Rijetko viđena glazbena suradnja vrhunskih domaćih glazbenih ansambala i solista

Festival Dora Pejačević, 1. – 5. ožujka 2023., Zagreb: Simfonijski orkestar HRT-a, i solisti, Dora, dir. Pascal Rophé, Koncertna dvorana Lisinski; Gudački kvintet Zagrebačke filharmonije i puhački Kalamos kvintet, Krizantema za Doru, HNK u Zagrebu

• 

  Tijekom (Prvoga) Festivala Dora Pejačević svjedočili smo suradnji više izvođačkih ansambala, rijetko viđenoj u glazbenome životu Zagreba. Priređivač festivala Zagrebačka filharmonija i partneri – solisti i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije kojim je ravnao šef-dirigent Pascal Rophé (1960.), uvrstili su jedan koncert u ciklus Lisinski subotom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Naslovljen jednostavno Dora, s podnaslovom Koncert u spomen na 100. obljetnicu smrti Dore Pejačević, održan je u subotu, 4. ožujka 2023. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a program je bio podijeljen u dva dijela. U prvome smo slušali odabrane komorne skladbe a u drugome orkestralne, čime je u dvije večeri (prethodne na koncertu Zagrebačke filharmonije) predstavljen cjelokupan orkestralni opus skladateljice. Najavljeni odabir solista bio je već dovoljno privlačan za brojnu publiku, a isto se može reći i za orkestar Hrvatske radiotelevizije koji pod ravnanjem svoga šef-dirigenta Pascala Rophéa od početka ove koncertne sezone postiže vrhunske interpretacije. Poveznica između skladbi bili su ulomci iz antologijskog pisma koje je Dora Pejačević napisala suprugu Ottomaru Lumbeu u Münchenu 29. listopada 1922., a čitala ih je svjetski poznata hrvatska glumica Zrinka Cvitešić.

  U prvome dijelu koncerta najprije smo slušali tri minijature za violinu i glasovir: Elegiju u Es-duru, op. 34, Romancu u F-duru, op. 22 i Canzonettu u D-duru, op. 8 u izvedbi violinista Andreja Bielowa (1981.) i pijanistice Martine Filjak. Iz bogatog opusa popijevki za glas i glasovir čuli smo u izvedbi mezzosopranistice Martine Mikelić i pijanistice Martine Filjak dvije iz ciklusa Mädchengestalten (Djevojačka obličja), skladanog 1916. godine na stihove austrijskoga pjesnika Reinera Marie Rilkea (1875–1926) Als du mich einst gefunden hast (Kad nekoć si me našao mlad), op. 42 br. 1 i Ich war ein Kind und träumte viel (Bio sam dijete i puno sam sanjao), op. 42 br. 4 te Ein Schrei (Krik), op. 30 br. 1 iz ciklusa Vier Lieder (Četiri pjesme) skladanog 1911. na stihove njemačke pjesnikinje Anne Ritter (1865–1921). Četverostavačni Trio za violinu, violončelo i glasovir u C-duru, op. 29 skladala je Dora Pejačević 1910. godine poštujući uzore kasnih romantičara Petra Iljiča Čajkovskog (1840–1893), Edvarda Griega (1843–1907) i Johannesa Brahmsa (1933–1897). Interpretirali su ga Andrej Bielow (violina), Monika Leskovar (violončelo) i Martina Filjak (glasovir).

  

  Ukrajinski violinist Andrej Bielow počeo je svirati violinu u dobi od pet godina. Prepoznavši njegovu nadarenost, u svoju klasu primio ga je prof. Mihael Kuznjecov u Kijevu 1993. godine, a tri godine kasnije nastavio je studij u Hannoveru. Rano je počeo nastupati kao solist i komorni glazbenik baveći se od 2016. godine i pedagoškim radom na Visokoj školi Roberta Schumanna u Düsseldorfu. Andrej Bielow svira na violini iz 1745. koju je izradio Lorenzo Guadagnini. Mezzosopranistica Martina Mikelić je nakon Glazbene škole Josipa Hatzea u Splitu nastavila studij na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču u klasi prof. Roberta Holla. Još za vrijeme studija počela je nizati uspjehe na koncertima i nastupima u opernim ulogama, a u dobi od dvadeset i tri godine postala je članicom bečke Volksopere. Violončelistica Monika Leskovar učenica je Dobrile Berković Magdalenić na Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu i Valtera Dešpalja (1947–2023). Osvajanje nagrade na natjecanju Čajkovski u Japanu omogućilo je tada trinaestogodišnjakinji nastavak studija na Glazbenoj akademiji Hanns Eisler u Berlinu u klasi slavnog profesora Davida Geringasa. Pobijedila je na mnogim natjecanjima; nastupala je kao solistica i komorna glazbenica, a danas je docentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Svira na violončelu majstora Vincenza Postiglionea iz 1884. godine, što su joj omogućili Grad Zagreb i Zagrebačka filharmonija. Pijanistica Martina Filjak stekla je prvu poduku iz glasovira u obitelji pijanista i pedagoga Ranka (1927–1983) i pedagoginje Milvije. Učenica Glazbenog učilišta Elly Bašić te studentica Muzičke akademije u Zagrebu i Sveučilišta za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, svratila je pozornost svjetske javnosti osvajanjem prve nagrade na međunarodnome natjecanju u Clevelandu. Opredijelivši se za reproduktivno djelovanje, ostvarila je iznimno uspješnu karijeru kao solistica (recitali i uz orkestar) i komorna glazbenica.

  

  U drugome dijelu slušali smo još tri skladbe Dore Pejačević: Uvertiru za veliki orkestar u d-molu, op. 49, dvije pjesme za glas i orkestar: Verwandlung (Preobraženje), op. 37b na tekst Karla Krausa (1874–1936) i Liebeslied (Ljubavna pjesma), op. 39 na tekst Reinera Marie Rilkea te Koncertantnu fantaziju za glasovir i orkestar u d-molu, op. 28. Kao solistice nastupile su Martina Mikelić (mezzosopran) i Martina Filjak (glasovir) uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Pascala Rophéa. Na programu koncerta praizvedena je skladba Portret Dore P. mlade muzikologinje i skladateljice Helene Skljarov (1993.) nastala na narudžbu Hrvatske radiotelevizije. Kako je rekla sama skladateljica, trenutno se bavi „stapanjem likovnosti i glazbe, pa sam i ovu skladbu htjela 'obojiti' tim svojim novim idejama. (…) Kao izvor zvuka za boje, odnosno elektroniku, odabrala sam upravo njezine skladbe“ sa programa koncerta. I dok smo slušali slobodno formalno i atonalitetno osmišljenu skladbu pisanu za simfonijski orkestar, na velikome platnu na crno-bijeloj fotografiji Dore Pejačević pratili smo nanošenje boja prema njenim skladbama kako ih je doživjela Helena Skljarov. Dio Yellow obojen je žutom nadahnutom Trijom za violinu, violončelo i glasovir, op. 29; dio Blue plavom nadahnutom Uvertirom za orkestar u d-molu, op. 49 i dio Red crvenom nadahnut Koncertantnom fantazijom za glasovir i orkestar u d-molu, op. 48. U posljednja tri dijela skladbe naslovljena Portrait, Memory i Character boje su se stapale, a „oslikavanje njezina portreta na slobodan način“, prema riječima Helene Skljarov, trebalo je dočarati kako „njezina fizionomija kao da odražava njezin jaki karakter“. Znamo da je ime Dore Pejačević za njezina života na programima koncerata navedeno kao „D. Pejačević“ što je prikrilo činjenicu da se izvodi djelo skladateljice, pa je možda malo intrigantan naslov skladbe Portret Dore P. u kome je otkriveno njeno ime, a skriveno prezime.

  

  Usudila bih se reći i da slušateljima i glazbenim kritičarima nije bilo teško procijeniti umjetnički dojam i sviračke vještine svih solista i orkestra, koji su pružili jedinstven doživljaj raznolikog opusa Dore Pejačević. Savršenom tehnikom i nadahnutom interpretacijom osvojio je publiku violinist Andrej Bielow, a mezzosopranistica Martina Mikelić je i uz glasovir i uz orkestar potvrdila spoj savršene pjevačke tehnike i proživljene interpretacije stihova. Monika Leskovar imala je u glasovirskome triju više solističkih trenutaka u kojima su se potvrdile njene vještine sviranja, a Martina Filjak je – nakon tehnički besprijekorne i dinamički suzdržane pratnje u komornom dijelu koncerta, zablistala zrelošću pristupa i osmišljenosti izvedbe u završnici koncerta u Koncertantnoj fantaziji. U njoj je Dora Pejačević dionicu glasovira postavila u središte glazbenoga događanja, stavljajući pred pijanista niz tehničkih zahtjeva koji su u lakoći sviranja Marine Filjak ostali neprimjetni. Možda je upravo ova skladba pronašla svoju pravu kolorističku vrijednost u crvenoj boji, kako je skladbu doživjela Helena Skljarov. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i maestro Pascal Rophé su nadahnuto i s velikim zalaganjem izveli Uvertiru u d-molu, op. 49 istaknuvši prije svega raznovrsne orkestralne boje kojima obiluje ova skladba svečanoga karaktera. Sigurnom rukom maestro Pascal Rophé otkrivao je i boje instrumenata u skladbe Helene Skljarov Portret Dore P., a osobito efektno djelovala je izvedba Koncertantne fantazije za glasovir i orkestar, op. 48 u kojima se stopila muzikalnost pijanistice Martine Filjak i dirigenta Pascala Rophéa s orkestrom, čije se sviranje u potpunosti prilagodilo koncepciji interpretacije ove virtuozne skladbe. Kako je već uvriježeno u ciklusu Lisinski subotom, poslije koncerta je s umjetnicima razgovarala Sonja Mrnjavčić.

  

  Posljednji koncert (Prvoga) Festivala Dora Pejačević održan je upravo na 100. obljetnicu smrti skladateljice u nedjelju, 5. ožujka 2023. u foajeu Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Bila je to matineja u okviru Komornoga ciklusa Klasika nedjeljom Zagrebačke filharmonije i Hrvatskoga narodnoga kazališta, naslovljena Krizantema za Doru, a nastupili su Gudački kvintet Zagrebačke filharmonije i puhački Kalamos kvintet. Članovi Gudačkoga kvinteta su violinistice Teodora Sucala Matei i Margareta Ugrin, Hiwote Tadesse (viola), Janko Franković (violončelo) i Franjo Zvonar (kontrabas). U njihovoj smo izvedbi čuli prvo Gudački kvintet Dubravka Palanovića (1977.), skladbu u jednome dijelu s više odlomaka različita ugođaja i tempa u kojima povremeno odjekuju i prizvuci tradicijske glazbe, a zatim antologijski ciklus Rumunjski plesovi Béle Bartóka (1881–1945) u kojem su obrađeni tradicijski plesovi različita tempa. Svi članovi Gudačkoga kvinteta su vrsni orkestralni glazbenici pa je njihovo sviranje bilo tehnički besprijekorno, muzikalno i dinamički bogato raslojeno.

  Kalamos kvintet djeluje od 2013. godine, a članovi su Katarina Grubić (oboa, engleski rog), Yaroslav Sadovyy (klarinet), Aljaž Rezdevšek (saksofon), Rude Mimica (bas-klarinet) i Matko Smolčić (fagot). Za svoj nastup odabrali su skladbu Po načinu starih Airs de ballet Blagoja Berse (1873–1934) i pet minijatura iz ciklusa Život cvijeća, op. 19 Dore Pejačević: Visibaba, Ljubica, Crveni karanfil, Potočnica i Krizantema. Skladbe izvorno pisane za glasovir obradio je Yaroslav Sadovyy. Neki od glazbenika također su članovi Zagrebačke filharmonije s bogatim iskustvom skupnoga sviranja, pa je publika dobro prihvatila i interpretaciju Kalamos kvinteta koji joj se odužio izvedbom skladbe Krizantema Giacoma Puccinija (1858–1924) u kojoj se ističe tema u dionici engleskoga roga. Simbolično je tako na Dorin grob položena (glazbena) krizantema, cvijet kojim ukrašavamo grobove najmilijih na dan Svih Svetih, podsjećajući se na događaje i doživljaje iz života dragih nam osoba. Možda će nas jednom godišnje spomen na one koji više nisu s nama potaknuti da glazbu iznimne skladateljice Dore Pejačević čujemo na koncertima češće, ne samo jednom godišnje ili tek povremeno s velikim vremenskim odmacima, nego da za njenim skladbama posegnu i domaći izvođači ugledajući se na današnja iskustva mnogih europskih ansambala koji su zadivljeni glazbom hrvatske skladateljice.

  

  (Pročitajte prethodni nastavak...)

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 15. travnja 2023.

Piše: