U Rijeci se dogodila opera

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Giuseppe Verdi, La Traviata, dir. Nikša Bareza, red Janusz Kica

  • Margareta Klobučar (Violetta Valery); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Nikša Bareza, red Janusz KicaVisoko kvalitetna operna događanja u Hrvatskoj najčešće su povezana uz ime maestra Nikše Bareze, što, naravno, nije čudno, jer je on dirigent međunarodnog ugleda i nespornog autoriteta. A kad je riječ o opusu Giuseppea Verdija onda je zbog dugogodišnjeg iskustva i zahvaljujući izvorima na kojima je crpio i nastavlja crpiti, za njegovo predstavljanje i najmeritorniji. Bareza vrlo dobro zna koliko je teško dirigirati popularnom Verdijevom tzv. latinskom trilogijom, koliko treba ne samo znanja nego i željezne volje da se u pristupu realizaciji svake od triju opera ostvari točno ono što je skladatelj napisao u partituri ali se često zbog inih razloga ne poštuje nego se rukovodi ustaljenim običajima.

    Margareta Klobučar (Violetta Valery), Davor Lešić (Alfredo Germont); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Nikša Bareza, red Janusz KicaTa su vremena prošla i pristup tim djelima, kao uostalom i svima drugima, zahtijeva itekako duboko proučavanje notnog zapisa i njegovo posvemašnje poštivanje. To se dogodilo u najnovijoj riječkoj realizaciji omiljene opere, koja je lišena često i proizvoljnosti, umivena izašla pred publiku, u prvom je trenu pomalo iznenadila ali kako je izvedba odmicala sve je više uvjeravala u iskonsku, nepatvorenu vrijednost tog remek-djela. Bez skokova, s objema kiticama prve i druge Violettine arije, s cabalettama tenora i baritona, s cjelovitim prizorima, ova Traviata ne samo da nije bila u trajanju dulja, nego se u neprekinutom logičnom dramskom luku dojmala i kraćom.

    Pjevačke dionice, od najmanje do goleme protagonističine, bile su pomno i detaljno razrađene, raznolikost u dinamici isticala je dramsku napetost, pjevalo se i muziciralo u pravom verdijanskom stilu. Sve je bilo u službi genijalne Verdijeve glazbe i njegove tako snažne scenske riječi – parola scenica. A u događanjima na sceni ravnopravno je sudjelovao odličan riječki operni orkestar plemenita, zaobljena zvuka, precizan, nenametljiv a tako snažno prisutan. Bila je to u glazbenom pogledu večer melema za uši.
    Margareta Klobučar (Violetta Valery), članovi zbora; HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Nikša Bareza, red Janusz Kica
    Naravno, da takav svečani umjetnički čin ne bi bio moguć da nije i režija Janusza Kice prikazala novu Traviatu, drukčiju od dosadašnjih na našim pozornicama. Barezin iznimno uspješan glazbeni dio stapao se sa scenskim ostvarenjem poznatoga poljskog redatelja. Radeći prvi put u Hrvatskoj opernu predstavu, Kica je Traviati prišao iznutra, prikazavši je u dobrom dijelu kroz Violettu i njezino doživljavanje osoba i događanja oko sebe. Ona je apsolutno centralni lik oko kojega se sve vrti pa su i dva glavna muška lika – otac i sin Germont – gledani njezinim očima. Alfredo je naivan provincijalac koji se našao u kovitlacu pariškog polusvijeta i u njemu se ne snalazi jer je od njega različit. Njegov otac je iskusan provincijalac koji ne preza pred tim da iz tog svijeta uzme užitke što ih on pruža.

    Margareta Klobučar (Violetta Valery), Vitomir Marof (Giorgio Germont); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Nikša Bareza, red Janusz KicaCijela je igra predstave između stvarnog i duhovnog zrcala, u komešanju ploha koje se otvaraju da bi otkrile, ili razotkrile taj svijet sladostrašća i nemorala. Scenograf Marko Japelj i kostimografkinja Irena Sušac uz pomoć oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića sjajno su slijedili redateljevu zamisao. U toj crnini raznolikih nijansi i sjaja crveni Violettin ogrtač otrcanog tijela nagoviještao je njezin potpuni pad. Trenutak bijeline bio je prekratak kao i tračak njezine izgubljene nade. Osmišljeno korištena rotirajuća scena kao i reducirani pokreti ansambla (koreografkinja i suradnica za scenski pokret Blaženka Kovač Carić) zorno su dočaravali skućenost djelovanja, nemogućnost sastajanja i određenost datosti.

    Margareta Klobučar (Violetta Valery), Davor Lešić (Alfredo Germont); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Nikša Bareza, red Janusz KicaI dirigent i redatelj imali su sreću da su im na raspolaganju stajali vrsni interpreti koji su maksimalno uspjelo proveli u djelo njihove zamisli. Dok smo u zagrebačkom Rigolettu bili iznenađeni stanovitom nezainteresiranošću Margarete Klobučar, mlada sopranistica iz Graza u Rijeci se preobrazila u živi lik čijoj su uvjerljivosti bitno pridonijele mladost i ljepota. Ne samo da je lijepo pjevala nego je i uvjerljivo glumila posrnulu ženu svjesnu da joj se mladi život neumitno gasi i da to nitko i ništa ne može zaustaviti. Zato nije ostvarila čak ni tjelesni kontakt s Alfredom, kojega je posebnošću scenske pojave, dugom kosom koja se isticala među zalizanim likovima otmjenih posjetitelja salona iz polusvijeta, uvjerljivo dočarao Davor Lešić. Takav je Alfredo žudio za njom ali joj istodobno izmicao, približavao se i nestajao u trećem činu, a stvaran i okrutan bio u Florinom salonu kada je Lešićev lirico-spinto tenor došao do punog izražaja. Na svojoj šestoj premijeri u jedva dvoipolgodišnjem solističkom statusu u riječkoj Operi taj je vrijedan pjevač uložio velik trud da maksimalno olakša glas kako bi udovoljio opravdanim dirigentovim zahtjevima i zahvaljujući svojoj muzikalnosti u tome uspijevao.

    Margareta Klobučar (Violetta Valery); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Nikša Bareza, red Janusz KicaVitomir Marof je svoje suvereno pjevanje obogatio raznolikošću dinamičkih nijansi. U igru je unosio nove elemente pa je taj, u biti zao lik, donio mnogo plastičnije, potpunije, uvjerljivije i djelotvornije nego ranije. Punokrvna, glasovno raskošna Flora Bervoix bila je Kristina Kolar. Valja poimence navesti sve soliste u malim ulogama, jer je svatko na svoj način uspješno dočarao svoj mali ali i te kako profiliran lik. Bili su to Vanja Zelčić (Annina), Siniša Štork (Dr.Grenvil), Marko Fortunato (Gastone), Saša Matovina (Barun Douphol), Dario Bercich (Markiz D'Obigny), Martin Marić (Giuseppe), Darko Matijašević, (Komisionar) i Siniša Oreščanin (Sluga kod Flore). Zbor (uvježbao Igor Vlajnić) napreduje iz predstave u predstavu i postaje sve ravnopravniji partner orkestru.

    Riječka Traviata respektabilna je predstava iznimne ujednačenosti svih sastavnica, na razini dobrih europskih kazališta.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 14. ožujka 2009.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike