Izvedba koja potiče na duboko promišljanje i osjećanje

Piano Loop Festival, Split, 16. – 20. rujna 2025.: Pijanistički recital Eve Gevorgyan, Koncertna dvorana Ive Tijardovića, Hrvatski dom Split

• 

  Festival Piano Loop održava se već dvanaesti put u Splitu. Publika je sada gotovo pa navikla na nekoliko dana privilegiranog bivanja u pijanističkom svijetu koji dolazi k nama. Od 16. do 20. rujna 2025., Hrvatski dom u Splitu postao je festivalsko središte koje „njeguje izvrsnost, tradiciju i međunarodni ugled“. Jedina žena među ovogodišnjim imenima bila je Eva Gevorgyan.

  Yamaha Young Artist, Eva Gevorgyan mlada je pijanistica (rođena 2004.), studira na Središnjoj glazbenoj školi Konzervatorija P. I. Čajkovski u Moskvi kod Natalije Trull i na Escuela Superior de Música Reina Sofía u Madridu pod vodstvom Stanislava Ioudenitcha. S više od 40 osvojenih natjecanja, Gevorgyan dolazi s repertoarom koji spaja virtuoznost s izraženom introspektivnošću. Ono što je danas važan dio njenog javnog profila – uz koncertiranje – jest i njezina značajna prisutnost na društvenim mrežama. Na Instagramu ima više od 120.000 pratitelja, što pokazuje da njena umjetnička pojava rezonira i u digitalnom okruženju. U usporedbi s drugim pijanistima njene generacije, koji često imaju vrlo raznoliku pojavnost na mrežama – neki više poput „klavirskih zvijezda” – kod nje se čini da postoji ravnoteža između ozbiljnih klasičnih ambicija i digitalne vidljivosti. Nije najpopularnija prema apsolutnim brojkama (ima pijanista i s nekoliko stotina tisuća ili milijunima pratitelja), ali je sigurno u vrhu među svojim kolegama koji nastoje da medijska vidljivost bude više od efektnog sadržaja – da bude slojevita, misaona i samo djelomično intimna.

  

  Interesantan je program izabrala za nastup u Splitu. Večer je otvorila Beethovenovom Sonatom br. 17 u d-molu, op. 31 br. 2, jedinom njegovom sonatom u tom tonalitetu, poznatom pod nadimkom Oluja. U prvom stavku kontrasti su bili naglašeni, ali ne uvijek u skladu s arhitekturom — donje oktave, pomalo zamućene, davale su osjećaj tamnog prostora u kojem se melodijske linije teško probijaju do svjetlosti. Kao da se svjesno odrekla jasnoće radi boje. Time je arhitektura stavka ponekad patila, ali se otvorio prostor za jedno novo čitanje — mračnije, introspektivnije.

  Drugi stavak nije išao prema eteričnom lirizmu. Umjesto toga, u ključnim trenucima izbjegla je očekivanu prozračnost, pa smo dobili igru s očekivanjima — pogrešna ogledala koja nam vraćaju drukčije slike nego što bismo htjeli.

  Treći stavak naglašavao je put, a ne cilj. U njezinom čitanju to je više bio proces izvlačenja napetosti na površinu nego razrješenje. Nije težila „oluji” kao efektnom klimaksu, nego kao unutarnjem nemiru koji se stalno vraća. Već je poznato da njezine interpretacije Beethovena djeluju tamnije i teže nego što bi se očekivalo od tako mlade pijanistice — i ovdje se to potvrdilo.

  Elegija u spomen na Hačaturjana Arna Babajaniana u njezinim je rukama izgubila naznake sentimentalnosti. Nije posezala za kičem, nego za ozbiljnošću. Zvuk je bio čist, kontroliran, tamnih nijansi, kao da želi reći da sjećanje i žalost ne trebaju dodatne ukrase.

  

  Chopinove Etide, op. 10, nisu zvučale kao vježbe. Svaka je bila misaoni labirint, poetski problem koji nema jednoznačno rješenje. Tako ih je i postavila – kao pitanja, i to dobra pitanja. Nije ih svodila na isti interpretativni okvir, već je svakoj pristupila individualno, tražeći što skriva ispod površine. Primjerice, u Etidi br. 8 u F-duru unutarnji glasovi vodili su borbu, gotovo kao rulet u kojem se ne zna tko će prevladati. U br. 12 u c-molu, Revolucionarnoj, istaknula je svoj smisao za arhitekturu i boje – svaki sloj tona imao je svoju funkciju u stvaranju cjeline. Bilo je to misaono, gotovo filozofsko istraživanje.

  Njezina sklonost detalju najviše se pokazala u Schumannovom Karnevalu, op. 9. Kao da je mikroskopom zaustavljala prizore i stvarala od njih psihološki kadar. Upravo zato je cjelina podsjećala na psihološki triler: likovi blistaju, ali njihova blistavost je iščašena, pomaknuta, rubna. Na kraju je ipak ponudila svjetlo, „sretan, osunčan kraj”. To je interpretacija koja pokazuje njezinu vještinu dramaturgije – nije sve tjeskoba i težina, ona zna i kako publiku izvesti iz labirinta. Schumann kod nje zvuči i poznato i čudno u isto vrijeme.

  

  U Rahmanjinovljevim etidama (Études-Tableaux, op. 33, izbor) najviše je pokazala svoju paletu tvrdoće. Rahmanjinovljev zvuk, koji se često izvodi kao veliki, romantični val, kod nje je bio i čvrst, rezak, s rubovima. Kao da se nije bojala naglasiti oštrinu i strukturu. Pod njenim prstima Études-Tableaux nisu bile slike za uživanje, nego slike za promišljanje, s ponešto hladnoće i tvrdoće koja tjera na budnost.

  Kad publika izađe iz koncertne dvorane nakon izvedbe poput večerašnje, ne može a da se ne osjeća privilegirano. Nismo svjedočili pukom virtuoznom nadmetanju – iako su tehničke sposobnosti Eve Gevorgyan zavidne – nego ozbiljnom pogledu unutra, dubokom slušanju, interpretacijskim izborima koji ne traže aplauz svake sekunde nego dopuštaju da se slojevi repertoara razaznaju. U tome je bila vrijednost večeri: ne u virtuoznosti samoj, nego u slušanju koje nas potiče da mislimo i osjećamo drugačije.

  © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 25. rujna 2025.

  Program:

  L. van Beethoven
  Piano Sonata No. 17 in D minor, op. 31 No. 2 – The Tempest

  Arno Babajanyan
  Elegy in Memory of Khachaturian (1978)

  Frédéric Chopin
  Études, op. 10 Nos. 4, 8, 9, 10, 11 & 12

  Robert Schumann
  Carnaval, op. 9

  Sergei Rachmaninov
  Études-Tableaux, op. 33 Nos. 2, 3, 4, 7 & 8

Piše: