Simfonijska monumentalnost i zvučni kompromisi

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Dubrovački simfonijski orkestar, Zbor Ivan Goran Kovačić, Ivan Repušić, dirigent i solisti, ispred crkve sv. Vlaha

• 

  Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena izabrana je za prvi ovogodišnji koncert Dubrovačkih ljetnih Igara (11. srpnja) i to na mjestu gdje se dan prije odigravao ceremonijal otvorenja, ispred crkve svetoga Vlaha. Glazbeni događaj, čiji sadržaj ispunja  velebno djelo  skladateljskog orijaša kakav je Beethoven, slušao se kroz prizmu obljetničkog i simboličkog. Uzdigao se na pijedestal uspješnice i prije same izvedbe, pa se stoga teško bilo othrvati nekritičnosti. Dubrovački simfonijski orkestar, uz dirigenta Ivana Repušića, Zbor Ivan Goran Kovačić i eminentne soliste učinili su stogodišnju obljetnicu postojanja dubrovačkog orkestra vrhuncem programskog slijeda ovogodišnje sezone slavljeničkog ansambla.

  Posljednja Beethovenova simfonija završena je i praizvedena u Beču 1824. godine, u zenitu njegove gluhoće i tri godine prije njegove smrti. Dugotrajni proces skladanja od deset godina može se pratiti kroz formu djela – uvjerljivost i genijalna umjetnička zrelost, prepoznatljiva potkrijepljena samovolja i glazbeni revolucionarni elementi isprepleću se kroz cijelu simfoniju i svakim stavkom  umnožavaju zvučni, ali i idejni gromadni tijek. Gledajući iz suvremene perspektive, muzikolozima i stručnom uhu jasno je zašto je to važno glazbeno djelo. Međutim, poslije prve izvedbe u Beču nije bilo tako. Izazvalo je kontroverzna mišljenja mnogih skladatelja toga doba. Tako je Verdi izjavio da je to „loše složeno djelo“, a Wagner pak da je to „vrhunac glazbe“. Očito mnogi neuobičajeni momenti forme, kao naprimjer korištenje ljudskog glasa, odnosno zbora u simfoniji, za neke skladatelje i kritičare bili su nepoštivanje uzusa i nedopustivo smjeli za ono doba. Beethoven zbog svoje gluhoće nije mogao dirigirati na prvoj izvedbi simfonije, ali stajao je uz dirigenta Michaela Umlaufa i davao tempa za stavke. Ovacije publike Beethoven nije čuo, ali osjetio je potresno vibriranje dvorane. Osim što je postala najviše izvođena simfonija ikad, zahvaljujući prvenstveno četvrtom stavku i sadašnjoj himni Europe Odi radosti, Deveta simfonija svog autora postavila je na sam vrh zapadne klasične glazbe, uz Mozarta i Bacha.

  

  Sviranje Beethovenovih simfonija svojevrsno je obavezno štivo u kojem se može vidjeti odnos discipline, emocije i intelekta. To je lakmus papir za svirače, ali i za dirigente. Provokativne se muzikološke diskusije vode koja tempa su najbliža zamisli skladatelja. Da se zaključiti da svaki tempo može biti primjeren ako slijediš svoj unutarnji muzički instinkt procijeđen kroz filter temeljitog  promišljanja, kao što je to učinio Ivan Repušić. Maestro Repušić vodio je orkestar jasno i dosljedno. On pripada onoj generaciji dirigenata koji uspijevaju otkloniti svoj ego i od prve do zadnje note biti u službi glazbe koju dirigiraju.

  Beethoven je majstor forme, i ako se čini da bi četvrti stavak mogao opstati kao zasebna skladba radi svoje slojevitosti i neuobičajene uobličenosti, on je klimaks cijele simfonije i onaj uteg koji drži u apotekarskoj ravnoteži prethodne stavke. Dok se u prvom stavku orkestru još žar rasplamsavao, u drugom – Scherzu, dogodila se očekivana sinergija svirača i dirigenta, pa je on i najdojmljivije izveden. U tom stavku partitura dopušta da se dirigentska fantazija razmaše, stoga je lakše izbjeći kliše. Treći pak stavak je za izvođače izazov. U njemu se čuje Beethovenova gluhoća, mumljajuća muzika koja zrije u memoriji zvuka, u tišini bez glasa, čista i jednostavna u svom perpetuiranju. Kao da se Beethoven nikako nije htio odvojiti od simplificirane pripreme katarzičnoga sljedećeg stavka. Orkestar je u tom  stavku u nekim dijelovima upao u prostor monotonije i zamora, ali se zato u  četvrtom stavku posve vratio u razbuđene i herojske salve zvuka.

  

  Vokalni dio simfonije uključuje četiri solista i zbor. Uz Zbor Ivan Goran Kovačić (voditelj Ivan Šćepanović) koji osvaja svježinom i sonornošću, solisti su bili Darija Auguštan, sopran, Martina Mikelić, mezzosopran, Matteo Ivan Rašić, tenor i Leon Košavić, bariton. Svaki solist/solistica ponaosob pokazao je srčani angažman uz stabilne intonativne kaskade, ali u kvartetima osjetila se nesložnost u dinamici i boji glasova. Ipak, treba izdvojiti tenora Mattea Ivana Rašića koji se najviše približio stilskim obilježjima Beethovenove glazbe i karakteru skladbe. U zborskom dijelu izvedbe našla bi se pokoja sjena, najviše u povremenoj inferiornosti ipak amaterskog zbora naspram partiture koju izvode, ali cjepidlačili bismo kad bismo  svaku nesmotrenost kritizirali. Zbor Ivan Goran Kovačić je izvrstan zbor,  razumljive dikcije, što je rijedak slučaj s hrvatskim zborovima. Njegova vibrantnost i opseg zvuka uzdižu kod slušatelja himnično duh, pa poneka iskliznuća pripisat ćemo neadekvatnim uvjetima i živoj izvedbi.  

  I na kraju, mora se progovoriti o prostoru. Dubrovačke ljetne igre svoju iznimnost su gradile na ambijentalnosti. Međutim, u današnje doba, kad je Dubrovnik postao turistička destinacija (čitaj: roba za profit), a izgubio neformalno status urbane sredine, morala bi se sagledati novonastala društvena klima i preispitati koliko je uopće moguće još uvijek se oslanjati na uvriježene definicije festivala. Nažalost, umjetnost je protjerana s trgova i tu sada vladaju stolovi restorana. Dubrovnik je  jednako Mediteran, gdje se živi pola godina na vanjskim prostorima, i na određeni način ambijentalan teatar i koncerti na otvorenom prirodan su produžetak dnevnog života. Čini se da teatar ipak uspijeva izbjeći neuralgične prostorne točke, dok glazbene priredbe nikako da nađu svoju zaštićenu nišu. 

  

  Tijekom izvedbe Beethovenove Devete simfonije jako je smetalo zveckanje pribora za jelo iz obližnjih restorana, pod čijom je opsadom prostor ispred crkve svetoga Vlaha, dovikivanja, glazba iz obližnjih kafića i preglasan žamor sa Straduna. Možda  to nekome, tko sluša glazbu površno ili je došao na koncert da bude viđen, nije smetalo, ali istinskim slušateljima to itekako smeta. A i izvođačima. Kontekstu u kojem je ove godine izveden prvi koncert Igara nije pomoglo ni ozvučenje glazbenika, pa je ta činjenica donekle oduzela onaj zadnji korak do izvrsnosti cjelokupnog koncerta. Molbe da se napokon nabave (Igre, Grad?) akustične stijene, pregrade kakve vidimo na koncertima orkestara na otvorenom po Europi nikako da se uslišaju. One neće posve izolirati buku, ali će svakako pomoći da izvedbe na otvorenom budu bolje zaštićene. Kako će se završiti taj rat između visoke umjetnosti i ovakvog turizma, vidjet ćemo, ali  se ambijentalnost mora redefinirati, barem kad je riječ o glazbi.

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 20. srpnja 2025.

  Solisti:
  
  Darija Auguštan, sopran
  Martina Mikelić, mezzosopran
  Matteo Ivan Rašić, tenor
  Leon Košavić, bariton

  Program:

  Ludwig van Beethov en: Simfonija br. 9, u d-molu, op. 125
  Allegro ma non troppo, un poco maestoso
  Molto vivace
  Adagio molto e cantabile
  Presto – Allegro assai

Piše: