharmonije koji su se u solističkim nastupima (drvenih i limenih puhača) i skupnome sviranju potvrdili kao vrsni glazbenici koji svladavaju sve tehničke zamke težeći stilski primjerenoj interpretaciji notnoga zapisa pojedinih dionica. Maestro Foster odabrao je dobro tempa i brzih i polaganih stavaka, ukrasivši ih povremenim odstupanjima od strogo zadanog tempa. Tonski uravnoteženo i dinamički profinjeno iznijansirano sviranje ostavilo je snažan dojam na publiku koja je to potvrdila dugim i glasnim pljeskom dirigentu i orkestru. Ništa manje oduševljenja izazvali su kod publike nastupi dvojice pijanista različitih generacija – Masaye Kameia i Andreia Korobeinikova, koji su potekli iz različitih glazbenih sredina i pijanističkih škola, ali su kroz pravu poduku dostigli razinu vrhunskog pijanizma i stilski primjerenih interpretacija. Njihovo sviranje uskladio je sa sviranjem orkestra maestro Lawrence Foster, imajući čitavo vrijeme potpuni pregled glazbenoga događanja, vodeći izvedbu sugestivno i temperamentno, ali bez suvišnih teatralnih pokreta kojima se odlikuju nastupi nekih drugih dirigenata. Bile su to dvije jedinstvene glazbene večeri s izvrsnim izvedbama koje se sigurno u pogledu sviračkih vještina i cjelovite interpretacije mogu uvrstiti među naj-ostvarenja ove koncertne sezone.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 30. prosinca 2025.

Piše: