Proslava obljetnice umjetničkog puta i dirigentske ambicije

8. Međunarodni ciklus orguljske glazbe Orgulje sv. Marka i 20. obljetnica umjetničkog djelovanja Pavla Mašića

• Bližimo se završetku kalendarske godine 2025. Vrijeme je to u kojem se nastojimo prisjetiti najprije ugodih događaja i trenutaka po kojima ćemo je pamtiti, a što prije zaboraviti neugodne događaje i trenutke koji su, nadamo se, rijetko zasjenili one prve. U kalendarskoj godini 2025. održan je 8. međunarodni ciklus orguljskih koncerata Orgulje sv. Marka, čiji su pokrovitelji Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te sponzor HUZIP (Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava). Ciklus koncerata čiji je umjetnički ravnatelj Pavao Mašić nije ove godine popraćen osvrtima na portalu klasika.hr. Možda je, ipak, vrijedno bar navesti imena glazbenika koji su nastupima u crkvi sv. Marka evanđelista obogatili glazbena događanja u Zagrebu u razdoblju u kojem nije bilo orguljskih koncerata u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i u bazilici Presvetog Srca Isusova, u crkvama čija obnova nakon potresa 22. ožujka 2020. još uvijek traje.

  8. međunarodni ciklus orguljske glazbe Orgulje sv. Marka podijeljen je – kao i ranijih godina, u dva dijela: ljetni i jesenski. Prvi koncert ciklusa održao je 1. lipnja 2025. Alen Kopunović-Legetin (Zagreb), a 11. lipnja 2025. nastupio je gost iz Italije Simone Veber. Zanimljiv koncert priredila su 25. lipnja četiri glazbenika: tri gosta iz Slovenije Domen Marinčič (čembalo), Luka Posavec (orgulje) i Tomaž Sevšek Šramel (orgulje) te Pavao Mašić (orgulje). Na koncertu je u cjelini predstavljena zbirka Apparatus musico-organisticus njemačkoga baroknog skladatelja Georga Muffata (1653–1704), tiskana 1690. godine u Passauu (Njemačka) i posvećena caru Leopoldu I. (1640–1705). U zbirci didaktičke namjene (prema mišljenju muzikologa) nalazi se dvanaest Toccata i tri varijacijska ciklusa Ciaccona, Passacaglia i Nova cyclopeias harmonica, a jedna kopija zbirke čuva se u arhivu Franjevačkoga samostana u Novom Mestu u Sloveniji. Godine 2020. objavljeno je suvremeno izdanje zbirke, a jedan od priređivača bio je Domen Marinčič. Ljetni dio ciklusa Orgulje sv. Marka završio je 2. srpnja 2025. Ante Knešaurek, predstavivši se kao vrsni majstor improvizacije. Jesenski dio ciklusa otvorio je Philippe Lefebvre, orguljaš emeritus katedrale Notre-Dame u Parizu, koncertom održanim 24. rujna 2025., a nastavio je austrijski orguljaš Gunther Rost 1. listopada 2025. Slovačka orguljašica Monika Melcova koja djeluje u Španjolskoj održala je koncert 15. listopada 2025. dok su mezzosopranistica Barbara Kozelj i orguljaš Tomaž Sevšek Šramel nastupili 24. listopada 2025. Posljednji koncert ciklusa održao je orguljaš Pavao Mašić 29. listopada 2025., proslavivši 20. obljetnicu umjetničkoga djelovanja. Najavljen u programu kao orguljaš crkve sv. Marka u Zagrebu, Pavao Mašić je točno godinu dana ranije (29. listopada 2024.) proslavio 25. obljetnicu djelovanja u crkvi sv. Marka na završnome koncertu 7. međunarodnog ciklus orguljske glazbe Orgulje sv. Marka. Pridružili su mu se Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci i njegovi dirigenti te brojni glazbenici s kojima je surađivao tijekom dvadeset i pet godina.

  

  Podsjetimo: davne 1999. godine Pavao Mašić upisao je studij orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu red. prof. Maria Penzara. U rujnu te godine upoznala sam ga na drugom izdanju festivala Organum Histriae održanom u Umagu, kad je nastupio na koncertu polaznika Orguljaške ljetne škole u Šibeniku priređenom u suradnji festivala i škole. Sljedeće godine počela sam voditi Arhivističku radionicu u Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku u kojoj je sudjelovao i Pavao Mašić nakon završene prve godine studija orgulja. Tražeći literaturu za monografiju Dvadeset godina Orguljaške ljetne škole u Šibeniku (1994.–2013.) pronašla sam članak Marije Lončar pod naslovom San o orguljama i pjevanju objavljen 8. svibnja 1999. u novinama Šibenski list. Dvoje učenika Glazbene škole Ivana Lukačića iz Šibenika osvojilo je visoke nagrade na Državnome natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u organizaciji HDGPP-a (Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga) u Dubrovniku: Pavao Mašić prvu nagradu (99,18 od maksimalnih 100 bodova) u kategoriji Orgulje i Ivana Krajina drugu nagradu u kategoriji Solo-pjevanje. Bio je to Mašićev preludij u željeni studij orgulja koji je upisao na jesen 1999. godine, a pobjedu na natjecanju odnio je u konkurenciji učenika srednje glazbene škole kojima su orgulje bile glavni predmet. Mašić je prvu poduku dobio u šibenskoj Orguljaškoj ljetnoj školi pohađajući je od prve održane 1994. godine najprije „iz radoznalosti, da bi kasnijih godina postao redoviti polaznik. Njegov talent i brzinu s kojom je učio hvalio je i prof. Mario Penzar“, zaključila je u nastavku Marija Lončar. U razgovoru je otkrio da ga zanima dirigiranje i skladanje, što potvrđuje još jedna nagrada osvojena na državnom natjecanju Europa u školi, organiziranom povodom 50. obljetnice usvajanja Deklaracije o ljudskim pravima, skladavši za tu prigodu skladbu na tekst kolegice iz gimnazije (Selme Suliman).

  San o orguljama počeo se polagano ostvarivati tako da je Pavao Mašić uskoro postao asistent prof. Maria Penzara na Orguljaškoj ljetnoj školi na seminaru Glazba renesanse i baroka, zatim predavač, od 2010. godine umjetnički voditelj, a od 2021. godine predsjednik Organološkog društva Organum Šibenik, koje od 2004. priređuje Orguljašku ljetnu školu. Moglo bi se reći da je već u Orguljaškoj ljetnoj školi započelo njegovo umjetničko djelovanje, jer je Pavao Mašić nastupao kao polaznik i kao predavač, ostvarivši najveći broj nastupa u odnosu na sve polaznike i predavače, što je razvidno iz tablica u spomenutoj monografiji. Mnogi svjetski glazbenici proslavili su se kao orguljaši i čembalisti, kao primjerice u Hrvatskoj Mašićev profesor orgulja Mario Penzar ili kolega Krešimir Haas, i dr. Tim putem krenuo je i Pavao Mašić upisavši 2001. godine studij čembala koji je sedam godina ranije utemeljila prof. Višnja Mažuran. No, ni to nije zadovoljilo njegove želje za što temeljitijom glazbenom naobrazbom pa je upisao ranije i studij glazbene teorije, a prije četiri godine i studij dirigiranja po čijem će završetku biti, čini se prema poznatim podatcima, jedini diplomant Muzičke akademije sa četiri diplome. Završivši studij čembala (u svibnju 2005.) i orgulja (u rujnu 2005.) Pavao Mašić nastavio je usavršavanje u sviranju čembala i orgulja u švicarskome gradu Lausanni, postigavši stupanj magistra. Stalni posao dobio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu najprije kao docent, zatim kao izvanredni profesor, a od 2022. kao redoviti profesor čembala. Njegovo djelovanje mogli bismo razvrstati u nekoliko kategorija: 1. pedagog; 2. reproduktivni glazbenik – solist na orguljama i čembalu, solist uz orkestar, komorni glazbenik; 3. urednik notnih izdanja; 4. glazbeni pisac – autor je uvodnih tekstova u notnim izdanjima, na koncertnim programima i nosačima zvuka; 5. izvođač u trajnim snimkama na nosačima zvuka; 6. autor obrada skladbi drugih instrumentalnih sastava za orgulje i 7. stalni orguljaš u crkvi sv. Marka evanđelista, što uključuje sviranje na nedjeljnim i prigodnim sv. misama kao i drugim liturgijskim obredima. Pavao Mašić sudionik je brojnih natjecanja orguljaša, između kojih se može izdvojiti Bachovo natjecanje u Lausanni 2006. godine, kad je osvojio Grand Prix Bach i nagradu publike, a do danas je za svoj rad polučio niz nagrada hrvatskih i inozemnih društava i glazbenih ustanova.

  Kad je doista počela glazbenička karijera orguljaša i čembalista Pavla Mašića? Traje li dulje od dvadeset godina ili samo dvadeset, kako je to sam umjetnik procijenio obilježivši posljednjim koncertom 8. međunarodnog ciklusa Orgulje sv. Marka 20. obljetnicu svog umjetničkog djelovanja? Još kao student druge godine čembala nastupio je na koncertu Hrvatskoga baroknog ansambla 15. travnja 2003. godine, ostavši njegovim suradnikom i povremeno umjetničkim voditeljem projekata sve do danas. Otad su se nizali nastupi u Hrvatskoj, u mnogim svjetskim glazbenim središtima, popraćeni iznimno pohvalnim riječima glazbenih kritičara kao i publike. U bogatome repertoaru Pavla Mašića našle su se skladbe od baroka do 21. stoljeća, među kojima je sigurno hvalevrijedan u nas jedinstveni projekt predstavljanja cjelovitih orguljskih opusa Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750), Dietericha Buxtehudea (1637–1707) i Césara Francka (1822–1890) u kome je sudjelovao i orguljaš i skladatelj Ante Knešaurek. Godine 2017. Pavao Mašić izveo je na koncertu u crkvi sv. Marka evanđelista Bachovu skladbu Umijeće fuge (sa završetkom mađarskog orguljaša Zoltána Göncza iz 1992. godine); kasnija snimka zabilježena na kompakt-ploči nagrađena je nagradom Porin kao najbolji album klasične glazbe. Osobito zanimanje Pavao Mašić pokazivao je za orguljske skladbe hrvatskih skladatelja priređujući notna izdanja i ostvarujući trajne snimke, kao npr. skladbe Anđelka Klobučara (1931–2016), Franje Dugana st. (1874–1978), i dr.

  

  Iz riznice orguljske glazbe hrvatskih i europskih (svjetskih) skladatelja valjalo je odabrati skladbe za slavljenički koncert. Poznajući Pavla Mašića kao izvrsnog tumača barokne glazbe, osobito Bachove, skladbi iz razdoblja klasike, romantizma, 20. i 21. stoljeća, mogli smo se ponadati da će odabrati skladbe više skladatelja iz različitih stilskih razdoblja. No, kako je želja za stalnim proširenjem repertoara i predstavljanjem publici svojevrstan imperativ Pavla Mašića, on je za svoj obljetnički koncert možda priredio malo iznenađenje, odabravši samo nekoliko skladbi za orgulje Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791). Svoj odabir objasnio je u tekstu na programu koncerta: „Wolfgang Amadeus Mozart skladatelj je kojega se, izuzev njegove antologijske kovanice o kraljici instrumenata, u pravilu gotovo ne povezuje s orguljama. Činjenice govore drugačije, pa je zabilježeno kako je na svojim mladenačkim putovanjima svirao mnoge tada relevantne europske instrumente poput orgulja Kraljevske kapele u Versaillesu, onih u crkvi sv. Bave u Haarlemu, a osim posjeta Leipzigu, otkrio je i čuvene Silbermannove orgulje u Strassbourgu i Dresdenu. Na koncu, tijekom posljednjih deset godina života koje je proveo u Beču, aplicirao je na mjesto orguljaša u katedrali sv. Stjepana u nadi za stalnim i redovito plaćenim zaposlenjem što mu, nažalost, nije uspjelo. Iako njegov orguljski opus ne prelazi opseg jedne knjižice, u njemu prepoznajemo neka od skladateljevih remek-djela među kojima se s pravom ističu dvije skladbe na večerašnjem programu nastale u razmaku od dva mjeseca 1791. godine.“

  Jedna od njih, Fantazija u f-molu, KV 608, izvedena je na početku koncerta. Ta najdulja Mozartova orguljska skladba skladana je za „veliki glazbeni automat“, odnosno mehaničke orgulje kojima je upravljao cilindar, a zahtjevna je za izvedbu. Nakon kratkog uvoda s punktiranim ritmovima slijedi brzi dio Allegro (fuga), zatim mirni Andante-odlomak i na kraju repriza Allegro-odlomka. Slijedilo je nekoliko kraćih skladbi koje – kako piše Pavao Mašić, pokazuju „Mozarta kao majstora atmosfere.“ To su Adagio u C-duru za glasharmoniku, KV 356 te dvije nedovršene fuge: Fuga u g-molu, KV 401 koju je dovršio Maximilian Stadtler (1748–1833) i Fuga u Es-duru, KV 153 koju je puno godina kasnije završio Simon Sechter (1788–1867). Mala žiga (ili Fuga u G-duru), KV 574 izvorna je klavirska skladba, a Mozart ju je zapisao 16. svibnja 1789. u Leipzigu izravno u kajdanku dvorskog orguljaša Carla Immanuela Engela (1764–1795). U nastavku koncerta izvedena je još jedna skladba pisana za mehaničke orgulje Andante u F-duru, KV 616. Formalno se može odrediti kao „niz varijacija na jednostavnu punktiranu temu“, a Mozart ju je skladao za male orgulje sa samo dva registra i s malim opsegom tipki na manualu. Koncert je završio izvedbom Simfonije br. 41 u C-duru, KV 551 Jupiter, koju je Pavao Mašić obradio za orgulje prema „inačici za klavir Johanna Nepomuka Hummela (1778–1837)“.

  

  Na obljetničkome koncertu otkrio je Pavao Mašić jedan dio manje poznatoga Mozartova opusa, uvrstivši skladbe izvorno pisane za orgulje kao i za druge instrumente. Predstavio se i kao obrađivač orkestralne skladbe čije inačice za klavir, odnosno klavirski izvadci, su u 19. stoljeću stekli popularnost u kućnome muziciranju, a koristili su (koriste još i danas) pri uvježbavanju glazbeno-scenskih djela. Možda je, ipak, malo dvojbeno prirediti za orgulje inačicu orkestralne skladbe na temelju već učinjene inačice za klavir, jer – unatoč bogatom izboru registara, orgulje se zvukovno razlikuju od različitih boja gudačkih i puhačkih instrumenata. Pavao Mašić se i ovom prigodom potvrdio kao vrstan poznavalac stilskih značajki izvedenih skladbi. Kao vrstan poznavalac orgulja tvrtke Eisenbarth (utemeljene 1945. godine u njemačkome gradu Passauu) koje su u crkvi sv. Marka evanđelista od 2011. godine, promišljenim odabirom registara dao je svakoj od skladbi posebnu, zanimljivu boju i profinjene dinamičke vrijednosti. Neupitne su njegove sviračke vještine, odabir tempa i diskretna agogika te muzikalnost koja čini njegovu interpretaciju uvjerljivom i zanimljivom. Prvih dvadeset godina umjetničkoga djelovanja je iza Pavla Mašića, a nadamo se da ćemo imati prilike proslaviti s njim i mnogo drugih obljetnica te pratiti njegovo uspješno djelovanje kao orguljaša, čembalista i uskoro dirigenta.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. prosinca 2025.

Piše: