Prvi put u Hrvatskoj

U povodu premijere Žena s jezera G. Rossinija u zagrebačkom HNK

• Nakon velikog uspjeha opere Eduardo e Cristina na praizvedbi u travnju 1819. u Veneciji, Rossini je u lipnju preko Pesara stigao u Napulj da bi na libreto svojega napuljskog libretista Andree Leonea Tottole (? -1835) skladao novu operu. Pozornost mu je privukla duga poema u šest pjevanja oca povijesnog romana - sir Waltera Scotta (1771-1832) The Lady of the Lake (Dama s jezera), objavljena 1810., koju je upoznao u francuskom prijevodu. Opera je priča o ljubavi Elene i Malcolma, o Rodrigovoj ljubomori, o neuslišanim Ubertovim nadama, o političkim ratovima, o porazu pobunjenika i o kraljevoj plemenitosti. Tottola je libretu dao naslov La donna del lago (Žena s jezera). Do tada, naime, nijedno djelo Waltera Scotta nije bilo prevedeno na talijanski.
  
  Tako je Rossini prvi skladatelj koji je skladao prema Walteru Scottu, a do 1840. nastalo je barem dvadeset pet talijanskih opera prema njegovim romantičnim poemama i romanima. Najpoznatija je Donizettijeva Lucia di Lammermoor. Prema djelima Waltera Scotta skladali su opere i Friedrich von Flotow (1812-1883), Hans Marschner (1795-1861), Otto Nicolai (1810-1849), Daniel FrançoisAuber (1782-1871), Adolphe Adam (1803-1856) i Henry Rowley Bishop (1786-1854). Škotska je književnost u to doba veoma zanimala Europu. Beethoven je obradio škotske pjesme, a Ossianove pjesme Jamesa Macphersona (1736-1796) uživale su veliku popularnost. No Dama s jezera prvo je djelo velikog škotskog autora koje je poslužilo za siže opere.

  Usprkos plošnom Tottolinu libretu, u operi Žena s jezera sačuvan je ugođaj Scottove poeme. U njoj se osjeća gorštački duh koji nagoviješta Rossinijeva Guillaumea Tella. U Tellu nije riječ o škotskim planinama nego o švicarskim Alpama, ali likovi imaju neke zajedničke osobine, a krajolici te prema tome i ugođaji, veoma su slični. Cijelo vrijeme čuje se zvuk rogova u daljini. Opera je melodijski vrlo bogata, instrumentacija je profinjena, uporaba instrumenata apartna.

  Povijesna pozadina događaja u operi je sljedeća: škotski kralj James V., u operi Uberto, sin Jamesa IV. (1473-1513) i Margarete Tudor (1489-1541), kćeri engleskog kralja Henrika VII. (zbog toga su Stuarti prisvajali pravo i na englesko prijestolje), rođen je 1512. a već je 1513. poslije očeve smrti proglašen kraljem. Kao gorljivi katolik poduzeo je sve da se u Škotskoj ne proširi reformacija i zbog toga ga je plemstvo napustilo u bojnom pohodu koji je poduzeo protiv Engleske. Bio je vjeran savezu s Francuzima, što je potvrdio i svojim brakovima. Njegova prva žena Madeleine de Valois (1520-1537) bila je kći francuskog kralja Franje I. (1494-1547). Druga žena bila mu je Marie de Guise (1515-1560), s kojom je imao kćer Mariju (1542-1587). Upravo je ta Marija jedan od najfascinantnijih vladarskih likova, poznata kao Mary Stuart. James V. umro je 1542. pomućena uma.

  U Rossinijevoj operi još je jedan povijesni lik – Douglas d'Angus. Archibald, šesti earl (grof) od Angusa (1489-1557), pripada jednoj od najstarijih škotskih plemićkih obitelji. Douglas se godinu dana nakon što je James V. stupio na prijestolje kao jednogodišnje dijete, oženio njegovom majkom Margaretom. Iako se od nje rastavio nakon trinaest godina braka, igrao je važnu ulogu u borbama za regenstvo u vrijeme vladavine malodobnog Jamesa V. Zanimljivo je još dodati u tim zamršenim povijesno-obiteljskim odnosima, da je Douglasova kći Margareta (1515-1578) mati lorda Darnleyja (1545-1567), drugoga supruga Marije Stuart. Dodajmo i to da je James VI. (1566-1625), sin lorda Darnleyja i Marije Stuart, naslijedio englesko prijestolje poslije smrti Elizabete Prve (1533-1603) i kao James Prvi ujedinio škotsko i englesko kraljevstvo.

  Početkom rujna 1819. Žena s jezera bila je gotova. Premijera opere bila je 24. listopada 1819. u Teatru di San Carlo u Napulju pod skladateljevim ravnanjem. Nastupile su najveće napuljske pjevačke zvijezde onoga doba. Naslovnu ulogu Elene pjevala je slavna španjolska sopranistica, Rossinijeva muza a poslije i supruga Isabella Colbran (1785-1845). Uberto je bio Giovanni David(e) (1790-1864),  jedan od najvećih rossinijevskih tenora svih vremena, kojemu se Rossinijev biograf Henri Beyle - poznatiji kao Stendhal (1783-1842), osobito divio. Rodriga je pjevao njegov vječiti suparnik, petnaest godina od njega stariji, koji je imao jači glas s više snage u nižim položajima i bio tenor baritonalne boje Andrea Nozzari (1775-1832). Prva interpretatorica Malcolma bila je Benedetta Rosmunda Pisaroni Carrara (1793-1872). Godinu mlađa od Rossinija, pjevačke je spoznaje stekla kod najpoznatijih kastrata onoga doba, koji su od nje napravili jednu od najtraženijih i najslavnijih pjevačica svog vremena. Strastven pristup ulozi učinio ju je najpoznatijom interpretatoricom Rossinijevih heroja. On je bio oduševljen njezinim sjajnim glasom opsega od malog Es do visokog D i predložio joj je da šest mjeseci prestane pjevati i postane kontraalt. Postigla je slavu u tom repertoaru, osobito kao interpretatorica Malcolma. Osvrti na te interpretacije puni su superlativa za njezinu veliku umjetnost, ali ne propušta se spomenuti koliko je bila ružna. Prvi Douglas bio je bas Michele Benedetti (1778.-poslije 1848.).

  Iako je prema mnogim mišljenjima Žena s jezera najprivlačnija Rossinijeva opera seria iz talijanskog razdoblja njegova stvaranja i najromantičnija među njima, publika je na praizvedbi ostala prilično ravnodušna. Prema pisanju lista Il Giornale, oduševljenje je izazvao samo završni rondo Elene koji je pjevala miljenica općinstva Isabella Colbran. Publika druge večeri primila je operu mnogo bolje. Daljnje izvedbe imale su sve više uspjeha, pa je opera postala popularna u Napulju i drugdje. Na repertoaru San Carla zadržala se dvanaest godina. U prvoj sezoni prikazivanja u milanskoj Scali izvedena je čak 32 puta! Slavni talijanski pjesnik devetnaestoga stoljeća Giacomo Leopardi (1798-1837), nakon što je četiri godine poslije napuljske praizvedbe slušao Ženu s jezera u Teatru Argentina u Rimu, rekao je: „To je čudesna glazba i mogla bi me ganuti do suza da zauvijek nisam izgubio dar plakanja."

  U pet godina nakon praizvedbe, Žena s jezera prikazivala se i u drugim talijanskim i europskim gradovima. Izvedena je u Dresdenu, Münchenu, Lisabonu, Beču, na Malti, u Budimpešti, Barceloni, Petrogradu, Parizu, Grazu i Amsterdamu. U Londonu se prvi put čula 1823., u New Yorku 1829. godine. Poslije 1860. nestala je s repertoara i cijelo je stoljeće zaboravljena. Pojavila se opet tek 1958. na festivalu Maggio Musicale Fiorentino pod ravnanjem Tullija Serafina.

  Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, prvi put  u Hrvatskoj, uprizorit će 12. travnja u 19.30 Ženu s jezera - dvjesto godina poslije praizvedbe  u Napulju. Naš istaknuti kontratenor svjetskoga glasa Max Emanuel Cenčić scenski će postaviti zagrebačku predstavu Rossinijeve opere te nastupiti u jednoj od glavnih uloga kao Malcolm. Uloga je izvorno pisana za mezzosopranski glas i ovo će biti prvi put u povijesti da taj lik tumači muški pjevač. Operom će ravnati dirigent George Petrou, dok scenografiju i kostimografiju potpisuje Bruno de Lavenère. Uprizorenje Žene s jezera u režiji Maxa Emanuela Cenčića koprodukcijski je projekt Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Opere iz Lausanne. U predstavi će nastupiti i  Nian Wang, György Hanczar, Antonio Garés, Dalibor Hanzalek, Iva Krušić, Sonja Runje, Ivo Gamulin, Božimir Lovrić, Nikša Radovanović te orkestar i zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
  Predstava  Žena s jezera u izvedbi zagrebačkog opernog ansambla gostovat će 24. svibnja 2019. na uglednom glazbenom festivalu Maifestspiele u Wiesbadenu, gdje je Hrvatsko narodno kazalište posljednji put gostovalo 1966. godine.

  Reprizne izvedbe su 16.,18., 20., 23. i 25. travnja.
  
  

   

Piše: