Lisinski u nastajanju

Povijesni osvrt povodom 200. obljetnice rođenja Vatroslava Lisinskog (3. dio)

  • Vatroslav LisinskiVatroslav Lisinski, pravim imenom Ignac Fuchs, rodio se 8. srpnja 1819. u Zagrebu kao sin trgovca Andrije Fuchsa, podrijetlom iz Kranjske, i Anke Kovačić, kćeri zagrebačkog trgovca. Oboje su bili u drugom braku.. U najranijoj životnoj dobi imao je nesreću, jedva je ostao živ i teško ozlijedio nogu tako da je cijeli život hramao što je dobrano utjecalo na njegov dalji razvoj. Pučku školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Javnu glazbenu školu nije pohađao, ali je u 14. ili 15. godini počeo učiti glasovir, a poslije i harmoniju nakon završenih filozofije i prava. Godine 1842. stupio je u javnu službu kao zaprisegnuti bilježnik. Filozofiju i pravo učio je u tadašnjoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Mladež te akademije uvelike je utjecala na javni, politički i kulturni život. Tamo je Lisinski stekao mnoge prijatelje, no najviše se zbližio s Križevčaninom Albertom (Ognjanom) pl. Štrigom (1821-1897), mlađim od njega dvije godine, koji je uz ostale kvalitete imao lijep baritonski glas (koji je počeo školovati tek poslije tridesete godine kada je sa suprugom pjevačicom otišao u Beč) i bio žarki domoljub. Upoznao je tada i kćer gradskog odvjetnika Franje Bana (Baana, Baneka) Hedvigu (1832-1894), koja je kao vrlo mlada počela učiti pjevanje u glazbenoj školi. Zaručili su se no zaruke su propale, No ona mu je ostala vjerna i udala se tek poslije njegove smrti, 1857.,  za poštanskog činovnika Franju Stergara.

    Albert Ognjan ŠtrigaPavao Štoos

    Lisinski je učio glazbu kod Jurja Karla Wisnera pl. Morgensterna (1783-1855), i Štriga je smatrao da je njegova muzička naobrazba tolika da bi mogao skladati prigodnu budnicu za svečani doček Ljudevita Gaja. I tako je na svoj 22-i rođendan 8. srpnja 1841. pjesmom Iz Zagorja od prastara na tekst Pavla Štoosa (1806-1862) Lisinski zakoračio u skladateljski život. I kad je 1843. u svojem domoljubnom zanosu Štriga zaključio da Hrvati moraju dobiti svoju nacionalnu operu, izbor je opet pao na Lisinskog koji je već dao mnogo valjanih dokaza svoje velike nadarenosti.

    Rukopis Vatroslava Lisinskog: Napjev <em>Pet čaša</em>, Petra PreradovićaNakon velikog uspjeha premijere opere Ljubav i zloba godine 1846. (o tome u sljedećem nastavku) ilirski su domoljubi poslali Lisinskoga na školovanje u Prag jamčeći mu da će ga „tri godine pomagati dobrovoljnim prilozima, a Lisinski je morao obećati da će uz naukovanje također i komponirati, te za tri godine napisati glazbu za veliku operu iz hrvatske povjesnice. Bit će to opera Porin u pet činova u kojoj će doktor Dimitrije Demeter prikazati borbu Hrvata s Francima i oslobođenje Hrvata od franačkog jarma godine 823. do 830.“

    Kako je Lisinski bio slabo poznat, ali ne i nepoznat u Pragu, pjesnik, kritičar, putopisac, prevoditelj, jedan od najistaknutijih Iliraca, prvi hrvatski profesionalni književnik, slovenskog podrijetla, Stanko Vraz (1810-1851) preporučio ga je nekim svojim književnim prijateljima, među ostalima glasovitome češkom povjesničaru i pjesniku Karelu Jaromįru Erbenu (1811-1870) iz čije će zbirke Dobra djeca dvadesetak godina kasnije Ivan pl.Zajc uzeti sadržaj za svojega Mislava (Nisam pronašla naslov Dobra djeca među Erbenovim djelima).

    Stanko Vraz Karel Jaromir Erben

    Lisinski je došao u Prag u listopadu 1847. Grad od 155 tisuća stanovnika, dakle, deset puta veći od Zagreba, Prag je bio važno europsko glazbeno središte što je više od pola stoljeća ranije potvrdio i Mozart koji je u njemu 1787. praizveo svojega Don Giovannija. Tri je godine od 1813. do 1816. u njemu djelovao Carl Maria von Weber kao ravnatelj Opere i njezin prvi dirigent. U Pragu se najviše njegovao klasicistički repertoar, ali i djela autora rane romantike pa su Pražani mogli slušati glazbu Mozarta, Beethovena, Rossinija, Mendelssohna, Schumanna, Donizettija, Aubera, Webera, pa i Wagnera, Heinricha Marschnera (1795-1861), Ludwiga (Louisa) Spohra (1784-1861). Kad je ravnateljem Opere 1837. postao František Škroup (1801-1862), u dvadeset godina svojega djelovanja izveo je mnogo tada nastalih djela. Usput, Škroup je i autor prve češke opere nacionalnog smjera nastale 1826. Dratenik. Godine 1846. u Pragu je Berlioz dirigirao svoju Fantastičnu simfoniju, a Liszt priredio solistički koncert. Opće stanje duha bilo je opiranje austrijskoj politici ponjemčivanja, isticao se političko-domoljubni rad, poticala sveslavenska uzajamnost, dakle, sve u skladu s okružjem iz kojega je došao Lisinski.

    František ŠkroupJan Bedrich Kittl

    No unatoč velikim očekivanjima Lisinskog nisu primili na Konzervatorij jer je bio premašio životnu dob za upis. Ali ravnatelj Konzervatorija Jan Bedřich Kittl (1806-1868), uočivši njegovu veliku nadarenost, pristao je davati mu privatne satove iz skladanja i instrumentacije. Karel František Pitsch (1786-1858), ravnatelj orguljaške škole, podučavao ga je harmoniji.

    U kolovozu 1848. Lisinski je završio uvertiru Porinu. Pokušaj da se Porin praizvede u Pragu s tadašnjom praškom opernom zvijezdom Františekom Stegerom (tako su zvali našega Franju Stazića za vrijeme angažmana u Pragu) nije uspio. Tko zna iz kojeg razloga, Iako je Stazić veoma cijenio Lisinskog i pjevao njegove popijevke, na njegovu ponudu nije  odgovorio, a vrlo je vjerojatno da je skladatelj ulogu Porina skladao prema njegovim nesvakidašnjim glasovnim mogućnostima (o tome u 4. i 5. nastavku).

    Vjekoslav Klaić, Pučke knjige o glazbi - Lisinski, Zagreb 1919.U Pragu je Lisinski veoma napredovao, u njemu je skladao neke od svojih najljepših popijevaka na češke i njemačke tekstove, u njemu je nastala i prelijepa idila Večer, te uvertira Bellona. Ali, ne imajući više novaca, u rujnu 1850. vratio se u Hrvatsku, nad kojom su se nadvili oblaci Bachovog apsolutizma, što je cijelo desetljeće potpuno paraliziralo hrvatsku kulturu. "Božjom pomočju 11-og sĕčnja 1851." završio je Porina, ali se na njegovu praizvedbu nije moglo ni pomišljati. Stečeno znanje Lisinski nije imao komu pokazati i da bi zaradio za život prihvatio je činovničko mjesto. Umro je zaboravljen, od vodene bolesti, 31. svibnja 1854.godine. U svojemu opusu od 145 djela ostavio je još nekoliko instrumentalnih i glasovirskih skladbi te antologijske zborove (Prelja, Moja lađa) i popijevke (Miruj, miruj, srce moje i Ribar), među najljepšima u hrvatskoj glazbi, a svojom kvalitetom neke se mogu ravnopravno nositi i s europskom.

    Premda ni približno tako školovan kao veliki (a i manji) skladatelji ranog romantizma, Lisinski je imao što reći i znao je to učiniti. Jedina su bitna slabost njegovih opera dramaturški loše koncipirana i tekstovno neinventivna libreta, ali svojom je glazbom on uvelike premostio njihove očite slabosti.  Pri skladanju popijevki imao je više sreće u izboru pjesničkog teksta. Lisinski nije uvijek tehnički dorečen, ponekad je malo nespretan, melodija mu ne teče uvijek u luku, mjestimice se osjeća tehnička nedotjeranost iako mu je instrumentacija vrlo pažljiva, a izbor instrumenata profinjen, ali uvijek je svoj, samosvojan, izvoran, prepoznatljiv, ne povodi se za uzorima, svjež je, nije banalan.

    Kuća u Jurjevskoj ulici 30 u Zagrebu u kojoj je umro Lisinski (prema nacrtu Štefanije Hribar)

    Usporedbom odlomaka iz opera Lisinskog s onima iz europske operne produkcije njegova doba može se uočiti da on, osim što u stopu prati glazbu toga doba, sklada i odlomke koji nadilaze tadašnju opernu produkciju (naravno, izuzmimo Verdija i Wagnera). Sustavnom uporabom provodnog motiva naslovnog junaka i većom ulogom orkestra kao tumača zbivanja na sceni, u Porinu je na pragu glazbene drame.

    Vatroslav Lisinski prema slici Vlahe BukovcaGlazba Lisinskog zacijelo nije površno dopadljiva, efektna, himnička, nazdravičarska. Ona je ponajprije izvorna, profinjena, suptilna i traži od slušatelja da joj se dublje posveti. Uloženi napor će se isplatiti, možda ne uvijek i ne tijekom cijelih opera, ali svakako slušajući neke popijevke i neke orkestralne skladbe. Onaj tko od glazbe traži nešto više od puke dopadljivosti sigurno neće ostati hladan pri slušanju takvih odlomaka. U operi su to svakako Porinova romanca, arija Sveslava, zbor Hrvatica, septet – djela pravog majstora, a Lisinski to jest. Jedinstven i neponovljiv – a možda i najtalentiraniji – u hrvatskoj glazbi.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. rujna 2019.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji