Pozitiva Mozartove igre

Orgulje Heferer, Muzej Mimara, izvođači Alen Kopunović Legetin i Monika Leskovar



  • Suradnja violončela i malenog stolnog pozitiva iz 18. stoljeća  na drugom koncertu posvećenom tom obnovljenom glazbalu, ponovno se pokazala poticajnom.  Drugi od  tri koncerta posvećen tom instrumentu priredili  su orguljaš Alen Kopunović Legetin u suradnji s violončelisticom Monikom Leskovar. Još od srpnja prošle godine odvija se 24. festival Orgulje Heferer na putevima izgrađenih  obnovljenih instrumenata od sjevera do juga Hrvatske u organizaciji ugledne prve hrvatske gradione orgulja, harmonija i glasovira Heferer, osnovane  godine 1849. u Grazu, koja još u doba K und K monarhije prve orgulje u Hrvatskoj gradi u godini svoje punoljetnosti 1867. u Rečici kraj Karlovca.

    Zasad je obiteljska sreća da nasljednici održavaju plemeniti obrt pa postoji mogućnost da se stara glazba izvodi na uređenim instrumentima iz svoga doba. Pri tome je dvoranica Muzeja Mimara dobrodošao prostor. Redovitiji posjetitelji bi se mogli sjetiti koncerata Zbora HRT-a, ozbiljnih zborskih koncerata a cappella, onih kada je zapravo manjkala prostornost. Zbor HRT-a  ju je nakon nekog vremena u predvorju. No, vratimo se malenom pozitivu kojemu prostor male dvorane na katu odgovara.



    Alen Kopunović Legetin otvorio je šarmantnu večer dvama Menuetima, kako bi se danas reklo in g Johanna Sebastianna Bacha. I mali svirači iz osnovnih muzičkih škola ih poznaju. Pisani su za instrumente s tipkama, pa što se nađe pri ruci. S Bachom je nastavila i Monika Leskovar Suitom u d-molu za violončelo solo. Naglašeno intezivno i razgovorljivom, ali  i bez puno samoljubive pompoznosti prolazila je kroz suitne stavke. Činilo se, osobito se radujući menuetima.

    Ozbiljno,  zavodljivo i zaigrano u izvedbi Alena Kopunovića Legetina zazvučala je Händelova Suita u d-molu. Potom je slijedila još jedna obrada iz Händelova opusa. Notorna Ombra mai fu iz opere Xerso, koju se u svim inačicama moglo preslušati bezbroj puta. Umjesto pjevača je bilo intezivno violončelo Monike Leskovar. Tekst  kojega danas ionako osim uskoga kruga poznavatelja, mogao se zamišljati. Nije bitno, jer većinu pjevača se ne razumije pa ih violončelo može glatko zamijeniti.

    Potom je krenula skladbica Rondo u C-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta, kojemu su orgulje bile zadnje na pameti. No nepremostivi genijalac će već nešto smisliti za svako glazbalo koje primijeti, prepisati sam sebe, nadopuniti, promijeniti. Tako je Legetin na pozitivu donio svu njegovu igru u Rondu u C-duru. A za kraj i jednu dobro uređenu skladbu Mozartove učenice Auernhammer. Žene su očito i u 18. stoljeću  tražile mjesto izvan kuhinje, izvan crkve, a danas i preferiranih modnih pista.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 15. prosinca 2017.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike