Osam desetljeća udruga koje plode hrvatsku glazbenu kulturu

Koncert 80. obljetnice dviju glazbenih udruga: Glazbena svečanost HDGU-a i HDS-a, Mala dvorana Vatroslava Lisinskog, 10. lipnja 2025.

• 

  Svečani koncert u povodu 80. obljetnice postojanja Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Hrvatskog društva skladatelja, održan 10. lipnja u Maloj dvorani Lisinski, trebao je biti posjećeniji. Dvorana je trebala biti popunjena do posljednjeg mjesta, jer bila je to svečanost kakvu je rijetko moguće doživjeti. Nažalost, ostalo je još praznih mjesta, a to nije smjelo biti tako. Jer, 80 godina djelovanja tih dvaju društava čini trajne i jedinstvene temelje ukupne hrvatske glazbene kulture i svih elemenata koji umjetničkoj glazbi osiguravaju privilegirano mjesto u duhovnoj nadgradnji naroda. No, ne treba žalovati. Svi koji su se odazvali na poziv, a bio ih je priličan broj, mogli su uživati u visokim dometima hrvatskih glazbenica i glazbenika i biranom repertoaru iz hrvatskoga glazbenog stvaralaštva.

  „Glazba je umjetnost koja zahtijeva dvostruku kreativnost: stvaralaštvo i interpretaciju. Skladatelji svojim talentom stvaraju djela koja postaju živa – pa i besmrtna – tek u rukama izvođača. Bez skladatelja, izvođači nemaju što interpretirati; bez izvođača, skladateljska djela ostaju tek znakovi, mrtvo slovo na papiru. Ta simbioza, neraskidiva veza između stvaratelja i interpreta, čini srž naše glazbene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“, riječi su Filipa Faka, predsjednika Hrvatskog društva glazbenih umjetnika iz uvodnika programske knjižice koncerta.

  „Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika i Hrvatsko društvo skladatelja najstarija su udruženja glazbenih profesionalaca u Hrvatskoj i ove godine obilježavaju osamdesete obljetnice svojih djelovanja. Iako je smisao postojanja ovih dviju organizacija zapravo temeljno različit – glazbeno stvaralaštvo naspram glazbenog izvodilaštva – među njima ipak postoje mnoge sličnosti, pa i zajedništvo“, zapisao je u svojem uvodniku Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja.

  

  Uz mnoge iznesene podatke i daljnje potvrde povezanosti ovih dvaju društava, sadrži bogato opremljena programska knjižica i historijat društava iz pera muzikologinje Mirte Špoljarić, kao i životopise skladatelja na programu i izvođača čije je sviranje i pjevanje ispunilo doista zanimljivu i umjetnički vrijednu glazbenu večer.

  Koncert su otvorile violončelistica Monika Leskovar i pijanistica Martina Filjak umilnom Rêverie, op. 49, melodijski dojmljivim Sanjarenjem Blagoja Berse, skladbom iz 1904. godine. Izvedba dviju vrhunskih umjetnica kvalitetom je korespondirala s vrijednostima glazbe. Skokom od stotinu godina nastajanja djela hrvatskih skladatelja izvela je Monika Leskovar skladbu iz 2007. godine, Hey Pearl! Srđana Dedića. Majstorsko vladanje violončelom temelj je na kojemu je profesorica violončela na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu ozvučila glazbu kolege, profesora kompozicije. Stjecajem okolnosti bila je ta izvedba ujedno i rođendanska čestitka skladatelju uoči njegova 60. rođendana, kao i potvrda zahvalnosti Monike Leskovar skladatelju čije je „djelo puno ideja, kontrasta i prostora za slobodno oblikovanje fraza, a kojim je Dedić obogatio violončelistički repertoar“, kako je zapisala Monika Leskovar.

  

  Slijedila je izvedba Toccate za vibrafon i klavir Igora Kuljerića u izvođenju Ivane Kuljerić i Mie Elezović. Nadasve bogata skladateljska ostavština i mnoge godine angažmana u različitim glazbenim institucijama, pa tako i godine na čelu Hrvatskog društva skladatelja, trajno svjedoče duboku ukorijenjenost Igora Kuljerića u sve pore hrvatske glazbene kulture. Njegova kćer, Ivana Kuljerić, uz mjesto solo timpanistice u Simfonijskom orkestru HRT-a, neumorno svira na udaraljkama, nastupa diljem svijeta te ostvaruje vlastite skladbe. O očevoj, njoj posvećenoj skladbi ostavila je svjedočanstvo: „Vibrafon, svoj prvi udaraljkaški instrument, dobila sam uz obećanje da ću ozbiljno i marljivo vježbati! I tako se u našem stanu, uz vječni zvuk pijanina sve češće čuo i vibrafon. Vjerojatno je iz te svakodnevne kakofonije nastalo 1998. godine jedno od meni najdražih djela. Moja prva praizvedba, tatino prvo solističko djelo za udaraljke… Djelo omogućava izvođačima da istraže bogate pejsaže zajedničke i pojedinačne zvučnosti kroz ritmičke kontrapunkte te lirske i improvizirane odsječke. Od početne eksplozije, preko mnogostrukih preobrazbi jednostavnih motiva, glazbena lavina rastapa se i nestaje u neumitnoj završnoj zvučnoj imploziji.“ Doista, bila je to posebna svečanost virtuoznosti na vibrafonu i na klaviru!

  Da sve bude u slavljeničkom duhu, bile su uključene i dvije praizvedbe. U prvom dijelu koncerta doživjeli smo prvi susret s novim djelom skladatelja, dirigenta i pedagoga Mladena Tarbuka, skladbama za glas i klavir s prilično neuobičajenim naslovom. Naime, na tekstove velikana ruskog pjesništva Sergeja Jesenjina i Marine Cvjetajeve skladao je jedan od najsvestranijih hrvatskih autora Dvije samoubilačke, dvije pjesme od kojih je prva Doviđenja, dragi doviđenja skladana na tekst Jesenjina a druga, Molitva, donosi uglazbljene stihove Cvjetajeve. Odabir stihova i naslov ciklusa skladatelj pojašnjava riječima: „Bila je 2022. godina izlaska iz pandemije i početka ruske agresije na Ukrajinu. Svijet je (p)ostao beznadno mjesto u kojem nema mjesta za Nadu, tu iskonsku ljudsku potrebu koju je 21. stoljeće ugušilo raznim trikovima, od fenomena globalnog mravinjaka čovječanstva do naplavljanja ljudskih umova nazovi umjetničkim otpadom. Martin izbor došao je u pravi trenutak: oproštajni zov velikog pjesnika, čovjeka koji je, usprkos kratkoći svog zemaljskog bivanja, upoznao život u njegovoj punini, i strastveni krik za Smrću djevojke koja život gotovo da nije okusila, činjenica da su si oboje oduzeli život, dijelom pod nerazjašnjenim okolnostima, pozadina njihovih osobnih tragedija oslikana beznađem društva koje prezire vrijednost ljudske egzistencije – sve zlo se slilo u ove dvije kontrastne pjesme. Jesenjinovu pjesmu zamislio sam kao requiem vlastite duše: čuje se posmrtni zvon iz kojeg se postupno razvija melodijska linija koja pokušava dohvatiti nebeske visine. Nasuprot tome, Molitva suprotstavlja strastveni zaziv smrti bujnom klavirskom slogu koji personificira životnost mladosti.“

  

  Interpreti: sopranistica Marta Schwaiger i bas Alexei Tanovitski, s pijanisticom Miom Elezović, punim su intenzitetom uronili u Tarbukovu vrlo slojevitu, emocionalno nabijenu i intelektualno iskonskim shvaćanjem dubine pjesničkih poruka prožetu glazbu. Izjavljivati da su to možda Tarbukovi ponajbolji i zvjezdani skladateljski trenuci može djelovati preuzetno u odnosu na autora čiji su vrlo bogati i visoki skladateljski dometi potvrđeni brojnim partiturama. Pa ipak, dojam koji je ostavilo dvoje pjevača još će zacijelo dugo odzvanjati u svijesti slušatelja kojima je bilo dano da prvi put upoznaju ove dvije – simbolikom tako snažno ispunjene, i osjećajima, jednako autora glazbe kao i njezinih interpreta nošene popjevke.

  Na kraju prvog dijela svečanog koncerta posvećenog respektabilnoj obljetnici dvaju za nacionalnu glazbenu kulturu bitnih društava, Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Hrvatskog društva skladatelja, nastupio je Duo Ćiković. Dirljivo je kada kćer s toliko povjerenja ulazi u profesionalni svijet slijedeći majčine stope! Jer, naziv Duo Ćiković nose dvije odlične harfistice, majka, Veronika Grubišić Ćiković, od 2022. godine redovita profesorica harfe na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu i njezina kćer Veronika Ćiković, redovita vanjska suradnica hrvatskih orkestara. Kao harfistički duo nastupaju od 2021. godine potvrđujući brojnim nastupima zauzimanje za afirmaciju harfe i glazbenih djela pisanih za taj neodoljivo lijepi instrument. Odabir glazbe Ivane Lang Ples sablasti bio je zacijelo hommage skladateljici koja je upravo harfi posvetila više svojih ostvarenja – bilo za harfu solo, glas i harfu ili flautu i harfu. Diana Grubišić Ćiković izradila je redakciju odabrane skladbe, o čemu je zapisala: „Ples sablasti nikad nije zaživio na koncertnom podiju, vjerojatno zbog toga što neki dijelovi nisu do kraja promišljeni, u rukopisu partiture ima dosta križanih taktova. Zbog toga sam prionula pomnom čitanju partiture, ispisivanju pojedinih nedefiniranih taktova te rješavanju kromatskih nespretnosti. Tema skladbe, pa tako i harmonija izrazito su kromatske prirode što nameće iznimno zahtjevnu pedalizaciju te upotrebu enharmonijski zamijenjenih tonova. U rekonstrukciji pojedinih mjesta poslužila mi je istoimena inačica koju je skladateljica napisala za violinu i klavir. Potaknuta kadencom violine, napisala sam opsežnu kadencu koju izvode obje harfe, a u kojoj koristim neke od tipičnih harfističkih izražajnih sredstva (flažolet, bisbigliando, glissando, eolski tremolo).“ 

  

  Ples sablasti izveo je Duo Ćiković prvi put na Glazbenim večerima u sv. Donatu 30. srpnja 2024. godine, da bi izvedbom na ovom koncertu dvije doista vrsne harfistice još jednom dokazale ulogu i važnost izvođača u oživljavanju bez kojih bi skladateljski zapisi zbilja ostali tek „mrtvo slovo na papiru“. Tako im uz zahvalne slušatelje na prvom mjestu mogu zahvaliti i autori djela, a to besmrtno zacijelo čini i Ivana Lang.

  Drugi dio koncerta započeo je čembalist Pavao Mašić još jednom praizvedbom. Ne događa se često da djelo nekog skladatelja prvi put zazvuči post mortem autora. Za hrvatsku su glazbenu kulturu prerani odlasci uglednika, prvo 2022. godine skladatelja i pedagoga, akademika Davorina Kempfa, pa onda u istoj godini i njegove supruge povjesničarke glazbe Bosiljke Perić Kempf, veliki gubici. Našavši partituru posljednjeg skladateljeva djela za čembalo solo, udovica ju je predala Pavlu Mašiću kojemu je autor izvorno namijenio skladbu. Kao što je u programskoj knjižici opisao čembalist Pavao Mašić: „Tempus fugit (2022.) posljednje je djelo u skladateljevu opusu i prvo namijenjeno čembalu solo… riječ je o cikličkom djelu s ukupno tri stavka, od kojih je prvi Koralna fantazija; naslov valja uvjetno shvatiti, jer bilo kakav prepoznatljivi citat korala izostaje. Mnogo važnije obilježje je raskošna, gotovo improvizatorska gesta koja se izrazom donekle naslanja na slične orguljske fantazije Maxa Regera i Johanna Sebastiana Bacha. Lanci trilera, pasaža i arpeggia pridonose doživljaju čembala kao instrumenta virtuoznog zvuka.“ 

  

  Davorin Kempf skladbu nije stigao dovršiti. Životno mu je vrijeme stalo. Moguće je razmišljati o simbolici naslova njegove posljednje, nažalost nedovršene partiture, Tempus fugit: Vrijeme bježi, ali valja zahvaliti virtuoznom čembalistu Pavlu Mašiću da je prvi put, vjerojatno ne i zadnji, oživio Kempfovu posvetu glazbalu kojemu je povjerio  svoje posljednje stvaralačke impulse.

  Violinist Martin Draušnik odabrao je za nastup Ples za violinu solo Miroslava Miletića, a saksofonist Tomislav Žužak Quartet Tone Waltz Gordana Tudora. Obojica interpreta, afirmirani i po svojim životopisima itekako zaslužni hrvatski glazbeni umjetnici, odabrali su skladbe koje potvrđuju veliko bogatstvo hrvatske glazbene baštine čiji je Miroslav Miletić jedan od velikana u prošlom 20. stoljeću, a Gordan Tudor itekako važan suvremenik. Bila je to glazba i njezina zvučna evokacija kao nedvojbene potvrde kontinuiteta vrijednog hrvatskoga glazbenog stvaralaštva članova Hrvatskog društva skladatelja i jednako tako visokog profesionalizma i konkurentnosti članova Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.

  

  Na kraju koncerta bilo je moguće prepustiti se ugodnim sjećanjima na antologijske primjere iz hrvatske operne i operetne ostavštine. Svojim lijepim glasovima i vrhunskim umijećem interpretiranja prvo su Kristina Kolar, sopran i Robert Kolar, bariton, uz klavirsku pratnju Lane Bradić, razgalili srca dvopjevom Eve i Zrinjskog Evo! Pod vedrim nebom zadnju riječ ti zborim iz 3. čina opere Nikola Šubić Zrinjski, a  onda je, onako za krajnji užitak, zbilja „šećer na kraju“, Kristina Kolar, praćena Lanom Bradić, otpjevala ariju Suzette Daleko m'e biser mora iz 2. čina operete Mala Floramye Ive Tijardovića.

  Dugi, oduševljeni pljesak ispratio je sve sudionike svečanog koncerta. Temeljni je osjećaj zacijelo bio ponos što kao glazbeno kulturni narod imamo tako vrijedna djela i sposobne umjetnike da ih ožive. Jer, to i jest bît glazbe, umjetnosti koja zahtijeva mnogo nadarenosti, rada i truda da bi obogatila životne trenutke, zatitrala srca i duhove, konačno i zrak!

  

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 3. srpnja 2025.

  Izvođači:

  Monika Leskovar, violončelo
  Martina Filjak, klavir
  Ivana Kuljerić, vibrafon
  Mia Elezović, klavir
  Marta Schwaiger, sopran
  Alexei Tanovitski, bas
  Duo Ćiković, harfe
  Pavao Mašić, cembalo
  Martin Draušnik, violina
  Tomislav Žužak, saksofon
  Kristina Kolar, sopran
  Robert Kolar, bariton
  Lana Bradić, klavir

Piše: