Klavirski zvuci u novom prostoru

Ciklus Pleyel Svetislava Stančića, pijanist Inon Barnatan, čitaonica Hrvatskog državnog arhiva



  • Umjetnička organizacija Cristoforium počela je treću koncertnu sezonu klavirskog Ciklusa Pleyel Svetislava Stančića u novom prostoru, u velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva. Smješten je u nekadašnjoj zgradi Nacionalne i sveučilišne biblioteke, u zgradi na Marulićevu trgu. Jedna od najljepših secesijskih građevina u Zagrebu namjenski je građena za knjižnicu koja je u njoj djelovala između 1913. i 1995. godine pa se može reći da je glasoviti Stančićev klavir Pleyel iz godine 1911. gotovo njen vršnjak. I ranije su se održavali koncerti (primjerice Gudačkoga kvarteta Rucner) u čitaonici prilagođenoj izgledu koncertne dvorane, što za ovaj koncert nije učinjeno. Sjedeći za radnim stolovima publika je pratila sviranje izraelsko-američkog pijanista Inona Barnatana na Stančićevu Pleyelu smještenom na improviziranom podiju na zapadnoj strani dvorane. Njene dobre akustičke karakteristike nisu upitne, no malu je nelagodu izazvala nešto niža temperatura zraka u odnosu na druge koncertne prostore u gradu, što se nije odrazilo na dobru komunikaciju između solista i publike.

    Tridesetosmogodišnji pijanist Inon Barnatan rođen je u Tel Avivu, gdje je već kao trogodišnje dijete počeo svirati klavir, a u dobi od jedanaest godina nastupio je uz orkestar. Školovao se kod više uglednih pedagoga i danas živi i djeluje u New Yorku. U posljednjih desetak godina ostvario je zapažen uspjeh kao solist (na solističkim recitalima i uz orkestar) i komorni glazbenik. Novinari New York Timesa zaključuju da je „jedan od najomiljenijih pijanista svoje generacije“, zanimljiv kako zbog jedinstvenog pristupa interpretaciji klavirskih skladbi tako i zbog besprijekornog umijeća u ostvarenju vrlo širokog repertoara. Zagrebačkoj publici predstavio se prvi put, odabravši skladbe u čijoj je izvedbi mogao pokazati upravo jedinstveni pristup i iznimne sviračke vještine.



    Kao prvu skladbu koncerta Inon Barnatan izveo je Chaconne iz Partite br. 2 za violinu u d-molu Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) u obradi Johannesa Brahmsa (1833-1897). U nizu varijacija na kratku temu Bach je na violini – melodijskom glazbalu najpogodnijem za jednoglasno sviranje, uspio ostvariti dojam polifonog sloga. Johannes Brahms je, držeći se izvornika, ne koristeći veliki zvučni raspon klavira i sviranje objema rukama, Chaccone obradio za lijevu ruku u dubljem registru u odnosu na violinu čiji je najdublji ton g u maloj oktavi. Preuzimanje (i variranje) tema drugih skladatelja bila je praksa prihvaćena od 17. stoljeća i svojevrsnog uzleta glazbe za instrumente. Johannes Brahms ostavio je jedan od majstorskih primjera melodijskih, ritamskih i harmonijskih promjena odabrane teme u ciklusu Varijacije i fuga u B-duru na Händelovu temu, op. 24. Dvadeset i pet varijacija izrasta na kratkoj temi stilski bliskoj stilu francuskih clavecinista, koju je Georg Friedrich Händel uvrstio u stavak Air u Suiti za čembalo u B-duru iz godine 1733., a pravi barokni pečat skladbi daje završna fuga. Drugi dio koncerta ispunila je Sonata za klavir u B-duru, D. 960 Franza Schuberta. Ova posljednja Schubertova skladba, ostvarena kao četverostavačna skladba prema uzorima klasičnoga stila, uvodi slušatelja – sukladno romantičarskom senzibilitetu, u više različitih ugođaja tmeljenih na jasno oblikovanim melodijskim linijama.


    Već od početnih taktova Bachove duge Chaconne i preglednog vođenja samostalnih linija-glasova do suptilno razrađenih detalja u Schubertovoj Sonati u B-duru, bilo je jasno da pijanist Inon Barnatan doista ima jedinstven, osobit pristup interpretaciji klavirskih skladbi. Lakoća i gracioznost s kojom je svirao bogato ukrašenu temu u Varijacijama na Händelovu temu Johannesa Brahmsa doimali su se kao sviranje na čembalu. Romantičarski zanos koji se u interpretaciji skladbe često odražava u prenaglašenoj glasnoj dinamici, bio je zamjetan i u sviranju Inona Barnatana, koje je obilježila izvrsno stupnjevana skala niže postavljenih dinamičkih vrijednosti. U temi i u nekoliko varijacija odmjerenim usporenjem pripremio je završetak, a besprijekorno virtuozno svirao je brze pasaže, velike skokove i ritamski različito strukturirane akorde. Za sviranje Inona Barnatana značajna je raznovrsna artikuliracija udara i jasna pedalizacija kojom je ostvario različite tonske boje. Muzikalnost i promišljeno vođenje melodijskih linija osobito su došli do izražaja u Schubertovoj sonati, a može se spomenuti sugestivnost i proživljenost glazbenog sadržaja u sviranju oslobođenom glume i suvišnih kretnji tijela. Inon Barnatan se potvrdio kao pijanist koji na osobit način promišlja o sadržaju i izvedbi skladbi, iskoristivši pri tome znalački velike mogućnosti Pleyela Svetislava Stančića (1895-1970) na kome su osim njega svirali i njegovi brojni učenici.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 15. prosinca 2017.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike