Divertimento za početak i kraj

Trio Amadeus, Hrvatski glazbeni zavod, 13. prosinca 2012.

  • Trio Amadeus, arhivska fotografija, rubendalibaltayan.com

    Nakon hvaljena gostovanja u Beču, gdje su predstavljali hrvatsku glazbu i kulturu u sklopu 8. festivala hrvatske glazbe, i Hrvatski glazbeni zavod ugostio je Trio Amadeus, kojega čine redom profesori na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, glasoviti ruski violinist Leonid Sorokow, armenski pijanist Ruben Dalibaltayan i hrvatski čelist Krešimir Lazar. Dolaskom na koncert Tria Amadeus mogli ste se osjetiti posebno, budući da su među malobrojnom publikom bili iskreni ljubitelji komornog muziciranja, kao i brojni profesori s Muzičke akademije, koje je inače prava rijetkost vidjeti na nekim drugim koncertima iste vrste, no budući da su davali podršku kolegama profesorima iz Tria, valja izvući najpozitivnije zaključke – poticaj je to studentima da ipak ne ostaju samo u orkestrima i školama, nego ustraju u idejama za projekte ovoga tipa te i sami zasjednu na njihova mjesta i vrsnim izvedbama zadobiju potporu i ove publike.Iako su se na najavljivanom programu nalazili Beethoven i Čajkovski, Trio se ipak odlučio za svoga imenjaka, Mozarta te Schubertov zadnji klavirski trio, nastao godinu dana prije skladateljevw smrti.

    U cjelini bismo ovaj koncert možda mogli nazvati romantičkim, što zbog interpretacijskih karakteristika u Mozartovu Divertimentu, kojim je započeo koncert, što zbog nekih kompozicijsko-tehničkih značajki skladateljskog pisma Brune Bjelinskog, a u konačnici, tu je bio i pozamašni pothvat za svaki klavirski trio – Schubertov Klavirski trio u B-duru. Uvijek je riskantno, ali ponekad i bezrazložno, doticati se pitanja tzv. povijesno osviještene izvedbe, tj. u ovome slučaju stilske vjerodostojnosti, kojom s lakoćom mnogi označavaju umjetnike i ansamble koji naprosto imaju stilski raznovrsan program na repertoaru, ne opterećujući se i stilskom autentičnošću izvedbe istoga. Unatoč tome što se slušajući Mozartov Diveritmento na trenutke moglo pomisliti da ga izvode tri interpreta iz triju stilski različitih epoha – pomalo barokno napisana dionica violončela kao continuo i romantički začinjena violinska interpretacija praćene neupadljivom klavirskom dionicom – bila je to ipak u najmanju ruku zanimljiva izvedba tog Mozartovog djela, prvoga te vrste što ga je skladao tada dvadesetogodišnji skladatelj, a virtuozitet ipak na kraju može prekriti i ovakve moguće zamjerke strogih štovatelja Mozarta.
    Trio Amadeus, arhivska fotografija
    Budući da se ovaj ansambl trudi promovirati i komorna djela hrvatskih skaldatelja, izveden je trio ove godine na repertoaru mnogih ansambala i solističkih umjetnika neizostavna skladatelja obljetničara, Brune Bjelinskoga. Kao i njegovi prethodnici, skladatelji moderne koji su neprekidno naglašavali svoju svijest o sudbonosnosti vlastitog trenutka i svojoj odgovornosti u njemu, Bjelinski je u popratnom tekstu za Prvi kalvirski trio u g-molu iz 1952. godine osvijestio vlastitu poziciju, oživio sjećanja i odlučio gledati unaprijed s nadom u bolje sutra. Puno se toga ispriječilo hrvatskim skladateljima, ponajprije iz vlastita dvorišta, da bi u to vrijeme nesmetano istraživali puteve suvremenoga skladanja, pa je njihova glazba stoga bila jednako okrenuta prošlosti koliko i budućnosti, a premda kod Bjelinskoga nailazimo na usvajanje novoklasicističkih tendencija koje su značile inovacijski potencijal, tu su i elementi kasnoromantičke tradicije, što se očituje i u ovome Triu. Utoliko su ga izvođači mogli iz današnje izvođačke perspektive, pridajući vlastite asocijacije ratnoj izvanglazbenoj crtici, naglasiti motivski dinamizam i ispuniti ga vlastitim bojama, što su i učinili. Vrlo energično naglasili su vertikalne odnose dionica gdje harmonijski prostor nema uobičajenu ulogu, a nisu propustili ni istaknuti solističke momente, osobito ondje gdje ih zaista ima, primjerice u čelističkom uvodu u Largu, sve do njegove pjevne melodije kojom završava stavak.

    Kao nagradu nakon slušanja iscrpnoga četverostavačnog 1. klavirskog trija u B-duru, D.898 Franza Schuberta u drugome dijelu koncerta, gdje bi sadržajno možda bolje opstao ranije planirani Čajkovski, izveden je glazbeni dodatak,Divertimento za dvije violine i klavir violinista Igora Frolova, Oistrachova učenika,. Dionicu druge violine za violončelo je prilagodio Krešimir Lazar. Dinamički i interpretacijski ujednačeno, s lakoćom, šarmom i puno energije, izmuzicirali su ovaj glazbeni poklon publici Hrvatskog glazbenog zavoda, koja im se zahvalila dugim i toplim pljeskom.

    © Karolina Rugle, KLASIKA.hr, 26. prosinca 2012.

kritike