Nakon devedeset godina

Turandot u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

  • Narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Turandot, dir. i red. Friderik Rukavina, prva izvedba u Hrvatskoj, 26. svibnja 1928.

    „Ovdje završava skladateljevo djelo“ – rekao je Arturo Toscanini za dirigentskim pultom prve izvedbe Turandot, djela koje Giacomo Puccini nije ju uspio dovršiti. Giacomo Puccini rođen 22. prosinca 1858. u Lucci, u Toscani, umro je u Bruxellesu poslije neuspjele operacije raka grla 29. studenoga 1924. godine.

    Giacomo PucciniPravnik, kazališni kritičar i komediograf Giuseppe Adami (1878-1946) i novinar, kritičar i komediograf Renato Simoni (1875-1952) predložili su Pucciniju da sklada glazbu na libreto koji bi kao osnovu imao dramsku bajku venecijanskog aristokrata i komediografa Carla Gozzija (1720-1806), koji je kao mladić tri godine služio vojsku u Dalmaciji. Puccini je imao nepogrešiv scenski instinkt i osjećaj za ukus publike. Osim toga, pridavao je veliku važnost libretu. Odgovorio im je: „Napravite mi od ove bajke drugu Turandot punu fantazije, poezije i humanizma i ja ću je uglazbiti!“ Znao je da je dobar libreto temelj opere, a u dobrom libretu trebaju biti likovi koji se mogu voljeti. Puccini je poznavao Gozzijevu Turandot, nastalu 1762., u dramskoj verziji Friedricha von Schillera (1759-1805) iz 1802., koju je slušao u talijanskome prijevodu Andree Maffeija (1798-1885). Schillerova verzija također nije imala pozitivnog lika s kojim bi gledatelji mogli suosjećati. Trebalo ga je stoga stvoriti, pa kad se napokon libreto nakon dugog traženja našao u skladateljevim rukama, bila je to robinja Liù, koja je od sporednog lika u dramskoj radnji postala gotovo glavni lik u glazbi.

    Programska cedulja s prve izvedbe opere Turandot u Narodnom kazalištu u Zagrebu, 1928.Libreto Turandot za razliku od drugih na koje je Puccini skladao, nije tako savršen. Obiluje likovima i situacijama vrlo neuobičajenima za scenu. Po uzoru na talijansku commediju dell' arte, čiji se utjecaj osjeća i kod Gozzija, na scenu dolaze „maske“ – mješavine komičnih i zlih osobina. To su tri ministra Ping, Pong i Pang. Motiv broja tri i odgovora na zagonetke često nalazimo u pričama i legendama. Prisjetimo se stare grčke priče o kralju Edipu koji je morao odgonetnuti zagonetku koju mu je postavila Sfinga. Putnik/Wotan postavlja tri pitanja Mimeu u Siegfriedu. Tri karte su ključne u Pikovoj dami Čajkovskog. U Turandot su to tri zagonetke koje trebaju riješiti prosci princeze Turandot ako žele dobiti njezinu ruku. Sve to svjedoči o neobičnoj ulozi koja se tome pridavala. Puccini i njegovi libretisti nisu se držali Gozzijevih, a ni Schillerovih zagonetki. Htjeli su neke koje bi imale dublji smisao.

    Za razliku od drugih Puccinijevih opera čiji je sadržaj iz stvarnog života, sadržaj opere Turandot je legenda. Legenda obično kazuje važnu životnu istinu; u bajci o princezi Turandot to znači da ne pobjeđuje uvijek vrlina. Ako nešto pobjeđuje, onda je to ljubav. No tu je sadržan i motiv da ljubav mora biti iskupljena uništenjem i to upravo najhumanijeg lika u operi – robinje Liù. I taj legendarni sadržaj obavijen je čarobnim velom Orijenta, erotikom, čulnošću i polutamom koju samo osvjetljavaju mjesečeve zrake. Brza izmjena tonaliteta već u samom uvodu dočarava egzotični kolorit.

    Rosa Raisa kaao Turandot na praizvedbi 1926Ambijent Gozzijeve bajke s bogatstvom boja i šarenilom ugođaja primamljivo je djelovao na skladatelja koji je već prije u glazbi Madame Butterfly i Čeda zapada primijenio egzotične motive. No oni su u operi Turandot dublje razrađeni i s radnjom opere organski povezani. Izvanredan majstor instrumentacije, Puccini je u orkestralnim dionicama uporabio pentatoniku, zatim mnogo udaraljki – ksilofone (za tu je operu specijalno konstruiran bas-ksilofon), celestu, a naročito gongove koji su dočaravali arhaičnu atmosferu daleke Kine. Neobično bogatstvo orkestralnih boja, harmonija, impresionistički tretman u obradi, bitonalnost, mjestimična uporaba cjelotonske ljestvice, oštre, kratke ritmičke fraze, vrlo važna i u pojedinim prizorima glavna uloga zbora u širokoj paleti ugođaja – od moćnog pa i okrutnog pjeva krvožednog mnoštva do blage, gotovo tajanstvene pjesme pri izlasku mjeseca, monumentalnost partiture – sve su to elementi zbog kojih je Turandot jedno od najzanimljivijih ostvarenja glazbene scene. Zanimljiv je i kontrast herojskog u glavnim junacima Turandot i Calafu, tople lirike Liù i komičnog u tercetu ministara. Pa iako skladateljeva melodijska invencija nije tako svježa kao u njegovim ranijim operama, ipak bi se moglo reći da je Turandot najkompletnije, iako ne i najbolje Puccinijevo djelo.

    Monumentalnost i veličanstvenost, koje su osnova Gozzijeve bajke, postavile su pred Puccinija mnogo problema. U središtu radnje više nisu bile nježna Mimì ili Cio-Cio-San, njegove idealne junakinje čiji je smisao života bila ljubav, krhki, skromni likovi koji su u trenutku žrtvovanja za ljubav postajale heroine; nije to bila ni ljubomorna Tosca ni hrabra Minnie, nego ohola, ledeno lijepa princeza Turandot, prema kojoj Puccini nije imao mnogo afiniteta. Kompleksnu individualnost protagonistice nije uspio objasniti ni u završnom duetu koji je prema njegovim bilješkama dovršio Franco Alfano (1875-1954). Turandot je lik izražen ambijentom, a u tom duetu lišenom vanjskog sjaja i dekorativnosti ona se izgubila, dok su najljepše stranice Puccinijeve partiture pripale sporednom liku – plemenitoj Liù.
    Zinka Kunc (Turandot)Krešimir BaranovićMaria Németh (Turandot)

    Treba zaviriti dalje u prošlost i tražiti moguće izvore za Gozzijevu bajku i Puccinijevu operu. Veze koje je Mletačka Republika, čiji je Gozzi bio podanik, imala s Bliskim i Srednjim istokom bile su vrlo jake i nisu bile samo trgovačke naravi, nego i političke i kulturne. Nije nemoguće da bi venecijanski komediograf nadahnuće našao u perzijskim bajkama. I nema nikakve sumnje u perzijsko podrijetlo Turandot, koja proizlazi iz perzijske riječi Turandokht, Tūrānducht ili Tourandocte, što znači „kći Turana“. Spominju se razni izvori: dvije priče iz Tisuću i jedne noći, ali još više Priča o crvenom paviljonu iz zbirke Sedam portreta ili Sedam ljepotica ili Sedam priča sedam princeza najvećeg romantičnog epskog pjesnika u perzijskoj književnosti Mohammeda Nezāmīja (1141-1204). U njima sassanidski kralj Bahrām-e-Gur, koji je vladao od 420. do 438. godine, traži od svojih sedam žena da mu pričaju priče. I u utorak, dan Marsa, u crvenom paviljonu posvećenom Marsu, jedna od žena, ruska princeza, priča mu četvrtu priču, priču o princezi Tūrānducht. Može se pretpostaviti da je Gozzi crpio i iz djela francuskog pisca, suvremenika Louisa XIV., Françoisa Pétisa de la Croixa (1653-1713), kojega su kao povjesničara i diplomata često slali na Srednji istok.
    Pavao Marion Vlahović (Calaf)Ančica Mitrović (Turandot)Lovro pl. Matačić
    Malo prije smrti objavio je svoj francuski prijevod transkripcije usmene predaje Tisuću i jednog dana – koja crpi iz indijskih mitova i priča iz šestog stoljeća prije Krista. U tim se prijevodima nalazi Priča o princu Calafu i kineskoj princezi. Ona se navodi kao „princeza Tourandocte, kći kineskog cara Altoum-kana“, a on kao „princ Calaf, sin Timurtaša, detroniziranog kana Tartar Nogaïsa“, koji je nakon mnogih sretnih i nesretnih dogodovština došao u Peking. Tu je i robinja Adelmuc koja se ubija u nazočnosti Tourandocte (u Gozzijevoj bajci Calaf sprečava robinjino samoubojstvo). U njima je prisutno klasično jedinstvo vremena, mjesta i radnje. U težnji da zadrži stil commedie dell' arte s improvizacijama i stereotipnim likovima poput Harlekina, Colombine i drugih, nazvanih „maskama“, Gozzi je 1762. napisao svoje remek-djelo Turandot, u kojoj se sjedinjuju fantastični elementi bajke i priče o čudnom događaju s tradicijom commedie dell' arte. Puccini je dobro poznavao i produkciju Schillerove Turandot u Berlinu 1911. u režiji glasovitog austrijskog redatelja Maxa Reinhardta sa scenskom glazbom Ferruccia Busonija i njegovu kasniju operu istog naziva, praizvedenu 1917. u Zürichu. I prije Puccinija nekoliko je skladatelja skladalo operu s tom tematikom.

    Posve je izvjesno da su Puccini i njegovi libretisti poznavali sve te izvore. A izvjesno je i da se Puccini želio odmaknuti od tipičnog talijanskog belkanta (iako ga i u ovoj operi ima, poglavito u arijama Calafa i Liù) i verizma kojemu nikada nije posve pripadao. I, što je najvažnije, Prvi svjetski rat stubokom je promijenio sve. Ništa više nije moglo biti kako je bilo prije, pa ni u glazbi.
    Zdenka Zika (Turandot)Mario Šimenc (Calaf) i Aleksandar Griff (Timur)Friderik Rukavina
    Kad su se skladatelj i njegovi libretisti definitivno odlučili za taj siže, radili su zajednički na njemu četiri godine, od 1920. do 1924. Puccini je, naravno, pomno proučavao sve u vezi s Kinom i njezinom glazbom i starim instrumentima. I, kako izvješćuje Puccinijeva odana prijateljica (a možda i ljubavnica?) Sybil Seligman: „To je priča o nadi koja se smjenjuje s očajem, o okrutnoj borbi s vremenom – i naposljetku o trijumfu kojemu skladatelj nije mogao osobno svjedočiti.“

    Godinu i pol dana nakon Puccinije smrti, 25. travnja 1926. u milanskoj Scali praizvedena je njegova nedovršena Turandot. Nakon prizora smrti robinje Liù, koju je na praizvedbi tumačila tada vrlo poznata sopranistica Maria Zamboni, dirigent Arturo Toscanini, odani skladateljev prijatelj, okrenuo se s pulta i publici objavio: „Qui finisce l' opera perchè a questo punto il maestro è morto“ (Ovdje završava opera, jer je tu maestro umro). Najveći dramski sopran onoga doba, rusko-židovska sopranistica rođena u Poljskoj, Rosa Raisa i veliki španjolski tenor Miguel Fleta trebali su čekati reprizu, kojom je ravnao glasoviti argentinski dirigent Ettore Panizza, da otpjevaju završni duet Turandot i Calafa, koji je prema Puccinijevim skicama, a uz Toscaninijevo zauzimanje i njegove savjete, skladao Franco Alfano. Alfano je skladao dvije verzije dueta. Mnogo poslije, 2001., suvremeni talijanski skladatelj Luciano Berio (1925-2003) skladao je novu verziju završnog dueta, ali ona nije zaživjela.

    Dragica Martinis (Turandot)Četiri dana nakon milanske praizvedbe slijedila je izvedba Turandot u Rimskoj operi, a zatim počinje njezin trijumfalni pohod u svijet. Prvi je bio Buenos Aires u izvanrednoj podjeli uloga: Claudia Muzio i Giacomo Lauri-Volpi pod ravnanjem Gina Marinuzzija. Zatim su došli Dresden, Venecija, Beč, Berlin, New York, Philadelphia i Bruxelles. Slijedili su 1927. Napulj, Kairo, Monte Carlo, Bern, London, San Francisco, Prag, Budimpešta i Stockholm pa 1928. Pariz, Zagreb, Barcelona, Helsinki, Riga, Sofija i Varšava. Moskva ju je upoznala 1931. Velike interpretkinje Turandot bile su Eva Turner i Gina Cigna. U Sjevernoj Americi uvrštena je kao dvanaesta između dvadeset najizvođenijih opera. Prva izvedba opere u Metropolitanu bila je pola godine nakon praizvedbe – 16. studenoga 1926. Glasovita češka sopranistica Maria Jeritza pjevala je naslovnu ulogu, a ništa manje slavan Giacomo Lauri-Volpi bio je Calaf. Dirigirao je Tullio Serafin. Najslavniji interpreti lika ledene princeze i njezina nepoznatog princa Calafa u novijoj povijesti bili su Birgit Nilsson i Franco Corelli.

    Turandot nije dugo čekala da dođe u Hrvatsku. Stigla je točno dvije godine poslije praizvedbe – 26. svibnja 1928., naravno, u Narodno kazalište u Zagrebu. Imala je blistavu podjelu uloga: češku sopranisticu, poslije članicu Bečke državne opere, Zdenku Ziku, koja je nakon debija u Pragu, od 1922. do 1924. bila članica ljubljanske Opere, a od 1924. zagrebačke, zacijelo najvećeg hrvatskog dramskog tenora, Slovenca Marija Šimenca, za kojega je poslije Gotovac skladao Miću u Eri s onoga svijeta, vrsnog hrvatskog basa, Poljaka Aleksandra Griffa i jednu od najvećih hrvatskih sopranistica svih vremena, Vilmu Nožinić. Dirigent i redatelj bio je Friderik Rukavina, scenograf Marijan Trepše. U naslovnoj ulozi gostovala je i jedna od najvećih svjetskih interpretkinja Turandot, prvakinja Bečke državne opere, mađarska sopranistica Maria Németh.
    Mary Curtis Verna (Turandot)Janez Lotrič (Calaf)Miao Qing (Turandot)
    Tek što je u rujnu 1929. došao na mjesto ravnatelja zagrebačke Opere, jedan od najvećih hrvatskih dirigenata, skladatelj Krešimir Baranović preuzeo je Turandot i naslovnu ulogu povjerio jednoj od budućih najvećih svjetskih sopranistica, tada dvadesettrogodišnjoj Zinki Vilfan-Kunc. Šimenc, koji je najčešće pjevao Calafa, tako je dobio svoju novu mladu, sjajnu princezu. Zinka Milanov pjevala je Turandot po Americi. Turandot je pjevala i jedna od najvećih umjetnica hrvatske glazbene scene uopće, Ančica Mitrović. Godine 1932. Turandot je preuzeo veliki hrvatski dirigent međunarodnog ugleda, Lovro pl. Matačić, Calafa hrvatski tenor također međunarodnog ugleda Pavao Marion Vlahović. Turandot je obnovljena u studenome 1942. u režiji Branka Gavelle. Pedesetih godina prošloga stoljeća velike uspjehe po svijetu ubirala je kao Turandot Dragica Martinis, tada prvakinja Bečke državne opere.

    Nakon Drugoga svjetskog rata Turandot je prešla na druge hrvatske pozornice. Prva ju je 1955. izvela Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Bombardellija i Tomislava Kuljiša. Njezina izvedba u prostorima Galerije Meštrović jedan je od najljepših opernih spektakala koji su se kod nas vidjeli. Unatoč svoj raskoši izvedaba ove opere u svijetu, prirodna scenografija Galerije u kojoj je igrao cijeli golem prostor veličanstvenog zdanja, uključujući stubište i bočne građevine, s prelijepim kostimima Jagode Buić, bila je prava raskoš za oko. Među brojnim gostima valja istaknuti svjetski poznatu Lucille Udovich. Opera Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci uvrstila je Turandot u repertoar 1965. Dirigirao je Vladimir Benić, redatelj je bio Dinko Svoboda, a glavne su uloge pjevali solisti međunarodnog ugleda, američka sopranistica Mary Curtis Verna i talijanski tenor Umberto Borsò. Gostovala je i hrvatska sopranistica koja je karijeru ostvarila u Njemačkoj, Paula Bukovac, koja je Turandot pjevala i u Scali. Riječka Opera ponovno je izvela Turandot 1994. pod ravnanjem izvrsnog hrvatskog puccinijevskog dirigenta Lorisa Voltolinija. Janez Lotrič bio je odličan Calaf i tu će ulogu poslije pjevati na velikim svjetskim scenama, uključujući Bečku državnu operu, milansku Scalu i londonski Covent Garden. I Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu ponovno ju je uvrstila u repertoar 1997. s Lotričem i Nelli Manuilenko u naslovnoj ulozi, pod ravnanjem gosta Massima de Bernarta u istoj riječkoj scenskoj postavi.
    Turandot u splitskoj Galeriji Meštrović, Splitsko ljeto, 1957.
    Ponovni susret zagrebačke publike s operom bio je 8. prosinca 2001. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Sudjelovali su Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije, Hrvatski pjevački zbor Ivan pl. Zajc i Dječji zbor Zagrebački dječaci. Dirigirao je Vladimir Benić, a naslovnu je ulogu pjevala poznata talijanska sopranistica Francesca Patanè. Ansambl zagrebačke Opere koncertno ju je izveo 27. i 28. rujna 2008. pod ravnanjem Gianluce Marciana s Elenom Neberom u naslovnoj ulozi. Bila su dva Calafa – Piero Giuliacci i Marc Heller.
    Premijerom Turandot u ambijentu Galerije Meštrović počelo je 2016. 62. Splitsko ljeto.

    Premijerna izvedba opere u HNK-u u Zagrebu bit će 18. svibnja 2018. Predstava je rađena u koprodukciji između Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Associazione Arena Sferisterio – Macerata Opera Festivala. Predstavom ravna maestro Marcello Mottadelli, a režiju potpisuju Stefano Ricci i Gianni Forte. Scenograf i oblikovatelj svjetla je Nicolas Bovey, kostimograf Gianluca Sbicca, zborovođa Luka Vukšić, scenski pokret će kreirati Marta Bevilacqua. Turandot je posljednja ovosezonska premijera Opere zagrebačkog HNK-a.
    Turandot u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, 1994.
    U predstavi nastupaju; Božimir Lovrić / Tvrtko Stipić (Altoum), Rebeka Lokar / Tanya Ivanova (Turandot), Renzo Zulian / Kamen Tchanev (Calaf), Luciano Batinić / Siniša Štork (Timur), Valentina Fijačko Kobić / Adela Golac Rilović (Liu), Davor Radić / Leon Košavić (Ping), Mario Filipović / Siniša Galović (Pang), Ivo Gamulin / Ladislav Vrgoč (Pong), Neven Paleček / Ozren Bilušić (Mandarin) uz orkestar i zbor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. svibnja 2018.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike