Nakon duge 84 godine

Adel i Mara u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

  • Josip Hatze

    Praizvedba opere Povratak Josipa Hatzea (1879-1959) u Zagrebu 1911. bila je pravo slavlje hrvatske opere. S ništa manje uspjeha, možda bez tolikog odjeka, protekla je i premijera njegove opere Adel i Mara u Ljubljani 1932. te Beogradu i Zagrebu 1933. godine. Hrvatski operni opus prilično je skroman i nema puno djela koja mogu izdržati kušnju glazbeno-scenskog funkcioniranja. Dvije opere Josipa Hatzea to posve izvjesno mogu.

    Josip Hatze rođen je u Splitu 21. ožujka 1879., a u rodnom gradu završio je i gimnaziju. U Splitu je proveo veći dio života i svojim je djelovanjem znatno obilježio njegov glazbeni život. Velik uspjeh koji je 1898. postigao kao devetnaestogodišnji maturant svojom prvom skladbom Kad mlidijah umrijeti na tekst Branka Radičevića odredio je njegov životni put. Otišao je na studij kompozicije u Italiju, na Konzervatorij u Pesaru kod Pietra Mascagnija, koji ga je smatrao jednim od svojih najboljih đaka. Nakon završetka studija 1902. otišao je u Beč da bi se upoznao s njemačkom glazbom. Odbio je ponudu da tamo ostane i vratio se u Split gdje je skladao, obrazovao mladi naraštaj i preuzeo vodstvo tada najvećega pjevačkog zbora u Dalmaciji Zvonimir, koji je imao vrlo važnu ulogu u razvoju kulturnoga života u gradu. Zatim je bio dirigent Muzičkog društva Guslar, nastavnik na Muzičkoj školi gdje je odgojio nekoliko pjevača koji su nosili splitski operni život, te autor niza rukopisa iz teorije glazbe. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u zbjegu u El Shattu vodio je Centralni zbor Jugoslavenskog zbjega i s njime priređivao koncerte. Josip Hatze umro je u Splitu 30. siječnja 1959. godine.
    Programska cedulja s praizvedbe opere Adel i Mara u Ljubljani 30. studenoga 1932. godine
    Podneblje iz kojega je potekao, studij u zemlji belkanta kod autora prve verističke opere, formirali su Hatzea kao izrazito vokalnog skladatelja. Po prirodi liričar s izrazitim smislom za vokalnu frazu i s osjećajem za pjesnički tekst, nakon završena studija skladao je zbirke pjesama Romance, Proljetni lahori i Novo cvijeće te 1902. svoje prvo dramatsko djelo – kantatu za mješoviti zbor, tenor i orkestar Noć na Uni na tekst Huga Badalića. Godine 1911. nastaje prvo Hatzeovo glazbeno-scensko djelo – opera Povratak prema istoimenoj drami Srdjana Tucića. Tema nevjere i ljubomore toliko upotrebljavana u mnogim opernim djelima, ovdje se proširuje i dopunjuje temom žrtve. Praizvedba Povratka u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu 21. ožujka 1911. jedan je od ključnih datuma u povijesti hrvatske glazbe. Bio je to njezin priključak na europsku glazbu, prvo hrvatsko glazbeno-scensko djelo sa suvremenom tematikom i našom glazbom, prvi uspjeli primjer verističke glazbeno-scenske ekspresivnosti u Hrvatskoj.

    Naslovnica programske knjižice opere Adel i MaraNa ratištu Prvoga svjetskog rata Hatze je 1917. skladao kantatu Golemi Pan na tekst Vladimira Nazora. Po povratku iz rata, godine 1921. skladao je jedan od najljepših vokalnih ciklusa u hrvatskoj glazbi – Pjesni ljuvene, pet pjesama za ženski zbor uz glasovir na stihove domoljubnog liričara i autora kratkih priča, crtica, satira i političkih članaka, Rikarda Katalinića Jeretova (1869-1954). Hatze je ponajprije liričar i odgojen na tradiciji belkanta, pa njegova iznimno uspjela ostvarenja treba tražiti upravo na području vokalne lirike izdane u četiri zbirke pjesama. Ističu se neposrednošću nadahnuća, a majstorstvom obradbe neke među njima ulaze u sam vrh hrvatske glazbe.

    Adel i Mara

    Hatze dalje nije išao u korak s vremenom, nego se posvetio izučavanju folklora dalmatinske provenijencije. Plod takvog pristupa je opera Adel i Mara. Kako spojiti narodnu glazbu s dostignućima suvremene europske glazbe – bila je glavna preokupacija naših mladih stvaralaca kojima se pružila mogućnost da studiraju u europskim glazbenim središtima. Kod Hatzea to je značilo kako premostiti svoj romanski glazbeni odgoj, te svoja iskustva i znanje posvetiti narodnom u glazbi. Ta je njegova dvojba trajala desetak godina poslije Prvoga svjetskoga rata, sve dok nije počeo skladati svoju drugu operu prema romantičnom epu splitskoga pjesnika Luke Botića (1830-1863) Bijedna Mara. Botić je temu za svoje djelo pronašao u prvom svesku knjige Documenti storici sull`Istria e la Dalmazia, što ga je 1844. objavio Splićanin Vincent Solitro, i prema njemu je napisao svoju najbolju pjesničku pripovijest u šest pjevanja. Bijedna Mara obiluje nadahnutim i svježim lirskim odlomcima i napušta crno-bijelo gledanje na muslimansko-kršćansku sučeljenost.

    Luka BotićI tako se Botić svrstava među najranije borce za vjersku snošljivost i ljudska prava i slobode. Njegova je misao i danas svježa, suvremena, aktualna i velika. Polazište pjesničke ideje Luke Botića bila je pomirba i to dolazi do posebnog izražaja u opjevanom pobratimstvu između pjesnika kršćanina Frane Boktulije, koji je zapravo neka vrsta Botićeva autoportreta, i muslimana Adela, što je do tada bilo nepoznato u našoj književnosti. Iz istih razloga, a i zbog dramskog zapleta, Botić je uveo lik lijepe muslimanke Melke, kćeri Dizdar-age u koju je zaljubljen kršćanin pjesnik Frane. Time spjev dobiva ne samo dvije usporedne radnje, dvije nesretne ljubavi koje bi trebale spajati dva suprotna svijeta, nego i dva opravdana dramska kontrasta koja unose očevi obitelji, Vornić i Turčin Dizdar, kao predstavnici okamenjene tradicije.

    Botićev književni predložak, u kojem se iznosi sukob shvaćanja u jednoj vjerom razjedinjenoj sredini, što dovodi do tragičnog kraja, pružio je Hatzeu mogućnost da se intenzivnije posveti narodnoj glazbi, melosu s dva različita područja Dalmacije – mediteranskog Splita, i Klisa, tada pod Turcima. Unoseći u operu elemente dalmatinskog i orijentalnog melosa, bitno ih je različito odredio. I upravo je miješanje dvaju svjetova, orijenta i Dalmacije, omogućilo Hatzeu da se koristi nekim folklornim elementima da dočara različit kolorit.

    Hatze je bio ne samo lučonoša i simbol glazbenoga života jedne epohe, jednog naraštaja, nego i svih važnih strujanja u političkom i kulturnom životu toga doba. Bio je dosljedan i cijeli je život ostao na jednoj poziciji. I ako se ponekad čuju mišljenja kako je u svojoj drugoj operi Adel i Mara učinio pomak natrag u svojemu stvaralaštvu, to nema uporišta u stvarnom značenju i vrijednosti opere. Posegnuo je, doduše, za pričom iz 16. stoljeća, ali tema – sučeljavanje dviju religija koje su pokretači mnogih dobara ali i mnogih zala i danas je suvremena.
    Josip GostičZlata Gjungjenac
    Opera Adel i Mara praizvedena je 30. studenoga 1932. u Ljubljani. Dirigirao je Mirko Polič, a naslovne su uloge pjevali dobro nam znani Josip Gostič i Zlata Gjungjenac. Uz to dvoje tada među najistaknutijim pjevačima Narodnega gledališča i ostale uloge tumačilo je nekoliko umjetnika koji su, uz Gostiča, postali poslije članovi Bečke državne opere. Vornić je bio glasoviti bas Julij Betetto, pjesnik Frane tada još bariton, Marjan Rus, koji je u Beč došao iz angažmana u zagrebačkoj Operi, župnika Tupića pjevao je budući svjetski tenor Anton Dermota (naveden kao Drmota) tada na samome početku karijere. Vornićevu ženu, Dizdar-agu, Melku i Omera pjevali su također istaknuti slovenski umjetnici, Mila Kogejeva, Vjekoslav Janko, Štefka Poličeva i Svetozar Banovec. Redatelj je bio Ferdo Delak a scenograf Vasilij Uljaniščev, sve ugledni umjetnici. To pokazuje s koliko se zauzimanja u Ljubljani prišlo realizaciji djela hrvatskog autora.
    Gita GjuranecAnatol Manoševski
    Sljedeća izvedba opere bila je u Beogradu 2. veljače 1933. A zatim je 1. ožujka iste godine opera prvi put izvedena u Narodnom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Lovre pl. Matačića u režiji Aleksandra Biničkog i scenografiji Marijana Trpšea. Plesove je uvežbala Margareta Froman. Naslovne su uloge tumačili Gita Gjuranec i Anatol Manoševski. Veliki bas Josip Križaj pjevao je Vornića. Drago Hržić, koji je ranije debitirao kao Dako u Povratku, bio je pjesnik Frane, Adelova mati Lucija Ožegović, Dizdar-aga još jedan sjajan bas Aleksandar Griff, Omer vrlo zanimljiva ličnost hrvatske scene Nikša Stefanini, Mujezin poznati operetni tenor Slobodan Živojnović, a u ulozi Ivanice debitirala je mezzosopranistica Anka Jelačić koja se poslije razvila u vrsnu glazbeno-scensku osobnost i za vrijeme rata oduševljavala i bečku publiku kao članica Narodne opere (Volksoper). Hrvatska premijera očekivala se s velikim zanimanjem.

    Iz članka Luje Šafraneka-Kavića objavljenog u Obzoru 28. veljače doznajemo „da je Hatze doživio puni uspjeh kod praizvedbe opere u Ljubljani 30. studenog 1932. i kod prve izvedbe u Beogradu 2. veljače, kada su najistaknutija mjesta bila pozdravljena spontanim burnim povlađivanjem kod otvorene scene i kada su simpatičnog autora po 30 do 40 puta zvali pred zastor. Ovaj uspjeh ostao mu je vjeran i kod svih repriza.“
    Adel i Mara, fotografija s praizvedbe u Ljubljani 30. studenoga 1932. godine, Josip Hatze i interpreti u dekoru 4. čina opere Adel i Mara
    Večer je 28. veljače najavila premijeru uz razgovor sa skladateljem. Isti razgovor objavio je i Jutarnji list. Hatze je rekao: „Radnja ove opere potpuno odgovara mojem biću i temperamentu. Sadržaj je kratak, jezgrovit i pun akcije, a što je najinteresantnije, on je opće ljudski. Što se pak same muzike tiče, bilo bi malko preuranjeno, da se o njoj govori. Ali jedno vam mogu reći, da sam želio djelovati što je moguće neposrednije na slušače, jer po mom skromnom mišljenju teatar nije za eksperimente, a još manje za rješavanje muzičkih problema. Zato nam je široko polje u čisto simfonijskoj i programskoj muzici. „Srce k srcu“, to je moja deviza. Da li sam u tome uspio, to će najbolje prosuditi publika na premijeri.“

    Glazbu opere ovako je označio: „Prvi čin donosi primorski, dalmatinsko-zagorski i bosanski folklor. Muzika drugog čina imade primorski značaj, treći je čin držan u orijentalno-turskom tonu, a četvrti se odigrava u samostanu gdje opet dolazi do izražaja primorski melos.“ Vrlo promišljeni libreto opere iz pera dr. Branka Radice izmjenjuje eksterijer i interijer. Tako se prvi i treći čin događaju u vanjskom prostoru, pred splitskim gradskim zidinama i na Klisu, a drugi i četvrti u zatvorenom prostoru Marine kuće i samostana. Tako ambijentalno lociranje potpuno slijedi osnovnu misao djela.“

    Programska cedulja s prve izvedbe opere Adel i Mara u Zagrebu 1. ožujka 1933. U prvom osvrtu na izvedbu, izašlom u Obzoru, Lujo Šafranek Kavić unatoč brojnim iznesenim zamjerkama, među ostalima i libretu, zaključio je: „Opera je zakasnila – ali to nimalo ne smanjuje njezinu apsolutnu unutarnju vrijednost.“ Zašto bi zakašnjeli nacionalizam i orijentalizam, ako hoćemo i dekorativni, umanjili vrijednost opere? Posve je prirodno jedna romantična ljubavna priča iz 16. stoljeća, neka vrsta hrvatskih Romea i Julije, morala biti ispričana glazbenim jezikom u kojemu su sadržana obilježja dvaju svjetova koji se sučeljavaju i uništavaju mladi život. Povećana sekunda, simbol, znak prepoznavanja orijentalnog, suprotstavlja se hrvatskome melosu koji je opet dvojak: oporiji zagorski i zvučniji mediteranski. I upravo je miješanje dvaju svjetova, orijenta i Dalmacije, omogućilo Hatzeu da se intenzivnije posveti narodnoj glazbi, da se koristi nekim folklornim elementima, da dočara različit kolorit.

    Uvaženi kritičar Žiga Hiršler u Jutarnjem listu 5. ožujka potanko je raspravljao o značajkama glazbenog tretmana u operi i zaključio: „Hatze pjeva. Pjeva onda, kad mu junaci na pozornici ljube, kad umiru, kad se svađaju ili miluju. Konflikti srca, religije, običaja i tradicije rješavaju se melodijom. Melodija je posrednik svega dobra i zla, ona je nosioc radnje, posrednik i tumač. Taj temeljni princip, provodi Hatze upravo jedinstvenim oduševljenjem, zagrijajući se na vlastitoj toplini. Dakako i orkestar pjeva zajedno s pjevačima, pa je orkestralna paleta Hatzeova puna raznih boja (doduše već vrlo poznatih).“

    skladatelj Josip Hatze, dirigent Lovro pl. Matačić, redatelj Aleksandar Binički i scenograf Marijan Trepše poslije zagrebačke premijere opere Adel i MaraI drugi ugledni kritičar, Stanislav Stražnicki u Novostima naglasio je da je Hatze liričar i da je tu najjači te kao njegovu osobitu prednost istaknuo „poznavanje ljudskog glasa za koji piše uistinu lijepo i zahvalno na način koji se danas već izgubio“. Zaključio je: „Melodiju raspreda u širokim linijama, podosta karakteristično i izražajno. I tu ostaje uglavnom na liniji otmjene ljepote.“

    Melodija i jest najprepoznatljiviji element cjelokupna Hatzeova stvaralaštva. No, bez plodnoga harmonijskog blaga nema ni plemenite melodije. Njegova je harmonijska invencija barem toliko velika ako ne i veća od njegove melodike, a obje su vrelo nadahnuća skladatelja koji je stvarajući Adela i Maru izgarao od dubokog emocionalnog naboja. Možda je to najrazvidnije došlo do izražaja u četvrtome činu opere koji je skladan u posve intimističkom tonu pa je u tom smislu oštar kontrast prethodnima. Prethodi mu jednostavan ali zvučan i melodiozan uvod u kojemu su korišteni glazbeni motivi koji se poslije ponavljaju u vokalnim dionicama. Na nj se u istom ugođaju nadovezuje skladan zbor koludrica. Slušatelja ispunja dubokom sjetom i nostalgičnim ugođajem naviješta tragičan rasplet radnje.

    Sadržaj opere je sljedeći. Na blagdan svetog Dujma, zaštitnika grada Splita, pred splitskim gradskim bedemima održava se pazar. Radnja opere događa se, naime, godine 1574. kada je Split bio pod vlašću Venecije, a Klis pod Turcima. Među mnoštvom kršćana i muslimana i bogati je splitski pučanin Vornić sa kćerima Marom i Ivanicom. Mara voli mladog Turčina Adela Seimovića iz Klisa, ali njezin otac ne želi ni čuti za tu ljubav. No, Adela voli i Melka, kći Dizdar-age iz Konjskog, koji bi pozdravio svadbu svoje kćeri i Adela. U Melku je pak zaljubljen i splitski pučki pjesnik Frane, i ta ljubav prema osobama druge vjere prijateljski veže njega i Adela. Mara priznaje ocu da voli Adela. On je ljutit, šalje kući, a narod nastavlja s veseljem, pjesmom i kolom.

    Tvrdi su bili zakoni onoga vremena. Kršćanka nije smjela voljeti Turčina a ni on nije smio voljeti nju. U drugome činu Adel silazi s Klisa i noću pjeva pod prozorom svoje drage poznatu podoknicu. Ali u ono vrijeme nije bilo ljubavi koja bi mogla smekšati srca roditelja. Kada je stari Vornić doznao da mu kći ljubi Turčina, obuzeo ga je bijes. Posavjetovao se sa župnikom Tupićem i donio odluku bez pogovora: Mara će otići u samostan, među koludrice, da tamo iskaje svoj težak grijeh. U to doba bio je to jedini način da se s čestite kršćanske kuće spere ljaga koju joj je nanijela nevina ljubav djevojke prema mladiću druge vjere.
    Prizor iz prvog čina opere Adel i Mara na zagrebačkoj premijeri 1933.
    Treći čin događa se na Klisu, u turskom ambijentu. Čeznući za ljepoticom Turkinjom, Frane dolazi do njezinih dvora i pjeva himnu ljepoti prirode. Melka priznaje bratu blizancu Omeru da je zaljubljena u Adela, a Omer ga proklinje znajući za Adelovu ljubav prema kršćanki Mari. Adela proklinje i vlastita majka.

    U četvrtom činu u hladnoj ćeliji u samostanu Sv. Marije u Splitu leži bolesna Mara i u polusnu mašta o Adelu. Dolazi joj sestra Ivanica i čita Adelovo pismo. Sastanak s Adelom koji je odlučio pokrstiti se, trenutak je ekstaze, iznenadne sreće, no u toj se sreći osjeća navještaj skore smrti. Nakon duboko osjećajnog dueta Mara umire, a jalova kajanja postaju bespredmetna.

    Ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu izvest će 2. studenoga 2017. premijeru opere Adel i Mara. Dirigent je Nikša Bareza, redatelj Ozren Prohić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Petra Pavičić, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, scenski pokret Blaženka Kovač Carić. Uloge tumače: Ivica Čikeš / Siniša Štork (Stari Vornić), Sofia Ameli Gojić / Neda Martić (Žena Vornićeva), Iva Krušić / Sonja Runje (Iviša), Tamara Franetović Felbinger / Martina Menegoni (Ivanica), Valentina Fijačko Kobić / Adela Golac Rilović (Mara), Ljubomir Puškarić / Davor Radić (Frane), Siniša Galović / Nikša Radovanović (Župnik), Stjepan Franetović / Damir Klačar. studijska uloga (Adel Seimović), Cecilija Car / Branka Sekulić Ćopo (Mati Adelova), Ozren Bilušić / Siniša Hapač (Dizdar iz Konjskoga). Gorana Biondić Ruško / Tanja Ruždjak (Melka), Ivo Gamulin / Božimir Lovrić (Omer), Alen Ruško / Robert Palić (Slijepac guslar), Dario Ćurić / Siniša Galović (Mujezin). Sudjeluju Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 27. listopada 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike