Igre na raskrižju tradicije i nužne preobrazbe

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Osvrt na festival i programsku koncepciju

• 

  Dubrovačke ljetne igre su naš najstariji nacionalni festival, a ove godine 25. kolovoza zatvorio je svoje dramske i glazbene pozornice 76. put. Dosljednost kojom Igre vuku svoju tvrdoglavu starost u uobičajenom okviru redanja kulturnih događanja, bez upitnosti o njihovoj strukturalnoj revitalizaciji i generiranju kulture u Dubrovniku i Hrvatskoj, ali i pozicioniranju festivala u europskim okvirima, pomalo već obeshrabruje. Ovakva vrsta festivala obilno (za HR prilike) financirana od strane poreznih obveznika, ali i sponzora, ima veliku odgovornost biti platforma u kojoj se prezentira javnosti načelno, a publici sadržajno koncept temeljito razrađenih mehanizama djelovanja na kulturno oblikovanje dubrovačke/hrvatske sredine. Jedan od mehanizama koji festival čini vidljivim, a i na taj način usporedivim, je prisutnost u medijima. Prije Domovinskog rata bilo je preko sto akreditiranih novinara, a HRT je vrlo često znao prenositi koncerte. Danas? Danas glazbene priredbe prati četiri glazbena kritičara, a dramske nekolicina, a o snimanju nema govora.

  Samohvala kojim se od nestručnih osoba, ali i onih iz struke bez samokritičnosti u svrhu podražavanja kvalitete, odnosno kompenziranja neprofesionalnosti, svaki događaj naziva „genijalnim, spektakularnim i senzacionalnim” ne ulijeva povjerenje i ne obećava pokretanje intencije analitičkog pristupa koji bi pomogao izvući Igre iz uobičajenih okvira. Sva ta naizgled manja poskliznuća ne umanjuju njihovu izvanrednu, ali za sada načelnu formu i sadržaj. Načelnu, jer nije profesionalnost samo naslagati programe dvije godine unaprijed ili obojiti festival jednom idejom. 

  

  Produkcijska i umjetnička profesionalnost, između ostalog, zahtijeva potpunu saživljenost s Gradom, pa bar u danima trajanja Igara fizičku i duhovnu prisutnost. Igre nisu još jedna crtica u karijeri, niti u umjetničkoj niti u produkcijskoj, nego nadgradnja i mijenjanje društvene klime beskompromisnom angažiranošću. Svakim pomakom, svakom zamisli treba se pitati: gdje, kako i zašto festival opstaje i što on znači za dubrovačku sredinu, što i tko doprinosi njegovoj europskog vidljivosti?

  Ovakav dramatičan početak teksta je neophodan, zahvaljujući prvenstveno činjenici da sredina u kojoj se događa festival nesmiljeno gubi prepoznatljivost. Dubrovnik je pretvoren u destinaciju, i s tim predznakom je izgubio veliki dio svog urbaniteta. Usprkos retorici kruga kulture koji bi htio da je Grad isijava i dalje „svoju slavnu prošlost”. S obzirom na to da je stanje takvo, Igre imaju teško breme inicirati infuziju urbanosti, bar tih 45 dana trajanja festivala. On se u tom smislu ne može uspoređivati s velikim europskim festivalima, jer u tim sredinama postojanost konzervativnih i alternativnih kulturnih praksi je neupitna konstanta. Težak i izazovan zadatak, ali ne i nedostižan.

  Ove godine, kako je vodstvo Igara osmislilo, žena/umjetnica je bila u središtu Igara. Želim vjerovati da je umjetnost androgina, ali, evo, stavljeni smo u poziciju da razmišljamo o vidljivosti žena u umjetnosti. Koje su te žene umjetnice? Izvanredne, dojmljive, uspješne i uzbudljive glumice, glazbenice, heroine, patnice... U dramskom dijelu programa pregršt sjajnih glumica, ali seriozno žensko stvaralaštvo je izostalo – nijedne prepoznatljive spisateljice koja bi kroz svoj dramski tekst progovorila o prijeporima, o odnosima žena i naspram ženama. Žene u umjetnosti tako nose snažne uloge na sceni, ali za njih je rezerviran paralelan svijet, paralelan s onim stvarnim u kojem još uvijek vlada muška paradigma. Njihov autentični i autorski glas je ostao beščujan.

  

  U glazbenom programu, uz uspjesne sviračice i pjevačice, žensko autorstvo bilo je sramežljivo prezentirano. Na 19 koncerata prisutne su mnoge glazbenice-izvođačice, ali skladateljice su uvrštene na njih 8. Sjajan ansambl L´Arpeggiata, inače dobitnik ovogodišnje nagrade Orlando, programski i idejno je prezentirao zaokruženu cjelinu posvećenu inspirativnim ženama skadateljicama (Strozzi, Caccini, Leonarde, Campana ...), ženama muzama. Trio Sitkovetsky odsvirao je čak dva klavirska trija iz pera ženskog rukopisa (C. Schumann, C. L. Chaminade) i jedno djelo suvremene iranske skladateljice (Mahdis Golzar Kashani). Pa bi se moglo reći da su ta dva koncerta u potpunosti pokrila zadanu temu. Na ostalih šest koncerata prisutnost ženskih skladbi je bila vremenski vrlo kratke i simbolične naravi. Zar se nije mogla naručiti naprimjer komorna opera jedne od hrvatskih ili svjetskih skladateljica, komorna opera koja se najbolje uklapa u renesansno-baroknu arhitekturu i ambijentalnost Dubrovnika?

  A kad smo kod ambijentalnosti, izgleda da je dramski dio programa Igara ipak našao svoje prostorne niše u kojima nesmetano može izvoditi predstave, dok glazbeni dio još pati, ugrožen bukom koja mrcvari zvučnu sliku koncerata. Je li vrijeme da Grad zajedno s Festivalom pokrene izgradnju koncertne dvorane?

  

  Valja napomenuti da su koncerti bili u ravnomjernom tempu raspoređeni i to je ove godine bilo odlično isplanirano. S dozom opreza, ali pohvalno je da se sve više uvode koncerti World music-a (kao naprimjer koncert Philharmoix – The Vienna Berlin Music Club posvećen Nadiji Boulanger) i jazz-a.

  Ipak moramo primijetit da naša dva etablirana hrvatska ansambla, oscilirajuće kvalitete kroz desetljeća upornog postojanja, gotovo kontinuirano i podrazumijevajuće su prisutna na dubrovačkoj ljetnoj pozornici – Zagrebački solisti i Hrvatski barokni ansambl. Solisti su uvrstili jednu skladbu suvremene hrvatske skladateljice (Margareta Ferek-Petrić), a HRBA niti jednu skladateljicu. Naravno da nije bilo obavezno, ali ako je koncept bio napraviti žensko stvaralaštvo vidljivim, onda bi se očekivalo da se uloži dodatan trud i doprinese toj ideji.

  Dubrovačke ljetne igre ako žele temeljito iskoristiti svoje privilegije, mogućnosti i specifičnosti, morat će poraditi na svojoj preobrazbi. To uključuje svjesnost o golemom zadatku koji stoji pred upravom i vodstvom, uključujući hrabrost i vizionarstvo. Igre ne bi smjele sličiti samo na koncertnu sezona, one moraju postati dio pulsa Grada, ali i njegovo zrcalo.

  

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 9. rujna 2025.

Piše: