Snimke pijanističke legende Ive Pogorelića često su mi nadahnuće za izvedbe

Intervju: Eva Gevorgyan, mlada ruska pijanistica armenskog porijekla, prigodom koncerta na 12. Piano Loop Festivalu, 17. rujna 2025., Hrvatski dom Split

• Razgovarao: Jure Šaban-Stanić

  Potpisniku i moderatoru  ovog razgovora rijetka je prilika u Splitu razgovarati s mladim umjetnicima poput Eve Gevorgyan (Moskva, 15. travnja 2004.), pijanistice uznapredovale međunarodne karijere, studentice u klasi čuvene pedagoginje i pijanistice Natalije Trull, i negdašnje studentice Stanislava Ioudeniča, američkog pijanista srednje generacije, uzbekistanskih korijena i svjetske karijere. Iz plejade mladih i vrijednih poklonika crno-bijelog svijeta klavira izdvojio ju je rezultat na 18. Međunarodnom Chopin natjecanju 2021., kada prima nagradu izvan pravilnika natjecanja za najmlađu žensku finalisticu natjecanja u svih njegovih 18 izdanja. Odbijam vatrometne atribute: „pijanistička zvijezda u usponu, svjetska pijanistička senzacija“ i slično, jer u razgovoru s umjetnicima njenog ranga, bez obzira na dob, a dvadeset jedna joj je godina tek, diplomu Državnog konzervatorija Čajkovski u Moskvi još nije zaradila, osjećate karizmu, ljubav, rad, predanje; tihi, klauzurni obrt koji je „zvjezdan“ i „senzacionalan“ jednako kao molitva u ranu zoru ili pred spavanje.  
  Ugodan razgovor smo vodili u restoranskoj bašti hotela Cornaro u Splitu, a prije odlaska Gevorgyanove na dnevne zadatke vježbanja i pripreme za koncert.

  U kojoj dobi ste počeli svirati klavir, i odakle interes upravo za taj instrument?

  Moji prvi glazbeni koraci su zanimljiva priča. Rođena sam kad je moja majka završavala prvu godinu studija viole na Čajkovskom. Vodila me sa sobom na sve probe orkestra i nastavu nedugo nakon poroda. Provodila sam vrijeme s njom na probama i zvuk koji prvi doživljavam je upravo zvuk klasičnog orkestra. Nakon nekog vremena zaželjela sam i ja svirati gudački instrument, u četvrtoj godini sam dobila malenu violinu, impresionirao me taj zvuk. Igrala sam se s violinom, iščupala žice i majka je imala dobru ispriku za prekinuti moje glazbeno obrazovanje. Osoba koja je spasila stvar je moja baka koja je za svoj gušt jako lijepo svirala klavir, nije bila profesionalac, ali je nagovorila majku da pokušam s klavirom. U petoj godini sam počela svirati klavir i zaljubila se u instrument vrlo brzo i zauvijek.

  Koliko je potpora obitelji bila važna u Vašem glazbenom razvoju?

  Iznimno! Moja majka nije više aktivna violistica; bavi se mojom karijerom i organizacijom koncerata, ali bez njene potpore sigurno ne bih bila ni blizu današnjih postignuća i mogućnosti. Potpora obitelji je jako važna, to je prva linija obrane od negativnosti koje nikoga nisu zaobišle.

  Uživate li više u izvođenju solističkog programa ili djela s orkestrom?

  I jedno i drugo. U izvođenju solističkog programa stvara se intiman trokut odnosa pijanist- skladatelj- publika, ukupna pozornost i odgovornost su na izvođaču i emocija je potpuno drugačija, intenzivna na poseban način. Prvi put sam nastupala uz orkestar u desetoj godini, u jednom malom ruskom gradu izvodeći Haydnov koncert za klavir. Posebno, nezaboravno iskustvo; puno adrenalina, zajednička energija velikog broja izvođača prema publici, tada i danas drugačiji emocionalni kompleks na pozornici u odnosu na klavir solo.

  Sudjelujete li u projektima komorne glazbe?

  Da, u posljednje vrijeme intenzivnije i to mi je sve važnije. Vidim komornu glazbu kao izvrstan vid usavršavanja vještine slušanja i prepoznavanja zvuka malog broja izvođača na istom zadatku. Komorna glazba mi se sve više čini nužna za obrazovanje glazbenika koje ni na koji način ne može biti zamijenjeno nekim drugim vidom izvodilaštva. Ove godine sam nastupala s Julijom Fischer (njemačka violinistica, op. a.) u Švicarskoj i s Kristofom Baratijem (mađarski violinist, op. a.).

  Jeste li zamišljali neku karijeru ili posao izvan svijeta glazbe?

  Zapravo – ne. Vrlo sam rano otišla u Centralnu glazbenu školu u Moskvi. Školu pohađaju nadareni učenici koji se od djetinjstva obrazuju za glazbenička zanimanja. Moj svijet od djetinjstva jest svijet klasične glazbe. Danas se, uz klavir, bavim skladanjem i dirigiranjem. Osnovala sam orkestar Aura Nova kojem sam na čelu kao dirigentica, a često i sviram s njima. Ima nas tridesetak, uglavnom ekipa glazbenika (gudača i puhača) mlađih od trideset godina, laureata mnogih natjecanja i taj me projekt jako veseli.

  Smatrate li se „čudom od djeteta“ ili postoji neka druga tajna Vašeg uspjeha?

  Nikakav bolji ni mudriji odgovor od ovoga ne mogu ponuditi: puno, puno predanog rada. Nadarenost postoji, ima pojedinaca obdarenih nevjerojatnim talentom, ali pijanistički svijet je toliko kompetitivan i prebogat literaturom i sposobnim pojedincima da na kraju svi oni koji posustanu u radu, usavršavanju i predanju ne dođu do svjetskih rezultata.

  Tko su Vaši najvažniji učitelji klavira?

  Natalia Trull mi je kao druga majka, s njom sam najduže u pijanističkom razvoju, ali pamtim sve učitelje klavira sa seminara i usavršavanja. Prva učiteljica klavira mi je bila Kira Šaškina (njen učenik je bio Mikhail Pletnev, op. a.)

  Kako ste doživljavali disciplinu vježbanja na samim početcima, jesu li učitelji bili strogi?

  Mislim da je važno početi se baviti klasičnom glazbom što ranije u djetinjstvu; tada nema pritiska ni nervoze, radite kroz igru i nema kompleksa ni strahova na sceni; tada je i rad na sebi i instrumentu nešto vrlo prirodno i neopterećujuće, izgradite svoj karakter i učitelji vas ne moraju obuzdavati. Čvrstoća u podučavanju tada zaista nije problem.

  

  Kako provodite vrijeme na putovanjima do nastupa?

  Knjige – čitam nešto zanimljivo, rješavam zadaće koje mi šalju profesori iz Moskve, učim strane jezike koliko stignem i zabavim se uz poneki zanimljiv film.

  Što očekujete od budućnosti, karijere?

  Puno toga, ali opasno je previše planirati, ne isplati se. Želim putovati, nastupati na važnim festivalima i pozornicama; želja mi je da Aura Nova (orkestar) uspije kao projekt i afirmira se što više.

  Imate li interesa za pedagoški rad, za podučavanjem klavira?

  U ovom trenutku se ne vidim u tom polju, podučavanje klavira je vrlo složen posao koji je teško povezati s aktivnim koncertiranjem. Koncertna karijera je najčešće dinamična, puno putovanja i promjena u malo vremena, podučavanje zahtjeva posvećenost studentu, prisutnost i disciplinu u pristupu. Jednog dana – vjerojatno da!

  Kako postižete ravnotežu osobnog i profesionalnog puta?

  U ovim godinama naglasak je svakako na razvoju karijere; u snazi sam, vježbam, imam rutinu rada i dosta nastupa koji me očekuju, a osobni, privatni dio ne zanemarujem, volim društvo, čitanje, održavam se u kondiciji, ali ništa na uštrb umjetničkog razvoja.

  Osim klasične glazbe, bavite li se još nekim vidom glazbenog izvodilaštva?

  Jazz me jako zanima, uživam u improvizaciji, učim o tome koliko mogu, usavršavam se i zaista slušam puno jazz. Zanimljiva mi je ta logika glazbene kreacije u trenutku, glazbenici jazza cijene klasičare, ali odnos je dvosmjeran, jazz je ozbiljna glazba s drugačijim performansama, ništa manje zahtjevna od klasike.

  

  Najdraži skladatelji?

  Rahmanjinov i Chopin. Volim izvoditi i baroknu glazbu, ali smatram da je za mlade izvođače barok jako zahtjevno stilsko razdoblje.

  Tehničko usavršavanje i rad na glazbenom stilu i izričaju, na čemu je naglasak?

  Jedno bez drugog ne ide; puno ljestvica, ljestvičnih vježbi i etidnog gradiva pruža mogućnost ozbiljnog rada na stilu i izražajnosti interpretacije. Valja intenzivno vježbati; zbog putovanja vježbanja je ponekad puno manje, kad sam doma obično je to šest do sedam sati dnevno, to je moj optimum.

  Kako se nosite s tremom na nastupu?

  Natjecanja su stresna, prošla sam ih pedesetak, ne namjeravam se više natjecati. Uživam u koncertiranju pred publikom, minimalna trema koju imam je pozitivna i poželjna, uzbuđena sam zbog publike i želje da s tom publikom podijelim svoje glazbene ideje i maštu, ali veću tremu nemam.

  Vaša dnevna rutina vježbanja?

  Pola sata zagrijavanja obavezno, nešto lagano s postupnim rastom tehničkog opterećenja, akordi, ljestvice, preludiranje neke teme; nakon toga izvodim koncertni repertoar koji me čeka u najskorijem periodu, a u drugoj etapi vježbam i učim repertoar koji planiram izvoditi s većim vremenskim odmakom. Napravim svaki dan određeni plan, ne mogu reći da se svaki put toga i pridržavam.

  Nastup koji posebno pamtite?

  Finalna etapa Chopinovog natjecanja 2021.

  

  Što Vam je važno prije nastupa, imate li neka pravila kojih se držite?

  Važan je dobar san, zbog koncentracije; važno mi je dobro ručati ili večerati prije nastupa, uživam u dobroj hrani i to me veseli prije nastupa, malo vitamina C ili malo čokolade neposredno prije nastupa dobro dođe. Desetak minuta prije nastupa mi treba potpuni mir, ostajem sama i razmišljam o glazbi koju ću izvoditi.

  Što Vam je motivacija na glazbenom putu, što vas ispunjava i daje poticaj?

  Slušam snimke vrhunskih pijanista ili odem na koncerte izvođača koji su vrhunski umjetnici i nadahnjujem se tim izvedbama. Slušam izvrsne kolege iz moje generacije i oni su mi također poticaj za još više rada i želje za napredovanjem u glazbenom razvoju.

  Što možete savjetovati mladim glazbenicima?

  Svi imamo i negativna iskustva na glazbenom putu, nije uvijek sve kako nam odgovara, ali ako ima dovoljno ljubavi za glazbu takvi pritisci se daju izdržati. Morate se vidjeti u glazbi, ta emocija prevlada sve poteškoće i nikada ne odustajte! Borite se radom protiv svih teškoća i negativnosti koje glazbeni razvoj donese. Ako vam savjetuju da nešto ne možete, a vi baš hoćete – napravite to, uvjerite ih u suprotno!

  Koji su Vam dojmovi o Hrvatskoj?

  Prvi put sam u Splitu, jutro je sunčano i ovo ljetno vrijeme mi baš odgovara. Nastupala sam prije tri godine u Osoru, ovo mi je drugi posjet Hrvatskoj, nadam se da ću prošetati starim dijelom Splita, kratko posjetiti neku plažu, a u međuvremenu pripremati nastup u Hrvatskom domu Split. Veselim se punoj dvorani i želim podijeliti svoje glazbene kreacije na ovom posebnom mjestu. Putem društvenih mreža pratim hrvatske pijaniste, Lovre Marušić mi je prijatelj, on je također bio učenik Natalije Trull, poznajem i Miju Pečnik, a snimke Ive Pogorelića, pijanističke legende, su mi često nadahnuće i ideja za neke izvedbe.

  

  Otpratili smo Evu Gevorgyan na tonske probe u Hrvatski dom Split; plaha, zamišljena, iskreno oduševljena glazbom bez natruha sumnje u ideal i smisao svog umjetničkog puta. Nadamo se da će biti nadahnuće nadarenim mladim glazbenicima i jedan od svjetionika smisla tog eteričnog i kompleksnog zvanja – pijanist.

  © Jure Šaban-Stanić, KLASIKA.hr, 16. rujna 2025.