Poetičnost i virtuozitet

Koncert Ivana Krpana, dvorana Blagoje Bersa, Muzička akademija u Zagrebu, 8. lipnja 2018.



  • U životopisu dvadeset jednogodišnjeg pijanista Ivana Krpana stoji da je student pete godine klavira u razredu profesora Rubena Dalibaltayana na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a najnovija je vijest da je taj mladi Zagrepčanin dobitnik prestižne Nagrade Vladimir Nazor za 2017. godinu „za recital u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u Zagrebu te za koncert sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u povodu osvojene nagrade na 61. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Feruccio Busoni u Bolzanu u Italiji.“ Doista, kad smo prošle godine pratili jedno od najuglednijih svjetskih pijanističkih natjecanja i kad je na kraju objavljeno da je prva nagrada pripala Ivanu Krpanu, bila je to prvorazredna i radosna vijest koja je do tada već izdašno nagrađivanog pijanista katapultirala u sam vrh svjetskih klavirskih virtuoza mlađe generacije. Nastupi u Zagrebu i gostovanja koja su slijedila, a koja se nižu kao na tekućoj vrpci i Ivana Krpana upoznaju ljubitelji klavirske glazbe doslovno diljem svijeta, dovoljni su razlozi za dodjelu Nagrade Vladimir Nazor kao osobitog priznanja na području umjetnosti i kulture. Kako bi i šira zagrebačka javnost mogla još jednom uživati u njegovom muziciranju, organizirala je Muzička akademija u Zagrebu u svojoj Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa 8. lipnja koncert na kojemu je Ivan Krpan prvi put izveo izuzetno zahtjevan program s djelima Roberta Schumanna i Frédérica Chopina.

    Solistički recital započeo je Ivan Krpan Arabeskom u C-duru, op. 18 Roberta Schumanna, skladbom nastalom u Beču 1838. godine, kada je veliki njemački romantičar poželio postati najomiljenijim skladateljem bečkih dama poznatih po kućnom muziciranju. Nakon te umilne skladbe slijedilo je jedno od najopsežnijih Schumannovih klavirskih djela uopće, velebna Fantazija u C-duru, op 18 uz koju je vezana priča o namjeravanoj donaciji za Beethovenov spomenik a koja je objavljena 1839. godine s posvetom Franzu Lisztu. Tehnička zahtjevnost priječila je Liszta da djelo izvodi javno i tek je Clara Schumann desetak godina nakon suprugove smrti uključila Fantaziju na svoj repertoar. Klavirski virtuoz Robert Schumann ispisao je partituru koja zadivljuje glazbenim sadržajem u tri opsežna stavka, ali i izuzetnim zahtjevima koje stavlja pred interpreta. Gustoća sloga, složenost formalne strukture te napose intenzitet, strastvenost i energija emocionalnoga spektra te antologijske ranoromantične klavirske epopeje elementi su koje mogu svladati doista samo najbolji i, recimo tako, najhrabriji pijanisti. Stoga još više zadivljuje snaga unutarnjeg doživljaja glazbe mladića čija je tehnika besprijekorna, osjećaj za profinjene i najtananije dinamičke finese iskonski muzikalan a koncentracija krajnje pouzdana pa se očito ne straši pred zadatkom. Ivan Krpan doista je sasvim poseban mladi pijanist. Bez ikakve poze ili traženja izvanjskih efekata, odabranu glazbu - a očito bira s najvišim kriterijima u odnosu na autore i glazbene sadržaje, izvodi pomno u svakom detalju i vjerno predlošku a opet izuzetno osobno, proživljeno i uvjerljivo.



    Izvesti pak svih 24 preludija, op. 28 Frédérica Chopina, nižući ih kao sjajno biserje neke predivne zvučne ogrlice, jedinstveni je pothvat. U interpretaciji Ivana Krpana bilo je svega potrebnoga, poetičnosti i blagosti, ali i snage i dramatičnosti, kao i krajnje točnosti i vrhunskog virtuoziteta. Pljesak je bio dugotrajan i buran a umjetnik se zahvaljivao dodacima. Pa iako je slušatelja bilo i dvorana je djelovala dobro posjećeno, ipak nas nikako nije bilo dovoljno, a pogotovo su izostala pijanistička lica. Očito Hrvati lako opraštaju raznorazne nepodopštine i radnje koje pune crne kronike, ali uspjehe svojih sunarodnjaka mnogo teže opraštaju, a još im se teže žele pokloniti i priznati izvrsnost. Ali, svijet je velik a pozivi stižu!

    Program:
    R. Schuman: Arabeska op.18, Fantazija op.17
    F. Chopin: 24 preludija

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 18. lipnja 2018.

     

Piše:

Zdenka
Weber

kritike