Trijumf nad Lisztovim monolitom ekstremne tehničke zahtjevnosti

10. sezona pijanističkog ciklusa Pleyel Svetislava Stančića: Barry Douglas, klavir, Hrvatski državni arhiv

• 

  Barry Douglas svojim je koncertom u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića u Hrvatskom državnom arhivu pokazao virtuoznost i sofisticiranost izvedbe dostojne vrhunskog pijanista, što potvrđuju i njegove brojne nagrade i međunarodno priznanje. Među tim nagradama nalazi se i zlatna medalja na jednom od najprestižnijih klavirskih natjecanja, Međunarodnom pijanističkom natjecanju Čajkovski 1986. koje se održava svake četiri godine. Kroz svoju bogatu karijeru surađivao je s mnogim svjetskim orkestrima kao što su Cincinnati Symphony, Berlin Symphony, Orchestre National de France i brojni drugi. Osnovavši komorni orkestar Camerata Ireland 1999., svoj kulturni angažman stavio je u službu povezivanja izvrsnih mladih glazbenika Republike Irske i Sjeverne Irske, čime je nastojao pridonijeti mirovnom procesu. Godine 2021. odlikovan je titulom Zapovjednika Reda Britanskog Imperija za doprinos glazbi i razvoju odnosa u zajednici.

  U secesijskom predvorju arhiva drevni Pleyel Svetislava Stančića stajao je stoički, dostojanstveno, kao što to pristaje starješini čije su ga godine obdarile mudrošću i štedljivosti na riječi. U žamoru publike iščekivao je vješte ruke još jednog umjetnika kojima će zapjevati glazbu prošlih vremena. Njih je dočekao, a i mnogo više od toga, kada je Barry Douglas izronio iz profesorske čitaonice i započeo svoj recital Schubertovim Impromptuom op. 142 br. 1. Pod njegovim vičnim prstima klavir je zaista zapjevao, uronivši cijeli prostor u zvučni vrtlog koji je, iako iznimno strastven, još uvijek obuzdan klasicističkim estetičkim idealima ranog romantizma. Schubertove nježne melodije izvrsno su pristajale toplijim sonornostima instrumenta, čime su poprimile dodatnu nevinost koja ih je učinila još izravnijima, a dimenzije predvorja također su bile idealne za ovu prigodu. Drugi je Impromptu iz istog opusa poput himne odzvanjao prostorom, zahvaljujući Douglasovoj izvedbi punoj tihe svečanosti i nepretencioznosti.

  

  To nas je kretanje zvučnim krajolikom ranog devetnaestog stoljeća pripremilo za neoklasicističko buntovništvo glazbe Sergeja Prokofjeva. Vrlo je to zanimljivo buntovništvo koje, iako razbija konvencije tonaliteta, odbacuje pretjeranu slobodu forme i zagovara povratak klasičnoj čistoći. Ti su elementi jasno prepoznatljivi u Prokofjevljevih Deset komada iz baleta Romeo i Julija. Dio svog života proveo je u Parizu, stoga nije neobično što u njegovim skladbama nalazimo impresionističke nijanse, a tu i tamo iz njih iskače i djetinja šaljivost koja je posebno karakteristična Francisu Poulencu s kojim je gajio prijateljski odnos. S obzirom na to da se radi o skladbama iz glazbeno-scenskog djela, dramski sadržaj ostaje nerazdvojiv od glazbe, te izvođača možemo promatrati istodobno kao pripovjedača i sudionika u radnji.

  Douglas iznimno je živo prikazao šarenilo maski u istoimenom stavku, gdje kao da su iz notnih klastera izvirali arlecchini i pulcinelle u vrtoglavom plesu, kao i dramatičnost i veličanstvenost Plesa vitezova koji je posebno zanio publiku. Mir i dobroćudnost fra Lorenza zračili su iz monotonih staloženih akorda u tihoj dinamici, čiji završetak na dominanti ostavlja dojam nedorečenosti, što izvrsno ilustrira neuspjeh njegovih plemenitih namjera koje tenziju ostavljaju neriješenom, dok je sljedeći virtuozni stavak svojom briljantnošću prenio živahni bonvivanski duh Merkucija. Slušajući ovu suitu u tako izražajnoj izvedbi osvješćujemo kako je glazba, zbog svoje apstraktne prirode, idealan medij za prenošenje same esencije onoga što opisuje u kontekstu određenog programa, jer je njen jezik izrazito pitak slušateljevoj aprehenziji.

  Nakon dobro zaslužene pauze stigao je trenutak za eksplozivni finale večeri: Lisztovu Sonatu u h-molu, po duljini i složenosti pravi memorijsko-tehnički maraton. Prosječnom je slušatelju teško ne izgubiti se u polusatnom jednostavačnom monstrumu koji i studentima akademije pri analizi zadaje velike muke zbog izrazite zamršenosti njegove konfiguracije. Činjenica da na trenutke prijeđe u nešto više nalik transkribiranoj improvizaciji pomahnitalog virtuoza nego jasno organiziranoj skladbi dodatno otežava slušanje i snalaženje u moru tonova, iako se tu i tamo naiđe na oazu mira u lirskim segmentima. U djelu, međutim, prevladava bravurozan karakter ekstremne tehničke zahtjevnosti, primjer čega su neprekinuti sljedovi oktava u objema rukama, koje je Douglas besprijekorno izveo, ne žrtvujući zbog toga muzikalnost cjeline.

  Koheziju ovdje stvaraju brojni motivi koji se na različite načine obrađuju kroz djelo, kao što je to basovski marcato motiv s repetiranim tonovima koji kao da vreba iza svakog ugla unutar skladbe. U tim su motivima prisutni mnogi dijabolički elementi: frigijska ljestvica, za koju su u antici vjerovali da potiče na opijanje i agresiju, tritonusi i disonantni akordi općenito, koji čine kontrast svjetlosti druge teme. S obzirom da je Liszt smatrao da je dobra glazba programna, programnost i ovdje nalazimo: neki teoretiziraju da se radi o bitki između dobra i zla, boga i sotone, ili čak o Lisztovom autoportretu gdje iznosi svoju prepoznatljivu razuzdanost. Iako su mnogi kritičari kroz povijest osuđivali Sonatu u h-molu zbog njezine bučne neumjerenosti, Douglas je svojom izvedbom neupitno iz nje izvukao glazbeni maksimum.

  Završni je aplauz svojom duljinom potvrdio užitak koji je Douglas priuštio svojoj publici. Takvi su aplauzi česti na recitalima koje nam nudi umjetnička organizacija Cristoforium, koja na našoj sceni spaja povijesne klavire sa svjetskim pijanistima u kombinaciji koja slušatelja ne ostavi ravnodušnim. Još je to jedna prilika da se podsjetimo kako je vezivna moć glazbe snažna i da se u kulturnom dijalogu udaljenosti smanjuju, granice brišu. 

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 4. prosinca 2025.

  Program:

  F. Schubert: Četiri Impromptusa, Op. 142, D. 935, br. 1 i 2
  
  S. Prokofiev: Deset komada iz baleta Romeo i Juliet, Op. 75, br. 3.,4.,5.,6.,7.,8.
  
  F. Liszt: Sonata u h-molu, S.178