Nastavljajući s izložbenim programima koji se konceptom naslanjaju na muzejski i galerijski priziv Doma koji baštini Vidrinu memoriju i svekoliku recepciju njegova života i djela a uvažavajući posebnosti i datosti samog prostora u srcu Grada, Dubrovnik će ovog ljeta, u razuđenosti svojih galerijskih sezonskih ljetnih i festivalskih priziva, nuditi i jednu neveliku ali promišljenu i ciljano povodnu izložbu – Glazba renesanse u Dubrovniku, otvorenu do 8. kolovoza. Radi se o izložbi koja izborom izloženog svjedoči o živoj glazbenoj javnoj i crkvenoj sceni ali i brizi i interesu za glazbeno obrazovanje koju su ostvarivali franjevci i dominikanci u sklopu crkve, a svjetovno se ondašnje dubrovačko glazbeno obrazovanje moglo prepoznati u organiziranim aktivnostima ili neformalno u sklopu učenih društava, akademija. Cijenjena katedralna škola osnovana je još u 13. stoljeću, a Dubrovnik je imao i javno školstvo. Sredinom 15. stoljeća latinska škola mogla je primiti do 160 učenika. U katedralnoj školi petogodišnji je program podrazumijevao i poduku iz crkvenog pjevanja, pa tako postoji podatak da je 1573. muški zbor stolne crkve imao deset pjevača svećenika.
O tim i drugim ishodima, povodima i kasnije temeljima dubrovačke renesansne glazbene scene u katalogu izložbe piše iscrpno Ennio Stipčević (koji je i odabrao izloške) u tekstovima naslovljenima O glazbi u školi, O glazbi u teoretskim spisima, O ženama i glazbi, Glazba i ples na gradskim ulicama, karnevalskim i drugim svjetovnim svečanostima, Svetkovanje sv. Vlaha, Crkvena prikazanja i Svjetovno kazalište: tragedije, pastorale, komedije. Multiinstrumentalist Marin Držić i njegov komediografski opus poseban je interesni Stipčevićev fokus koji logično sužava izložbeni povod i vezuje ga za prostor koji ju je izložbom udomio. Marin Držić (1508–1567) bio je i glazbenik profesionalac. Dokumenti svjedoče da je 1538. bio izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali a Vetranovićeva nadgrobnica svjedoči da je veliki komediograf bio i vješt instrumentalist i da je svirao na lutnji, flauti, violončelu, monokordu, klavičembalu i kornetu. Tako je, na neki način, izložba i posveta Držićevoj umjetničkoj svestranosti i genijalnosti ali i priziv jednog po svemu posebnog poglavlja dubrovačke povijesti koja se otkriva u novim tragovima, tumačenjima i znanstvenim prinosima.
Prateći izložbeni koncept, složen je i izbor vrijednih izložaka do koji se dolazilo iz bogatih, najčešće dubrovačkih pismohrana, ali i iz drugih sredina pa i inozemstva. Među izlošcima posebnu pozornost zaslužuje najranija tiskana knjiga o estetici jednog hrvatskog autora: Irene, ovelo della belezza (Venecija, 1599) dubrovačkog pjesnika i filozofa Miha Monaldija (1540–1592.), Governo della famiglia (Venecija, 1589) ili Dialogo della belezza detto antos Nikole Vitova Gučetića (1549–1610) koji je, uz ostalo, raspravljao u svojim djelima o raznim oblicima glazbene umjetnosti ili rukopis Suplementum Gradualis, Atiphonarii et Kyriale (pisano 1455, potom 1571) iz dubrovačkog Dominikanskog samostana na kojem je „tekst ispisan u jednom stupcu ispod uredno složene koralne notacije“. Iz Bilbiloteke Univeritaria u Padovi na izložbi je rukopis Cesarea Simonettija, autora nekoliko tiskanih zbirki stihova. Posebno je zanimljivo da je u njegovoj zbirci Rime (1579) poslanicu upućenu Cvijeti Zuzorić potpisao Dominko Zlatarić koji je na izložbi zastupljen Elektrom (Venecija 1597). Izdvojimo i rukopis Plesovi za violinu solo (1620) Gabrielea Pervaneoa i izloženi reprint Musica da diversi autori – La bataglia francese et canzon delli ucceli (Venetia apresso di Angelo Gardano).
Izloženi su rukopisi i reprinti iz Dubrovačkih knjižnica, Dominikanskog samostana, HAZU-a, dva su eksponata iz Padove a dio izloženog je i iz privatnog vlasništva. Stipčevićev tekst, u katalogu izložbe ilustriran prizorima s glazbalima sa Dobričevićevih slika ili fotografijama fragmenata ornamentike dubrovačkih palača, skladno upotpunjuju kataloške stranice koje nude i nekoliko povijesnih zanimljivosti. Tako u uvodniku kustosica izložbe i voditeljica Doma Marina Držića Vesna Delić Gozze, uz ostalo, zapisuje: „Putto , lik dječaka kao visoki reljef iznad ulaznog otvora kuće u gornjem dijelu, prema Buži, dubrovačke Boškovićeve ulice, u zamahu sviranja viele, glzbala iz kojeg je proizašla kasnija violina, vizualni je nositelj onovremene gradske okupiranosti glazbenim ritmovima. Prema Boethijusovoj podjeli, ljudska glazba pretpostavlja sklad. To je ono sazvučje duše i tijela koju su Dubrovčani visoko cijenili kao zalog uklanjanju nevoljama različitih vrsta i mogućnosti sa dosezanjem apolonijskog harmoniziranja i uklapanja. Mjera je u Dubrovniku bila obrana, ali i mudrost opstanka. Prenesena na glazbu stvarala je modulacije kojima su se zanosile, ali nikada previše, dubrovačke vladike i pučanke, književnici i zanatlije, koji bi se prigodice, o karnevalu ili na svadbenim slavljima, u plesnim pokretima prepuštali nešto slobodnijim otkrivanjima temperamenta ili tek nevinijem osjećanju za ritam.“
Renesansna glazba u Dubrovniku ovom izložbom osvijetljena je spektrima raznovrsnih dosadašnjih stručnih prinosa i proučavanja ali i povod je novim znanstvenim interesima. Bogato opremljeni katalog izložbe na hrvatskom i talijanskom jeziku, prostoru primjeren izložbeni postav dubrovačkog scenografa Marina Gozzea i promišljeni izložbeni koncept dodatni su i poticajni povod za posjetu Domu Marina Držića u Dubrovniku do 8. kolovoza, tijekom gotovo cijelog ljeta nove sezone Dubrovačkih ljetnih igara.
© Davor Mojaš, KULISA.eu, 10. lipnja 2010.
