Stoljeće simfonijskog muziciranja i glazbene predanosti

2. Zagrebačko glazbeno proljeće, Stjepan Šulek, 8. - 11. svibnja 2025.: O koncertu uz 100. obljetnicu djelovanja Dubrovačkoga simfonijskog orkestra, Eva Šulić Brajčić, violina, Valentin Egel, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (3. dio)

• 

  Drugi festival Zagrebačko glazbeno proljeće završio je koncertom Dubrovačkoga simfonijskog orkestra u nedjelju, 11. svibnja 2025. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Dirigirao je gost iz Rijeke Valentin Egel, a solistica je bila koncertna majstorica Eva Šulić Brajčić. Ova je godina u znaku proslave 100. obljetnice utemeljenja orkestra koji je – kako stoji u programskoj knjižici, „neizostavni dio bogatoga i raznolikoga kulturnog nasljeđa Dubrovnika i Hrvatske“. Prisjetimo li se podatka da je Filharmonija kazališnog orkestra u Zagrebu osnovana godine 1919. kao građanska udruga glazbenika, uglavnom članova orkestra Hrvatskoga narodnog kazališta, tj. profesionalnih glazbenika, onda izniman značaj poprima činjenica da su orkestar u Dubrovniku osnovali „mladi entuzijasti, maturanti Gimnazije u Dubrovniku“ želeći publici u „Gradu“ približiti europsku (svjetsku?) orkestralnu baštinu. Sličan je primjer u Zagrebu bilo osnivanje Diletantskog orkestra Hrvatskog sokola u kome su muzicirali srednjoškolci (ali ne i polaznici glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda). Tijekom devet godina djelovanja (od 1882. do 1891.) pod ravnanjem jednog od njegovih utemeljitelja, sveučilišnoga profesora i glazbenika Vjekoslava Klaića (1849–1928), orkestar je pridonio obogaćenju orkestralnog repertoara uvrštavanjem skladbi suvremenih europskih i slavenskih skladatelja.

  Orkestar osnovan pod nazivom Dubrovački orkestar već je iste godine promijenio ime u Dubrovački filharmonijski orkestar, a kako su po završetku Drugoga svjetskog rata kulturni djelatnici u Dubrovniku prepoznali vrijednost ranijih nastojanja glazbenika, već je 1946. godine osnovan Gradski orkestar Dubrovnik „kao profesionalno glazbeno tijelo“ koji godine 1992. dobiva novo ime: Dubrovački simfonijski orkestar. U kontekstu hrvatske glazbene kulture u drugoj polovici 20. stoljeća, izniman je pothvat bilo utemeljenje Dubrovačkih ljetnih igara 1950. godine na državnoj razini (u Jugoslaviji) kao međunarodnoga festivala s dramskim i glazbenim programom u čijem je planiranju i ostvarenju jednim od neizbježnih sudionika postao i Gradski orkestar Dubrovnik.

  Uz taj grad povezujemo i prve simfonije u hrvatskoj glazbi, čiji je autor diplomat i skladatelj (amater) Luka Sorkočević (1734–1789). Njegovih kratkih, gracioznih sedam simfonija skladano je u pretklasičnome stilu, a privukle su pozornost skladatelja Stjepana Šuleka (1914–1986) koji ih je obradio prema principima klasičnoga stila te objavio u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1965. godine. Za dostupnost rukopisa i za revitalizaciju simfonija Luke Sorkočevića zaslužan je svećenik i muzikolog Albe Vidaković (1914–1964). On je popisao veći dio zbirke muzikalija u arhivu samostana Male braće u Dubrovniku pa se na temelju preslika donesenih u Zagreb temeljila Šulekova obrada. Sorkočevićev izvornik i Šulekovo zadiranje u njega postale su temom diplomskoga rada muzikologa Franje Bilića (1940–2013) naslovljenog Simfonije Luke Sorkočevića: analiza i usporedba originalnih partitura s obradama Stjepana Šuleka, napisanog i obranjenog 1967. godine pod mentorstvom muzikologa Josipa Andreisa (1909–1982) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Jednu Sorkočevićevu skladbu priredio je i 1992. godine objavio akademik Zoran Juranić (1947.) kao Osmu simfoniju. Sedam simfonija u obradi Stjepana Šuleka Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb (tada u njenom sastavu) objavio je 1990. godine, kao i kritičko izdanje 2006. godine. Dobro je naznačiti na koncertnim programima izvodi li se simfonija u Šulekovoj obradi ili u autorovu izvorniku.

  

  Možda bi se ove napomene mogle čitatelju učiniti suvišnima, ali opravdanje za njih pružio je sam program koncerta s djelima koja povezuju Stjepana Šuleka, Luku Sorkočevića i još jednog velikana hrvatske glazbe 20. stoljeća – Borisa Papandopula (1906–1991). Pripremajući program za gostovanje u Poljskoj i dva koncerta u Lublinu i Varšavi, Dubrovački simfonijski orkestar, o kome je na početku koncerta nekoliko riječi rekao ravnatelj i violinist-član orkestra Slobodan Begić, uvrstio je u prvi dio programa dva antologijska djela iz europske glazbene baštine. To je Uvertira Koriolan, op. 62 Ludwiga van Beethovena (1770–1827) i Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35 Petra Iljiča Čajkovskog (1840–1891). Postoji li bilo kakva povezanost između Beethovenove Uvertire Koriolan i Stjepana Šuleka?

  Pokušali smo je pronaći i u tome uspjeli. Prema predaji rimski junak i plemić Gnaeus Marcius Coriolanus – kratko Coriolan (527.–488. pr. Kr.), spomenut je u povijesnom izvoru kao što je spis Ab urbe condita (Od osnutka grada) Tita Livija (59. pr. Kr.–17.). Povjesničar i biograf Plutarh (46.?–125.) opisuje Coriolana kao hrabroga ratnika zaslužnoga za osvajanje 493. g. pr. Kr. grada Corioli (otuda nadimak Coriolan) u pokrajini Etruriji južno od Rima, u kome je živjelo talijansko pleme Volsci. Taj je izvor temelj prema kojem je engleski dramatičar William Shakespeare (1564–1616) pisao 1607/1608. svoju posljednju tragediju Coriolan koja je Stjepana Šuleka nadahnula na skladanje opere Koriolan (između 1953. i 1957. godine) na vlastiti libreto. Beethovenova uvertira nije 1807. godine skladana za Shakespeareovu tragediju nego za, danas gotovo zaboravljenu, dramu austrijskoga književnika Heinricha Josepha von Collina (1771–1811).

  Jedini Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35 Petra Iljiča Čajkovskog neizostavan je dio koncertnoga repertoara. Nastao je tijekom ožujka i travnja 1878. godine u mjestu Clarens na Ženevskom jezeru u vrijeme skladateljeva oporavka nakon neuspjeloga braka sa studenticom konzervatorija, što je bilo uzrokom snažnog živčanog sloma i depresije. U violinskome koncertu, čiju je solističku dionicu osmislio uz pomoć violinista Josefa Koteka (1855–1885), nema naznaka prebrođene krize nego djelo odaje ponovno pronađenu životnu radost. Prvi stavak pisan je u sonatnoj formi i djelomično ima elemente teme s varijacijama; solistička kadenca nastupa nakon provedbe, a ne na kraju stavka. Pijevna, melankolična Canzonetta prava je prigoda za iskazivanje solistove muzikalnosti i vođenja melodijske linije, dok treći stavak koji nastupa bez pauze donosi temu folklornoga prizvuka u najdubljem registru violine koja se varirana provlači kroz stavak do virtuozne Code.

  

  Drugi dio programa pripao je hrvatskim skladateljima. Na početku je izvedena trostavačna kratka Simfonija br. 4 u F-duru Luke Sorkočevića (u obradi Stjepana Šuleka) u kojoj uz gudače sudjeluju dvije oboe i dva roga. Boris Papandopulo skladao je svoj Hommage à Sorkočević 1985. godine i posvetio ga Dubrovniku i njegovim glazbenicima. U tri kratka stavka Festivo (Svečano), Largo i Allegro – poigravajući se Sorkočevićevim i vlastito kreiranim temama, uveo nas je (kroz čvrst okvir tonaliteta i pregledne harmonije) u zamišljeni glazbeni svijet Sorkočevićeva vremena. Završna skladba koncerta bio je Drugi klasični koncert za gudače Stjepana Šuleka s podnaslovom Slobodi duha i misli. Djelo je posvećeno maestru Milanu Horvatu (1919–2014) koji je ravnao praizvedbom 23. travnja 1952. na koncertu Komornog orkestra Radio Zagreba. Dva brza stavka Fanfare (Allegro deciso) i Fuga (Vivacissimo) uokviruju polagani, pijevni Corale (Andante cantabile). Tematska građa, harmonijska rješenja, izvrsna postava gudačkog sastava i odabrane forme poput stroge fuge, približavaju ovu skladbu baroknome glazbenom stilu, što potvrđuje Šulekov skladateljski kredo.

  Maestro Valentin Egel (1994.), šef-dirigent orkestra Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, predstavio se već zagrebačkoj publici na nekoliko koncerata. Studirao je dirigiranje na Glazbenom sveučilištu Franz Liszt u Weimaru, a kao pobjednik na više međunarodnih natjecanja dirigenata privukao je pozornost europske glazbene javnosti. Njegova savršena komunikacija s orkestrom temelji se na dobrom poznavanju partitura, a pokreti ruku (povremeno i tijela) su sigurni, nedvojbeni i jasni pa ih glazbenici jednostavno mogu slijediti. Umjetničko vijeće Dubrovačkoga simfonijskog orkestra, isto kao i Zagrebačke filharmonije, daje priliku svojim članovima da nastupe kao solisti.

  Ovaj put je u violinskom koncertu Čajkovskog tu priliku dobila koncertna majstorica Eva Šulić Brajčić. U dobi od četiri godine počelo je njeno druženje s violinom na Konzervatoriju za glazbu i balet u Mariboru, a nakon školovanja na Konzervatoriju Johann Joseph Fux u Grazu, zatim pripremnog studija za darovite glazbenike na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču, upisala je studij violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Leonida Sorokova te ga uspješno završila 2021. godine. Usavršavala se u Beču i u Parizu na Scholi cantorum, a već je do danas ostvarila niz nastupa s hrvatskim i inozemnim orkestrima te osvojila nagrade na natjecanjima. Solistička dionica u violinskome koncertu Petra Iljiča Čajkovskog poprimila je u interpretaciji Eve Šulić Brajčić eleganciju, profinjenost, umiljatu cantilenu, ali ipak stanovitu odrješitost (od uvodnoga motiva u prvome stavku) i energiju. Njeni su prsti lagano klizili po žicama violine osvajajući preciznom intonacijom veliki tonski prostor (proširen flageolietima), otkrivajući glazbeničinu iznimnu muzikalnost, prebogatu dinamičku raslojenost i izvrsnu suradnju s orkestrom.

  

  Maestro Valentin Egel pristupa studiju partitura izrazito profesionalno, otkrivajući u njima pojedinosti koje odgovaraju njegovu umjetničkom temperamentu. Može se isto tako reći da pripada onoj skupini dirigenata koja jednostavno povuče orkestar za sobom, razotkrivajući interpretativne mogućnosti glazbenika. Imperativ za dobro pripremljenu i isto tako ostvarenu izvedbu bilo je, dakako, planirano gostovanje u Poljskoj pa se od svih glazbenika i očekivalo maksimalno angažirano muziciranje. Maestro Valentin Egel uspio je s orkestrom dotaknuti tu zamišljenu, visoko postavljenu točku zajedničkoga muziciranja u kome svaki glazbenik zdušno pridonosi stvaranju glazbenoga tkiva interpretirajući svoju dionicu tonski lijepo i dinamički slojevito, slijedeći koncepciju dirigenta. Dubrovački simfonijski orkestar predstavio se kao izvođačko tijelo doraslo zahtjevima partitura i njihovoj interpretaciji prema koncepciji maestra Egela.

  Program:

  Ludwig van Beethoven: Uvertira Koriolan, op. 62

  Petar Iljič Čajkovski: Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35
  Allegro moderato – Moderato assai
  Canzonetta. Andante
  Finale. Allegro vivacissimo

  ***

  Luka Sorkočević: Četvrta simfonija u F-duru (obr. Stjepan Šulek)

  Boris Papandopulo: Hommage á Sorkočević za simfonijski orkestar
  Festivo
  Largo
  Allegro

  Stjepan Šulek: Drugi klasični koncert za gudače
  Fanfare (Allegro Deciso)
  Corale (Andante Cantabile)
  Fuga (Vivacissimo)

Piše: