Za velike i male

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijaka: Ivan Josip Skender, Šuma Striborova, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić

• 
  
  Nastavlja se suradnja MBZ-a i hrvatskih kazališnih kuća. Ansambl Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci izveo je Šumu Striborovu. Već sâm naslov kaže da iza tog projekta stoji jedno veliko ime – slavna hrvatska književnica Ivana Brlić Mažuranić, što je zalog kvalitete literarnog predloška. Tu je i dokazani operni znalac, Ozren Prohić koji je kao autor scenarija i libreta sročio govorni dio opere, a kao redatelj vlastitu zamisao proveo u koncizno glazbeno-scensko djelo kratka trajanja i nezaustavljiva tijeka i razvoja radnje. Dovoljno je bilo gledati najmlađe posjetitelje u kinu Tuškanac kako je netremice prate!
  
  Naravno da su ih prvenstveno zaokupili čarobna scena Dalibora Laginje i maštoviti, raskošni kostimi Jurja Zigmana, koji su u boji i kroju potpuno odgovarali karakterima likova, još bajkovitiji uz odličnu rasvjetu Denija Šesnića i obogaćeni koreografskim rješenjima Maje Marjančić. Doista, teško je bilo ne upijati okom Snahu-zmiju, Majku, Stribora, Domaće, koku, sve te velike i male soliste, zboriste i plesače, koji su s toliko radosti i predanja sudjelovali u tečnom pričanju operne priče. Jednostavno a djelotvorno, bez puno mudrovanja a poučno, šaroliko, razigrano – to je upravo ono što očekujemo od suvremenog glazbeno-scenskog djela.
  
  Skladatelj Ivan Josip Skender profinjenom je uporabom orkestra, poglavito drvenih puhača, dočarao ugođaj bajke, koji je kod Ivane Brlić Mažuranić prilično taman. Bilo je u tome i određene tajanstvenosti, ali i neopterećene vedrine (nastup Djevojčeta – Marijane Radić). Prelijep zvonki glas Kristine Kolar i njezin isto tako sugestivan kostim žene-zmije ispunjao je scenu privlačnošću zla kojoj je teško odoljeti, dok je izvrsna Majka u interpretaciji Mirelle Toić, odjevena u ukusno karikiran kostim, predstavljala jednostavnost i dobro. Obje dame, nadasve muzikalne i scenski sugestivne, bile su sjajna komponenta dobro odabranog solističkog ansambla, u kojemu su i njihovi muški partneri primjerno donijeli svoje uloge: miran i usrdan Robert Kolar kao Pripovjedač, sve bolji tumač karakternih uloga Sergej Kiselev kao Malik Tintilinić, opušteni Voljen Grbac kao uvjerljiv Sin i impresivan Siniša Štork u ulozi Stribora.
  
  Svi oni nisu samo pjevali nego su bili živi i uvjerljivi scenski likovi, a to je jedan od preduvjeta uspješnosti suvremenog opernog djela. Sigurnu potporu scenskom zbivanju davao je već poslovično vrstan riječki operni orkestar kojemu se priključio i dobar zbor (zborovođa Igor Vlajnić). Izvedbu je vodila, držeći pouzdano sve konce u rukama, Nada Matošević.
  
  Šuma Striborova jamačno će zasjesti u repertoar. Bilo bi dobro da ne ostane u Rijeci nego da je može gledati publika svih hrvatskih kazališta, točnije svih manjih i većih gradova u kojima postoji kazalište. Koliko bi djece razveselila! A vjerujem da ni odrasli ne bi odoljeli čaru. Šteta je samo da je zvuk u kinu Tuškanac nepodnošljivo glasan.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. travnja 2011.

Piše: