Buniatishvilina večer između virtuoznosti i pop-estetike

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Recital pijanistice Khatie Buniatishvili, Knežev dvor

• 

  Recital pijanističke zvijezde Khatie Buniatishvili (Dubrovačke ljetne igre, Knežev dvor, 22. srpnja) u mnogočemu je bio poseban i zanimljiv – kako s fenomenološke strane, tako i interpretativne. Omogućio nam je da, u određenoj mjeri, iskristaliziramo kakav se pijanizam njeguje danas i po kojoj cijeni se koncert klasične glazbe uklapa ili ne uklapa u cjelokupnu suvremenu pop-kulturu.

  Dok čitate biografiju Khatie Buniatishvili, a upoznati ste koliko je teško imati priliku svirati u najeminentnijim dvoranama i sa slavnim orkestrima gdje se traži izazovni pijanistički repertoar, neobično je da je za svoj recital (ali ne i prvi nastup u Hrvatskoj, jer je već svirala u Dubrovniku na festivalu komorne glazbe Rachlin and friends) izabrala skladbe koje bi se, s izuzetkom od dvije ili tri, mogle nazvati koncert biseva. Ako gledamo dobronamjerno i afirmativno, onda možemo takav izbor pripisati ležernijem pristupu ljetnog nastupa. Iskazivanje ovakvog izbora može biti oslobođenost robovanju imperativima i zahtjevnim kompozicijama u svrhu dokazivanja svoga umijeća. Međutim, takav izbor može se tumačiti i kao podcjenjivanje publike ili popularizacije klasične glazbe, ne uzimajući u obzir da su Dubrovačke ljetne igre vrlo ozbiljan (namjera mu je takvim ostati?) festival, a ne poligon za provokaciju filije za klasičnu glazbu. Dubrovačke ljetne igre imaju publiku koja je zahtjevna i kultivirana. Ili je bar donedavno bila. Mora postojati  granica u festivalu ovakvog profila u kojoj mjeri se podilazi publici a u kojoj mjeri se koriste drugačiji mehanizmi privlačenja publike na koncert „glazbene arheologije“ kojom se bavimo. Khatia Buniatishvili izgradila je svoju pop-priču u tolikoj mjeri da ima i mogućnost i odgovornost zavesti publiku i s nepopularnijim repertoarom šireg emocionalnog spektra, angažiranijeg i intelektualno izazovnijeg.  

  

  Dubrovačke ljetne igre ne mogu određivati repertoar umjetnika, ali kao nacionalni festival ne ovisi isključivo o financijskoj potpori sponzora kojima se često mora podilaziti s razinom i izborom programa nego se pozamašno financira, i to neupitno javnim novcem. Stoga bi se trebalo naći suptilni filter kojim se sugerira repertoar na razini ugleda festivala, ali i otvara nove interpretacijske izazove. Ako treba „puhati u jedra“ nekom drugom konceptu Igara popularnijeg i pristupačnijeg karaktera (evidentno je sve veći broj koncerata iz godine u godinu žanra tzv. world musica) ostavlja se prostor i za takvo propitivanje i budući smjer. 

  Buniattishvili je započela meditativnim Gymnopedie br. 1 Erica Satiea. Nakon takve kratke i intimne skladbe, publika je osjetila da ne treba nit prekidati pljeskom, pa je pijanistica nastavila slijed Chopinovim Preludijem op. 28 br. 4, te Scherzom br. 3 op. 39, potom Airom (iz Suite br. 3, BWV106) J. S. Bacha, Standchenom iz ciklusa Schwanengesang, D. 957 Franza Schuberta (arr F. Liszt) i Polonezom op. 53 F. Chopina. Tu ju je publika prekinula oduševljenim pljeskom, vjerojatno zbog virtuozno odsviranih oktava, a i sama umjetnica, memorijskim iskliznućem, osjetila je potrebu za kratkim odmorom. Slijedila je melankolična Mazurka op. 17 br. 4, potom Tajnovite barikade F. Couprena, Preludij i fuga a-mol J. S. Bacha,  (arr F Liszt),  Lisztova Utjeha S.172 br.3 te na kraju virtuozna Mađarska rapsodija br. 2 također F. Liszta ( arr V. Horowitz).

  Estetika njenog pijanizma je eklektična, što se može potkrijepiti činjenicom da su joj bliske skladbe aranžirane od strane mlađih skladatelja (Bach u obradi Liszta, Liszt u obradi Horowitza). Skladbe takvog oblika dodaju još jednog tumača, pa ne slušamo na primjer samo Kathiu i Liszta, nego i Horowitza. Njena podvojenost u potpunoj introvertnosti u izvedbi Chopinove Mazurke, Satiea ili Chopinovog preludija ili ekstrovertnosti u neukusno brzim tempima Rapsodije ili Scherza zbraja njene različite osobnosti u vrlo uzbudljivu interpretaciju. Da je glazbenica posebnog profila, pokazala je u izvanrednoj gradnji raskošnoga zvuka s dozom barokne razmetljivosti i dirigentske kontroliranosti u Preludiju i fugi a-mol J. S. Bacha.

  Općenito, ne bismo mogli reći da je njeno sviranje uredno niti stilski i interpretativno jasno i determinirano, i s razlogom se može vjerovati da odslušano ne bi odgovaralo kriterijima nijednog natjecanja. Ona notni tekst uzima kao prazno platno na kojem ekspresionistički bezobzirno ili impresionistički rafinirano slika naznake teme koju tumači. U pijanističkom smislu često je zvuk bio zgužvan a artikulacija nejasna. Uzrok tome najčešće nije bio tehnička manjkavost nego neizbalansirano naštiman klavir (prigušen, ne-pjevan diskant i zvučno preotvoren dio donjih oktava klavira) koji je pijanistici odmagao, pogotovo u virtuoznim skladbama.

  Ona je prvenstveno umjetnica, pa tek onda pijanistica, sa svim svojim prkosima, nježnostima, rizicima i improvizacijama. Kroz sviranje otvara svoje sebstvo, ali  ujedno zatvara svoj svijet kroz nedorađeni i slobodni odnos prema notnom tekstu. Pa iako nam nije poklonila pijanizam od kojeg zastaje dah, koncert Kathie Buniatishvili pamtit će se kao značajan glazbeni događaj o kojem se može diskutirati i koji nam može dati smjernice o budućnosti pijanizma, o umjetnosti, o odnosu umjetnika prema klasičnoj muzici i o smislu koncerata klasične glazbe općenito.   

  

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 30. srpnja 2025.

Piše: