Lirsko putovanje zelenim pašnjacima i sjenama Albiona
Ansambl Antiphonus, Jan Niković, klavir, Ciklus Triade – Zeleni otoci, Gradsko dramsko kazalište Gavella
-
Ansambl Antiphonus (Anabela Barić, Monika Cerovčec, Martina Borse, Ivan Bingula, Siniša Galović, Tomislav Fačini, Jurica Petar Petrač), pod vodstvom entuzijastičnog Tomislava Fačinija, svojim izvedbama neuobičajenih programa hrvatskim slušateljima otkriva skrivene bisere svjetskog repertoara, a učinio je to u Gavelli, gdje je publiku odveo na putovanje zelenim pašnjacima i klifovima dalekog Albiona.
Crni je atrij kazališta okupan u zelenu svjetlost, u njemu tinjaju plamenovi srednjovjekovnog svijećnjaka. Atmosfera je neobična, ali nije nepoznata ljubiteljima Antiphonusa, na čijim je koncertima posebna pozornost pridana scenografiji i osvjetljenju. Ansambl cvjeta u takvim intimnim ozračjima, s obzirom na to da je na programu kolaž skladbi i aranžmana engleskih (to jest, britanskih) skladatelja iz širokog razdoblja: od baroka do 21. stoljeća, u čijim se raznolikim djelima ističe isti lajtmotiv – sjeta.
Putovanje je započelo prizorom ptice i njezinim letom nad plavim jezerom u podnožju brijega, pastoralnom slikom iznesenom kroz eterične zborske harmonije iz pera Charlesa Villiersa Stanforda. Tom je scenom započet život koji ćemo svi proživjeti – publika i izvođači, u sljedećih sat i pol, čak malo manje. Racionalnom poimanju vremena to se čini kao vrlo kratak i bezvrijedan život, međutim glazbi je to više nego dovoljno da dušu ispuni kontemplacijom prirode i svekolikih ljepota, boli, tuge i radosti, nakon čega smo itekako promijenjeni.
Nakon upoznavanja s pejzažima naše zeleno-plave domovine, gdje vidjesmo Orfeja s lutnjom (Vaughan Williams) i posljednju ljetnu ružu, dočaranu Brittenovom obradom istoimene tradicionalne pjesme, nailazimo na prvu pauzu od vokalnog repertoara, Purcellov Ground in c, u izvedbi izvrsnog mladog pijanista Jana Nikovića, čime uvodi malo barokne ekstaze u romantičku melankoliju. Iako su u većini slučajeva pobornici povijesno-obaviještene izvedbe u pravu kada ističu da čembalistički repertoar na čembalu najbolje zvuči, mora se priznati da je tamnija klavirska boja bila vrlo prikladna za ovaj kontekst, gdje su tonovi svojom oblošću poprimili kvalitetu diskretnog tapkanja kišnih kapi, usto pridonoseći koheziji cijelog programa koji je većinom iz razdoblja moderne.
Slijedi poglavlje o ljubavnim igrama uz Elgarovu Arapsku serenadu koja naš krajolik obogaćuje svojim orijentalnim arabeskama. Pjesma Lize Lehmann When I am dead, my dearest skokom u tragediju iznenadila je slušatelje, gdje čujemo kako žena moli ljubavnika da joj ne posadi ružu ni čempres uz grob, kako bi potonula u spokoj zaborava. Još jedan šok: čim se završni akord razrijedio u eteru, uleti pjesma Franka Bridgea So Perverse, šaljivo jadikovanje zbog vječne ženske perverznosti; skakutav kontrast prošloj točki koji je publika uočila, što je izrazila zadovoljnim prigušenim podsmijehom.
Nakon novoga klavirskog intermezza u obliku Houghovog Valse énigmatique – lepršave prozračne minijature, slijedi plavetnilo mora. Čovjekova čežnja za morem i strepnja od njega plodni su i bezvremenski motivi koji od davnina umjetnike potiču na stvaranje, koje je samo po sebi put u nepoznato i unutarnja borba između brojnih sila. Ti su motivi također potaknuli Johna Irelanda u skladanju Sea fever, skladbe koja opisuje gotovo iracionalnu potrebu mornara da se vrati pučini i njezinim širinama, a inspirirali su i Elgarov The Swimmer, koji žudi za nasilnošću morskih vihora i gromova te oceanskim dubinama. Dvije su to pjesme koje ponovno potvrđuju čovjekov još od davnina kompleksan odnos s morem, koji je unatoč tome i vječni arhetip, simbol njegove želje za u potpunosti proživljenim životom.
U MacMillanovoj Scots song, tihoj ljubavnoj pjesmi u delikatnoj izvedbi soprana, pronašli smo spokoj i utočište od uzburkanih valova. Ozračje je to koje je nažalost nagrdio snažan napad kašlja jednog od slušatelja, koji se činio beskrajnim i zato izazvao okretanje i pomalo nervozne poglede iz ostatka publike. Blago dekoncentrirajuće bile su i periodičke vibracije zbog blizine tramvajske pruge, ali zvuk mlaza voska koji je u trenutku procurio iz svijeće i tapkao po kamenom podu više je pridonio atmosferi nego od nje oduzeo, gotovo nas podsjećajući na Purcellov Ground koji smo malo ranije čuli.Uslijedio je povratak meditativnoj kontemplaciji prirode s Deliusovim On Craig Ddu, impresijom koja nas je odvela na vrh velške planine na kojoj smo prilegli i stopili se s okolišem u transcendentalnom dijalogu s esencijom svijeta, okruženi nebom i vjetrovima. Važno je napomenuti skladateljevu fascinaciju Friedrichom Nietzscheom i njegovim slavljenjem zemaljskoga života, koje poprima gotovo religiozne konotacije, što će ga dovesti do skladanja A Mass of Life, za čiju je osnovu uzeo Nietzscheovu poemu Tako je govorio Zaratustra. Iz naše meditacije u ovozemaljske brige vratila nas je Brittenova obrada velške tradicionalne pjesme I was lonely and forlorn, gdje patimo zbog neuzvraćene ljubavi.
Nakon što nas je Niković ponovno okrijepio svojom ukusnom svirkom – ovaj put melankoličnim Sunsetom Franka Bridgea, zakoračili smo u završno poglavlje koncerta-života, gdje su glavne teme starost, gorko-slatke reminiscencije na davne dane i prihvaćanje prolaznosti našega postojanja (u ovoj dimenziji barem), kao što to navješćuje naslov Bridgeove skladbe When you are old and grey. Kroz glazbu Maude Valerie White i tekst Lorda Byrona spoznajemo da je došao kraj našim lutanjima i putovanjima (So we'll go no more a-roving).
Našla se tu i engleska tradicionalna pjesma The Water is Wide u a cappella zborskoj izvedbi punoj zanimljivih skladateljskih efekata, kao što je imitacija, zbog koje kao da smo se zaista našli u dolini kroz koju nam jeka donosi pjev izdaleka, dok se spremamo na završni put preko široke vode.
Kao zaključak vokalnog dijela programa uslijedila je ranobarokna skladba Roberta Johnsona Have you seen but a white lily grow u kontratenorskoj izvedbi, koja joj je dala nježnost prigodnu za pjesmu o nevinosti i čistoći netaknute ljepote. Nakon završne točke, klavirske izvedbe Handelovog Menuett in g, punog sjete i silaznih sekvenci, uslijedio je prvi pljesak od početka koncerta, a nakon njega bis u obliku Purcellovog tihog Hush, no more, čije silazne kretnje kao da odgovaraju onima iz prošle skladbe, zaključujući večer sjetnim spokojem.
Teško je ne prepustiti se osjećaju prisnosti koji obilježava svaki nastup ansambla Antiphonus, prisnosti koja je osjetna i između članova samog ansambla, koji jednako izvrsno funkcioniraju u zborskom obliku kao i u solističkom. Njihova predanost komornom muziciranju taj osjećaj dodatno pojačava, jer im koncerti manje podsjećaju na javno događanje, više na toplo društvo prijatelja koji nas pozivaju da s njima dijelimo radosti žive glazbe, kao u davno doba glazbenih druženja i Johna Dowlanda.
© Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 1. prosinca 2025.