Muzikalna i virtuozna bosonoga zvijezda

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije, Koncert Mala velika stvar, KDVL, 23. veljače 2018.



  • Zagrebačka filharmonija održala je koncert za pretplatnike Crvenoga ciklusa u petak, 23. veljače 2018. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Naslovom na ulaznicama Mala velika „stvar“ pomalo je neobično najavljen prvi nastup u Zagrebu norveške solistice na trubi Tine Thing Helseth: „Tine“ na norveškom znači „malo“. Kako stoji u brošuri s programima sezone Zagrebačke filharmonije, „Mala“ je samo po imenu, a velika u svom nastupu i utjecaju koji ostavlja na publiku pred koju dolazi bosonoga. Tine Thing Helset, rođena 1987., počela je svirati trubu u rodnom Oslu u dobi od sedam godina. Po završetku školovanja 2011. proglasili su je „Zvijezdom sutrašnjice“ kritičari BBC Music Magazina. Na natjecanjima glazbenika osvojila je desetak nagrada, a na svom prvom CD-u, objavljenom 2007. godine, snimila je neke od najpoznatijih koncerata iz literature za trubu i orkestar, između ostalih i Koncert u Es-duru Johanna Nepomuka Hummela, s kojim je debitirala u Zagrebu. Taj koncert klasične trostavačne forme skladao je Hummel 1803. godine za slavnog austrijskog virtuoza Antona Weidingera, koji je izumio kromatsku trubu s pet klapni. Koncert je izveden na Novu godinu 1804. na koncertu s kojim je počelo Hummelovo djelovanje u kapeli grofa Nikole II. Esterházyja u Eisenstadtu nakon odlaska Josepha Haydna.

    Uz gošću iz Norveške, na koncertu u petak, 23. veljače Zagrebačkom filharmonijom ravnao je gost iz Italije Pier Carlo Orizio (1963). Studij klavira i dirigiranja završio je u Bresciji, gdje od 2007. djeluje kao umjetnički ravnatelj Međunarodnoga pijanističkog festivala Brescie i Bergama te je s Lucom Ranierijem suosnivač njegova Filharmonijskog orkestra. Na brojnim koncertima u Italiji i izvan nje surađivao je s mnogim poznatim vokalnim i instrumentalnim solistima. Istančan smisao za različite orkestralne boje pokazao je Pier Carlo Orizio već u prvoj skladbi Danse macabre, op. 40 Camillea Saint-Saënsa, nastaloj prema poetskom predlošku francuskoga književnika Henrija Cazalisa. U uvodu nakon dvanaest otkucaja sata – dvanaest tonova de u dionici harfe, disonatno ugođena solo-violina – simbol Smrti, poziva mrtve iz grobova na ples u ritmu valcera primamljive melodije. Na kraju prvog dijela solistica na trubi Tine Thing Helseth nastupila je u Pjesmama za trubu i orkestar Edvarda Griega koje je obradio Jarle G. Storløkken. Ušetavši u dvoranu svirala je Narodni ples, a slijedile su melankolična Lanjskog proljeća i poletni Pastirski zov. Zajednički dodatak s orkestrom bio je Ples komedijanata iz komične opere Prodana nevjesta Bedřicha Smetane.

    U drugom dijelu koncerta zazvučale su skladbe talijanskih skladatelja. Simfonijska pjesma Rimske fontane (1916) Ottorina Respighija, koju na praizvedbi 11. ožujka 1917. publika nije prihvatila, približila je na dvadesetak minuta mirne ili uzburkane površine četiriju fontana kroz različita doba dana: Valle Giulia u zoru, Tritonova ujutro, Trevi u podne i u Villi Medici u suton. Veliki majstor orkestracije, koju je učio kod Nikolaja Rimski-Korsakova, Respighi je za različite ugođaje koristio čelestu, klavir i orgulje, priključivši ih bogato raslojenom sastavu drvenih i limenih puhača iznad savršeno postavljenoga gudačkog korpusa. Posljednjih godina Zagrebačka filharmonija često izvodi filmsku glazbu, pa je za kraj koncerta odabrana suita Nina Rote iz filmskog spektakla Rat i mir, snimljenog 1956. u režiji Kinga Vidora prema romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja. Nino Rota potvrdio se u filmskoj, popularnijoj glazbi kao izvrstan melodičar koji uz izvorne spaja i poznate prigodne teme te kao majstor orkestracije s izrazitim smislom za povezivanje glazbe s događanjima na ekranu.



    Zagrebačka filharmonija pokazala je na ovom koncertu sve dobre odlike orkestra koji je, vođen koncepcijom dirigenta, mijenjao izražajne i dinamičke mogućnosti primjereno stilskim značajkama skladbi. Programnost skladbi Saint-Saënsa, Respighija i Rote potaknula je orkestar, koji je slijedio mirne i sigurne pokrete ruku dirigenta Piera Carla Orizija, na spontano i proživljeno sviranje koje je počivalo na sigurnoj intonaciji, dorečenim ritmičkim rješenjima, s ukusom razrađenim odstupanjima od zadanih tempa i dobro izrađenoj dinamici koja je pravi vrhunac dostigla u završnici suite Rat i mir. U Hummelovu koncertu orkestar je zazvučao lagano, prozračno, kako bi odgovaralo klasičnom razdoblju, pa je solistica na trubi Tine Thing Helseth mogla rasvjetljavati svoju interpretaciju - počevši nešto suzdržanije u prvome stavku, pokazavši lijepi plemeniti ton, muzikalnost i pjevnost u polaganome stavku te lakoću sviranja, sigurnost i virtuoznost u završnome Rondu s brzim staccatom u temi. Ovaj koncert, ne predugoga trajanja, upoznao je zagrebačku publiku s „bosonogom zvijezdom“ – solisticom na trubi Tine Thing Helseth i talijanskim dirigentom Pierom Carlom Orizijem koji su joj, združeni sa Zagrebačkom filharmonijom, podarili ugodne glazbene trenutke.


    Program:
    Camille Saint-Saëns: Dance Macabre
    Johann N. Hummel: Koncert za trubu u Es-duru
    Ottorino Respighi: Rimske fontane


     © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 19. ožujka 2018.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike

najavljujemo...