Puccinijeve romanze, Verdijeve arije i virtuozno zajedništvo glasa i klavira

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Recital sopranistice Sonye Yončeve i pijanista Malcoma Martineua, atrij Kneževa dvora

• 

  Recital sopranistice Sonye Yončeve i pijanista Malcoma Martineua (25. srpnja, Dubrovačke ljetne igre, u atriju Kneževa dvora) imao je sve odlike pravog festivalskog koncerta. Sonya Yončeva svoju pjevačku karijeru okitila je brojnim nagradama i hvaljenim nastupima u svim najvećim svjetskim opernim kućama, i s pravom je obožavana kako od stručne kritike, tako i od publike. Malcom Martineu profesor je klavirske pratnje na Kraljevskoj glazbenoj akademiji i pijanist čija se karijera klavirskog suradnika veže uz najveća pjevačka imena današnjice.

  Svoj izbor vokalne lirike i arija nazvali su prema Verdijevoj pjesmi Ad una stella (Prekrasnoj zvijezdi sa Zemlje), a cjelokupan program sadržavao je manje poznate solo pjesme, ali i dobro znane arije različitih talijanskih skladatelja. Ovako složenim programom dobili su živu dinamiku izvođenja, dobru dramaturšku napetost i krivulju provokacije slušatelja između znatiželje i uživanja.

  Koncert je započeo Puccinijevim manje izvođenim solo pjesmama – romanzama, kojih je napisao 17, a Yončeva i Martineu izabrali su četiri. Prva u nizu Sole a amore ostala je formalno bez autora teksta, ali se pretpostavlja da ga je sam Giacomo napisao. Istu je glazbu upotrijebio u operi La Bohème (Addio dolce...), ali za razliku od opere, u ovoj kratkoj pjesmi izostao je vrhunac kojeg u ovakvom reduciranom muzičkom obliku preuzima klavir. Za drugu pjesmu Terra e mare, napisanu na tekst Enrica Panzacchija, mogli bismo reći da je programskog karaktera, jer pojedini ritamski obrasci opisuju elemente pejzaža. Treća u nizu, Mentia l'avviso, postala je dijelom opere Manon Lescaut. Smatra se, u pjevačkim krugovima, jednom od najtežih pjesama za izvođenje, a klavirska pratnja zahtjevna je kao solistička. Canto d'anime na tekst Luigija Illice, Puccinijevog libretista, pjesma je o čeznuću i uzdignuću prema idealima.

  

  Nakon Puccinijevih romanza, slijedila je skladba Al folto bosco Giuseppea Martuccija, ponovo jedna manje znana pjesma, na tekst Rocca Emanuelea Pagliarea, tipične romantičarske atmosfere. 

  Paolo Tosti autor je niza popularnih pjesama, ali poznat je i kao vokalni pedagog. Pjesmu Ideal skladao je na tekst Carmela Errica, a L'ultima bacio na tekst Emilija Prage. Uradci su to elegantnog i tečnoga sloga.

  Skladatelj hvaljenih i prepoznatljivih opera i arija Giuseppe Verdi svoje solo pjesme ne odmiče od ekstrovertnosti i ne unosi u njih tihu intimnost izraza. One ostaju na istoj punokrvnoj pjevačkoj ekspresivnosti. Na koncertu smo čuli tri: In solitaria stanza (tekst Jacopa Vittorellia), Ad una stella (tekst Andrea Maffeia) i L'esule (tekst Temistocle Solere). Sve su one satkane romantičarskim nitima patnje, usamljenosti, zatočeništva duše, sanjarenja, zvijezda, tuge i čežnje.

  Moramo ipak ovdje spomenuti da, usprkos veličanstvenom nastupu Yončeve, ove solo pjesme nisu vrhunac izričaja spomenutih skladatelja. Ali, usprkos toj činjenici, Yončeva i Martineu dodali su im ljupkost, strast i određeni šarm.

  Senzibilitet Giacoma Puccinija za ženske likove žrtvovane zbog patrijarhalne okrutnosti muškaraca očituje se u mnogim njegovim operama. U ariji Se come voi piccina iz opere/baleta Le villi Anni je slomljeno srce jer je napušta zaručnik. U operi Tosca i ariji Vissi d'arte, vjerojatno jednoj od najpoznatijih sopranskih arija, Floria lamentira nad svojoj teškom sudbinom, potom u ariji Donte lieta usci Mimi iz La Bohème, čiji je libreto šokirao ondašnju publiku, pjeva o rastanku s ljubljenim Rodolfom, te na kraju arija Cio-Cio san Un bel di vedremo o ushitu pri susretu sa svojim ljubljenim.

  Između dva bloka Puccinijevih arija, dok je sopranistica promijenila opravu i uzela predah, pijanist Malcom Martineu nam je u ležernom stilu kratio vrijeme s Tangom u D-duru, op. 165 br. 2 za klavir Isaaca Albéniza.

  

  Već prvim taktovima Yončeva nas je obuzela svojom snažnom i toplom pojavom, bez aristokratskoga prenemaganja kakvo možemo vidjeti kod opernih diva. Njen glas ispunja prostor ugodnom ali moćnom vibrantnošću, savladavajući prepreke kompozitorskih rukopisa s nepatvorenom lakoćom. A klavirska dionica u izvedbi Malcoma Martineua čudesno se stopila i majstorski isprepletala kroz pjevačku dionicu, pa više nismo mogli govoriti o „klavirskoj pratnji“, bez obzira na manju tehničku zahtjevnost teksta nego što je notni tekst kod solo sviranja, nego o jedinstvu glasa i klavira. Muzičko disanje bez ijednog oštrog brida, a napose istančana profinjenost zajedničkog muziciranja, potpuna prisutnost u izvedbi, učinili su ovaj koncert zaokruženim i dorečenim. U njihovom nastupu nema ničega tendenciozno posebnog i iščašenog. Sve teče u mekim, prirodnim oblicima bez neugodnih prepreka.

  Snimke na nosačima zvuka, koliko su god donijele neophodne informacije i mogućnost uživanja u glazbi i bez odlazaka u koncertne dvorane, toliko su unijele izvjesnu iluzornost o nepogrešivosti. Često zaboravljamo da na koncertima uživo ispred nas stoje osobe koje mogu i moraju pokazati svoje ljudsko lice pogrešivosti. Naime, Yončeva je svoju karijeru dovela na sam vrh. Mnogi pjevači i pjevačice do svoje duboke životne zrelosti uspiju opstati na sceni, kompenzirajući iznimnim interpretacijama svoje biološke prepreke donesene životnim vijekom. Pa ako smo tokom koncerta i čuli neke naznake intonativne nejasnoće i neznatno nevladanje glasom u visokim piano lagama, to je davalo još jednu kvalitetu – preobrazbu, uvjetno rečeno, nedostatka koji dobiva na značenju ljudskog, živog i neartificijelnog. Stoga, ovaj koncert nam je donio toliko priželjkivanu kultiviranost, profesionalnost, proživljenost, netendencioznost, programsku intrigantnost, da nas je izvedba posve osvojila.

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 13. kolovoza 2025.

Piše: