U skladu s tradicijom duljom od jednoga stoljeća

Zagrebački kvartet, posljednji koncert sezone 2024./2025., Velika dvorana Novinarskog doma

• Zagrebački kvartet završio je šestim koncertom 17. svibnja 2025. koncertnu sezonu 2024/2025., kojim se oprostio od dvorane u Novinarskome domu. Kako je najavljeno u letku za sljedeću sezonu 2025/2026., pretplatnici i drugi ljubitelji komorne glazbe moći će pratiti njihove koncerte u grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Ćirilometodskoj ulici. Na programu koncerta bile su – u skladu s tradicijom Zagrebačkoga kvarteta duljom od jednoga stoljeća, tri skladbe. U Zagrebu je prvi put izveden diptih Tri dvodijelne jedinice mladoga hrvatskog skladatelja Ivana Končića (1988.), slijedio je kvartet klasičnog razdoblja – Prvi gudački kvartet u F-duru, op. 18 br. 1 Ludwiga van Beethovena (1770–1827) te skladba iz baštine slavenskih skladatelja Deseti gudački kvartet u Es-duru, op. 51, B. 52 Antonín Dvořáka (1841–1904).

  Ivan Končić danas je docent na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2013. godine završio studij kompozicije u razredu red. prof. Željka Brkanovića (1937–2018) nakon završene Umjetničke škole Luke Sorkočevića u rodnome Dubrovniku. Diplomski rad simfoniju Elementi praizvela je Zagrebačka filharmonija, a nakon više glazbeno-scenskih djela skladao je i svoj prvi gudački kvartet Tri dvodijelne jedinice (Allegro; Sostenuto; Allegro) koji je praizveo Gudački kvartet Dubrovačkoga simfonijskog orkestra 12. rujna 2023. u Dubrovniku. Skladba je – prema riječima samoga skladatelja: „igra riječima, igra formom, igra izborom tonske visine. Pomoću dva glavna principa kojima se vodim u procesu pisanja – dvodijelnost i poliakordika, stvaram tri stavka sa željom da se izbjegne repriza u konvencionalnom smislu. Namjera je stvoriti osjećaj nedorečene dorečenosti.“ Istražujući nove mogućnosti, Ivan Končić osmislio je skladbu kao „svojevrsni kontrolirani kaos jer se svako toliko vertikale nađu na točki koja zvuči „skladno“ dok većinu vremena provode u traženju te točke.“

  Šest gudačkih kvarteta op. 18 koje je Ludwig van Beethoven skladao između 1798. i 1800. godine, tiskao je izdavač T. Mollo & Comp. u Beču 1801. godine, a posvetio ih je svom meceni grofu Josephu Franzu von Lobkowitzu (1772–1816). Iako je prvi u tiskanome izdanju Gudački kvartet u F-duru, op. 18 br. 1, on je drugi po redoslijedu nastanka. Prvu verziju skladbe poslao je prijatelju Carlu Amendi (1771–1836) upozorivši ga kasnije da je nikome ne pokazuje, jer je nakon unesenih izmjena u izvornik spoznao da „tek sad zna skladati kvartete“.

  Prvi stavak (Allegro con brio) pisan je u sonatnom obliku: prva tema nastupa unisono, dok druga tema u sinkopiranome ritmu, iako zanimljiva, nije dobila značajniju ulogu u provedbi. Za polagani drugi stavak (Adagio affettuoso et appassionato) Beethovena je nadahnuo prizor u grobnici iz tragedije Romeo i Julija Williama Shakespearea (1564–1616). Treći stavak (Scherzo. Allegro molto) građen je na temi od deset taktova (klasični obrazac je osam) s povremenim kromatskim pomacima, koja doživljava razne promjene. Četvrti je stavak (Allegro) svojevrsno ispreplitanje ronda i sonatnog oblika s temom u silaznim pomacima u triolama (u šesnaestinkama). Već u ovome kvartetu (od ukupno njih sedamnaest koliko ih je skladao) Beethoven se potvrdio kao nastavljač tradicije Josepha Haydna (1732–1809) i Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), ali i kao skladatelj koji propitkuje izražajne mogućnosti triju gudačkih glazbala i formu (koju će u posljednjim kvartetima potpuno slobodno prilagoditi svojim skladateljskim postulatima).

  

  Gudački kvartet u Es-duru, op. 51 deseti je u nizu od četrnaest gudačkih kvarteta Antonína Dvořáka nastalih kroz nekoliko desetljeća. Ovaj kvartet, koga neki nazivaju i Slavenski, nastao je 1879. godine na prijedlog Jeana Beckera, prvog violinista Firentinskoga kvarteta, a nastavlja se na neka ranija Dvořákova djela nadahnuta češkom tradicijskom glazbom, kao što je prvi ciklus od osam Slavenskih plesova, op. 46. Odjek tradicijske glazbe razaznaje se već u prvom stavku (Allego ma non troppo) u prvoj, a osobito u drugoj temi koja se u ritamskoj strukturi oslanja na dvokorak plesa polka. Taj je utjecaj još zamjetniji u drugome stavku (Dumka. Andante con moto – Vivace) s podnaslovom Elegija. Dumka je dvodijelna narodna herojska balada polaganog, sjetnog početka iza kojeg slijedi kontrastni brži dio. Polagani pijevni treći stavak Romanza (Andante con moto) odiše lirskim ugođajem i manje slavenskim prizvukom, a četvrti Finale (Allegro assai) opet u tematskoj građi podsjeća na češki tradicijski ples skačna. Stavak je osmišljen u formi ronda, a kroz kontrastne promjene u ritmu, tempu i tonskome rodu dostiže efektni vrhunac u dinamici i tempu.

  Već neko vrijeme članovi Zagrebačkoga kvarteta su Martin Krpan (1. violina), Davor Philips (2. violina), Hrvoje Philips (viola) i Martin Jordan (violončelo). Spomenuli smo da Zagrebački kvartet djeluje dulje od sto godina, pa kako o prvome koncertu održanom 25. travnja 1919. nema zvučnih dokaza, oslanjamo se na zapažanja suvremenih glazbenih kritičara. U većini slučajeva odnosi se to i na današnje koncerte (koji nisu uvijek popraćeni trajnim snimkama i prijenosima) pa će se i neki budući istraživači glazbenog života Zagreba osloniti na pisanu riječ i zapažanja glazbenih kritičara. U novinama Novosti nakon prvoga koncerta glazbeni kritičar Žiga Hirschler (1894–1941) ushićeno je zapisao: „I u našem muzičkom životu svanuo je davno očekivani mesija. (…) Pomislite: naš Zagrebački kvartet… To nijesu bila četiri čovjeka, koji igraju četiri instrumenta, to je bio jedan čovjek, koji je igrao četiri instrumenta. Četiri čovjeka, jedna duša…“

  Čini se da bi ova misao Žige Hirschlera mogla čitateljima približiti dojmove slušatelja (glazbenih kritičara) o muziciranju Zagrebačkoga kvarteta na posljednjem koncertu ove sezone. Nepoznata skladba Ivana Končića svojom zanimljivošću, profinjenim melodijsko-ritamskim i harmonijskim (poliakordnim, izvantonalitenim) rješenjima pobudila je pozornost publike koja je u njoj prepoznala profilirani skladateljski rukopis i – sudeći prema pljesku, pokazala da bi se skladba mogla opet poslušati.

  

  Beethovenov Gudački kvartet u F-duru, op. 18 br. 1 već je nešto zahtjevniji u odnosu na kvartete njegovih prethodnika pa samostalnije oblikovane dionice (jer nositelj tematske građe nije samo prva violina) potvrđuju tehniku sviranja svakog od članova kvarteta, a taj moment je još izraženiji u Dvořákovu Gudačkome kvartetu u Es-duru, op. 51.

  Doista se doimala zadivljujućom usklađenost četvorice glazbenika, lakoća s kojom su svladali tehničke zahtjeve, ljepota tona svakog od instrumenata (osobito u solo-nastupima), promišljeno fraziranje, isticanje detalja i bogatstvo dinamičkih vrijednosti koje su svoj vrhunac dosegle u Dvořákovu gudačkom kvartetu. Nakon ovako lijepog završetka koncertne sezone možemo se nadati isto takvom početku nove sezone s istim glazbenicima, ali u novome prostoru!

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 26. lipnja 2025.
  ©Autor fotografija: Matej Grgić

Piše: